Tko nam to ugasi svjetlo!?

Jeftini avioletovi. Ako nam je išta dalo članstvo u Europskoj uniji, otvorene granice i euro umjesto kune, dalo nam je razloga da u proljeće trošimo ostatke godišnjeg odmora na jeftine avioletove. Sve se čini dostižno, cijela Europa se čini dostižna, a ako je vjerovati sličicama s društvenih mreža, nekako su zadnjih godina najdostižniji jug Italije i jug Španjolske. I nema tu ništa loše, ni u napuljskoj vrevi, ni u španjolskoj paelji. Uvijek je dobro vidjeti kako Europa živi, othrvati se makar na tren toj hrvatskoj sklonosti očaju i patnji, pa se pustiti da vas naokolo nose rijeke šarena ljudstva za kojeg se čini da ga svemu usprkos vode neke dobre strane od života. Pa su tapasi slasni, a u nas ih i nema. Pa su kavane kvartovske pune ljudi svih godišta što živo razglaba o svemu u po bijela dana. Pa se navečer ide u restorane, a danju uživa u suncu. I ništa nam nije skupo previše, i nitko nije zlovoljan nešto, i sve se čini lako kako bi život lagašan trebao i biti. I da, svako tu mjestašce ima nešto zbog čega se valja baš tu zaustaviti, popiti piće, okinuti selfi i staviti recku da se tu bilo. Negdje najstarija arena za borbe bikova, negdje samostan, negdje opjevani tapasi, negdje nasadi masline što idu u nedogled. Svugdje nešto, osim što se ne govori svugdje baš taj engleski, pa se valja rukama i nogama sporazumijevati, što i opet daje neki čar svom tom turizmu kao takvom. Ma, onda, u sred svega, netko je odlučio isključiti struju.

U trenu, a da nitko ne zna zašto, bez struje su ostali kompletna Španjolska, dio Portugala i nešto sitno Francuske. Sva je sreća što je struje nestalo u po bijela dana, i što je toplo i suho da se i na cesti može prespavati, ma je nesreća što je nestanak struje pokazao koliko je cijeli ovaj naš moderni svijet postavljen na krhke noge. Bankovne kartice ne vrijede ništa, mobiteli vrijede koliko im traje baterija, a i to samo tamo gdje se signal nekako uspio probiti kroz područje bez signala, vlakovi ne voze, podzemne željeznice ne voze, semafori ne rade, šporeti na struju ne rade, hrana se kvari u frižiderima, a avioni, kako jeftini letovi tako i oni skupi, jednako ne lete. Tko je, svega mu, ugasio svjetlo!?

Tako su se i njih tri našle u Malagi na aerodromu s mali milijun drugog nekog svijeta kojem avion nije poletio u zakazano vrijeme. Ne možeš ni van ni unutra. Možeš se eventualno ispružiti na umjetnoj travi i velikodušno dati mladom paru iz Slovenije koji euro da mogu štogod pojesti i popiti, kad su se već mladenački naivno oslonili samo na kartice koje im sad ne vrijede ama ništa. Dok svijetom brode luđaci koji bi nas sve skupa uvukli u bezumne ratove, jedan višesatni nestanak struje pokazao je kako nam ratovi i ne trebaju da se nađemo u neobranom grožđu. Dovoljno je ištekati nas iz struje. Ovozemaljsko ljudstvo unplugged više živjeti ne zna, ili mu je samo potrebno ohoho vremena da postavke vrati u tko zna koje ranije neko doba. No, zato je i na aerodromu, baš kao i na ulicama španjolskih gradova, isti taj narod otkrio da ima oko njih ljudi koji su vrijedni druženja, razgovora, zajedničkog djelovanja dok se čeka da bude svjetlo. I to je dobro. I to zbunjuje. Jer, ima narod koji je u nevolji silan, drag, human, svjestan što je dobro, a što zlo, i ima polusvijet koji je od istog tog naroda biran da nas vodi naokolo u mrakove neke i kad struje ima.

Dok su njih tri zatočene na aerodromu u Malagi sanjale matičnu zemlju, pa da konačno mogu izuti tenisice, stati pod tuš i upaliti sve što radi na struju da ih svojim zujanjem podsjeti koliko su dražesni ti kućanski aparati, u nas je taman i službeno počela izborna kampanja za lokalne izbore. Dobro, počela je ona, makar neslužbeno bilo, i davno prije. Negdje je taj predizborni prasak bio slabe neke snage, jer karte su zadane i malo što se mijenjati može, a negdje se prašilo na nenadane načine jer su kandidati neki na naglo osvijestili da je u njih i veće moći nego li se činilo dok su sve te godine glumili da su jedva živi. Marko Filipović, recimo, taj još uvijek aktualni gradonačelnik Rijeke. Priča o tome kako je Marko otkrio da u njegovoj svići još ima ulja za filmovanje, kako god izbori završili. Dvije trećine mandata, ako ne i više, čovjek mirno, k’o da ga i nema, brodi k drugom mandatu pod skutima SDP-a, a onda proključa fajterska krv kad ga se SDP amaterski odrekne prije izbora uvjeren da će se zadovoljiti Marko već nečim i ako nije njihov izbor za gradonačelnika. Pa ode Marko u nezavisne, taman da Rijeka nakon mali milijun godina bude zanimljivo igralište za ovih lokalnih izbora.

Što god, međutim, da se dogodi u Rijeci i opet će biti