Jesmo li postali luđi ili su ludi vidljiviji u današnjoj narcisoidnoj kulturi?

Je li ljudski rod s vremenom postao luđi ili su to samo ludi među nama postali vidljiviji, otkako su dobili pozornicu na društvenim mrežama? Kako se kao društvo nosimo s mentalnim poremećajima, zašto neki ljudi pucaju po šavovima, a nekad i po drugima, koliko su za razvoj psihičkih tegoba odgovorni roditelji, a koliko inertni i spori društveni mehanizmi, jesmo li sve skloniji bijegu u ovisnosti i koliko nam uopće može pomoći self-help?

O svim ovim temama koje sve više opterećuju naše društvo razgovaralo se u ovotjednom podcastu Špica s Macanom u kojem gostuju psihijatar Hrvoje Handl iz Klinike za psihijatriju »Sv. Ivan« u Jankomiru i Maja Vučić, psihologinja i psihoterapeutkinja.

Novo (ne)normalno

Ludilo oduvijek postoji, ali je ono u današnjem digitalnom svijetu društvenije, vidljivije, i ima puno veći utjecaj nego što je to bilo nekad, slaže se ovo dvoje stručnjaka. Ipak, pravo je ludilo i dalje rijetkost, no ono što nas muči na svakodnevnoj razini, a to je nošenje sa svijetom interneta, društvenih mreža, narcističke kulture u kojoj živimo, ostavlja traga i na »normalnim« pojedincima. Upravo zato, poručuje ovaj dvojac, stručna pomoć i psihoterapija u današnje vrijeme ne bi smjeli biti bauk, već podrška kad osjetimo da nam je »svega previše«. Bijeg u ovisnost, što je nekima ventil za ispuhavanje, čak i kod naizgled najbezazlenijih supstanci, može završiti veoma loše.

- Uvijek smo bili ludi u određenom postotku, a mislim da smo u zadnje vrijeme postali stvarno luđi. Kao da društvo ipak mijenja svijest, kao da su nakon pandemije maske ljudima pale i više nema tih obrambenih mehanizama iza kojih se mogu skrivati. Sve je postalo vidljivije, probilo je na sve strane, priznaje Maja. S druge strane imamo platformu društvenih mreža koje su postale dobra pozornica.

- Hrpa mojih kolega za većinu takvih ljudi već na daljinu, na ulici ili kad im ušeću u ordinaciju, zna da imaju neku ozbiljnu dijagnozu. Ali danas više ne smiješ ništa reći, jer si odmah nekakav -fob, ističe psihologinja.

- Danas se normaliziralo nešto što nije normalno, i mnogi se pitaju - tko je tu lud? Kakve su moje vrijednosti, jesu li one uopće dobre, i jesam li ja jedini nenormalan, a svi su oni normalni? Imamo pozornicu, i luđake kojima ne smiješ reći da su luđaci, ilustrira ona.

Ludilo u nama

Psihijatar Handl citira pak njemačkog psihijatra Manfreda Luetza, koji je u jednoj od svojih knjiga dao do znanja koliko je ludilo zapravo relativno.

- Kad bi osoba koja je nepoznata pobacala stvari oko sebe i štiklom lupila u glavu svoju suradnicu, završila bi u psihijatrijskoj ustanovi. Ali kad to učini poznata osoba, manekenka, mislim da u knjizi govori o Naomi Campbel, ona je to isto napravila prije jedne modne revije i ništa se nije dogodilo. Prema tome, priča o ludilu jako je relativna. Luetz kaže da nema normalnih, ima samo nepregledanih, smije se Handl... Osobno je, kaže, »obožavatelj ludila«, jer je oduvijek volio gledati ljude koji su ludi, koji se ludo ponašaju i koji se drugačije ponašaju. Ludilo oduvijek postoji, samo je danas, dodaje, dobilo drugačiju formu.

Inicijalno ludilo je psihoza, ono je vidljivo. Ali i psihozu može svatko imati, na primjer, nakon 48 sati bez sna javit će se halucinacije koje su dio psihoze, navodi Handl.

Hrvoje Handl (Foto Davor KOVAČEVIĆ)

- Svi možemo postati ludi. Važno je da ljudi razumiju da ono što nazivamo ludilom svi imamo u sebi, ali u nekim mikrokoličinama. Jer mi smo i malo psihotični, kompulzivni, neurotični, malo smo eskcentrični pa smo malo manični i hipomanični, malo budemo depresivni.... Ljudi, recimo, ne znaju da su najdjetinjastiji kad se probude ujutro i kad idu spavati navečer. Tad smo najregresivniji i u tim regresivnim periodima ujutro i navečer ti si zapravo isto malo »trknut« jer drugačije gledaš svijet. Svijet se drugačijim bojama prikazuje. I tu se onda dešavaju oni »terori« ljudi kad se trzaju. Kad se dogodi pomak između motoričkog i psihološkog pa misle da padaju. To je taj prostor u kojem se dešavaju neke halucinogene priče koje su isto ludilo. Iz te pozicije moramo promatrati ludilo i treba ga razumjeti. Jer ovo što danas imamo s digitalnim ludilom i hrpom informacija isto je dio ludila, samo je ono prije postojalo na drugačiji način, ističe psihijatar.

Emotivno (ne)stabilni

A što se događa kad ljudi »puknu« pa pucaju po drugima, je li to posljedica stresa, novog načina života, pitao je Macan svoje sugovornike, referirajući se na tragične događaje s kraja prošle godine. Po Handlovim riječima, ljudi danas »pucaju« više nego ranije, jer su više bombardirani emocijama, podražajima...

- Danas imamo hiperpodražajne priče svugdje. Voziš se u autu, na displeju su ti tri stvari, stalno gledaš u to, pun si nekih informacija. Ono što je prije bilo smješteno u pet dana, danas može bit smješteno u pet minuta. I to stvara puno veći pritisak, objašnjava. Svatko pritom ima sposobnost tolerirati svoje emocije koliko može. A i to ovisi o tome koliko si spavao, u kakvoj si situaciji privatno, kakav ti je budžet, imaš li nekakvu krizu... Svatko ima neki rezervoar podnošenja emocija. I to napetih, groznih, teških... Ako ih dobro podneseš, ti si relativno stabilno. Pogrešna je priča da su nestabini ljudi oni koji idu »gore dolje«, »tužno-veselo«. Ne, emotivno nestabilan čovjek je onaj koji ne može vlastitim egom podnijeti te emocije. U danu imaš 500 stvari koje ti se dogode, ako ostaneš stabilan i to podnosiš, ti si emotivno stabilan. U momentu kad to više ne možeš, dolaziš na rub pucanja. Vrlo često to ima psihičku razinu, a onda ima i tjelesnu razinu i može se pretvoriti u ludilo, pravu dekompenzaciju, suicidnu ili homocidno ponašanje, objašnjava Handl.

Maja Vučić i Hrvoje Handl (Foto Davor KOVAČEVIĆ)

Prema riječima Maje Vučić, više od 50 posto pripadnika Z-generacije danas treba psihološku pomoć, a to ne čudi s obzirom na količinu vremena koje provedu pred ekranima. Prosjek je četiri do pet sati dnevno, a nekad i do 10 sati na dan.

- Da bi se malo odmorili, oni scrolaju... Taj stalni atak na mozak čini te razdražljivim, jer to nije odmor, to je umor mozga, a onda se tu još javlja i osjećaj neuspjeha, navodi. Studenti joj dođu na terapiju silno nesretni, jer na trećoj godini medicine, s prosjekom gotovo pet nula, ne znaju koja im je svrha u životu i nisu postigli ništa značajno za čovječanstvo...

Narcistička kultura

Uzrok tome treba tražiti u narcističnoj, perfekcionističkoj kulturi u kojoj danas živimo. Ljudima nije dovoljno priznanje kolege, žele značajna postignuća.

- Nije više dovoljno doći doma, leći u krevet i reći samome sebi – danas sam baš nešto dobro napravio. U narcističkoj kulturi sve je u kulisi i sve je bitno na van. Ima li dovoljno prefiksa ispred mog imena, jesam li dovoljno popularan, jesam li uspješan ljubavnik. Uspješnost je važna, to je »drive« narcizma. Uspjeh znači sjaj majčinih očiju, ono kad si beba pa te mama gleda sa sjajem u očima, a ti si sretan. Ako beba nije hranjena, ako je imala narcističnu mamu koja isto nije hranjena, takva beba traži sjaj u tuđim očima, traži da joj se dive, ilustrira Handl. Bebe koja su voljene u svom domu, imat će puno manje narcizma.

Maja Vučić (Foto Davor KOVAČEVIĆ)

Za Maju Vučić, velik je problem prezaštićivanje djece od strane roditelja. Da bi dijete bilo otporno, mora kroz djetinjstvo doživjeti niz frustracija i neuspjeha, a roditelji im to ne dopuštaju. Njihov jedini zadatak je biti dobar u školi, roditelji im žele omogućiti sve, a lišavaju ih iskustava.

- Voze ih sve do srednje škole, u srednjoj im plaćaju taksi, tretiraju ih do 18. kao bebe u vrtiću, imaju 100 aktivnosti, a nemaju kada steći iskustvo. Ta djeca su nespremna za život, a to smo mi roditelji od njih napravili. Jer kad je prvi put u školi bio sukob nismo im dali da to riješe sami, nego smo došli u školu svaditi se i reći »moje dijete to nije«, ilustrira psihologinja te dodaje da su mnogi mladi danas skloni prikazivati se puno boljima nego jesu i tražiti divljenje, a nisu spremni na kritiku pa će prije u pauzi samo nestati s posla, nego preuzeti odgovornost.

O kome se priča

A kad je riječ o slučajevima koji sve više opterećuju naše škole, gdje zbog ponašanja jednog djeteta pati čitav kolektiv, a sustav ne zna riješiti problem, psihijatar Handl kaže kako doista postoje slučajevi gdje je potrebna ozbiljna stručna psihijatrijska pomoć, ali se to kod nas registrira i poduzima prekasno.

- Najbolje uputstvo za prepoznavanje poremećaja ličnosti, jest da razmislite o kome u društvu najviše pričate. Ta osoba ima najveći poremećaj ličnosti. Ako se u obitelji stalno bavite nekim tko vam smeta, podražuje na ovaj ili onaj način, taj ima poremećaj ličnosti. Ti mali poremećaji ličnosti postoje već od osnovne škole, samo ih mi ne smijemo tako nazvati. Činjenica je da postoji knjiga »Moramo razgovarati o Kevinu«, priča o dečku koji od rođenja nije svoj, ima psihopatske crte, i koji završi kao ubojica. I takvih ima, njih je jako malo, ali ih ima i takvi rade »tulume« po razredima. S njima se može raditi, ali treba biti u tome stručan, ne smije ih se prepustiti administrativnom nasilju, upozorava Handl.

Krešimir Macan, Maja Vučić i Hrvoje Handl (Foto Davor KOVAČEVIĆ)

I psihologinja Vučić slaže se da psiholozi u školama nisu educirani za rad s takvom djecom. Oni mogu samo detektirati problem, ali nema mehanizama koji bi od te obitelji, i roditelja i djeteta, tražili da idu na psihoterapiju. Tako prođe puno vremena, dijete je dvije, tri godine bez stručne pažnje, i dođemo do zida, veli Vučić.

Handl pak navodi istiniti slučaj iz Norveške, gdje je dječak u dobi od devet godina zapalio garažu svojih roditelja, napravio štetu od nekih 25 do 30.000 eura, da bi se njemu i roditeljima odredila psihoterapija.

- Tri psihoanalitičara svaki bi se tjedan našli i pričali što je tko doznao. Taj kolega proživio je da ga je dječak gađao svim stvarima u uredu. Klinac je prvo crtao suzice, a za godinu i pol dana, kad je umro norveški kralj, nacrtao je kralja, Što se desilo? Klincu je umro djed, on nije mogao procesuirati tugovanje, jer djeca to ne čine kao mi, obično su agresivni kad su tužni. Zato je zapalio garažu, a u terapiji je integrirao tugu, sredio se, i stvar je prošla, navodi Handl i poziva kolege u školama da kod agresivnog ponašanja prvo suosjećaju s tim djetetom, umjesto što prijavljuju nasilje i zovu policiju.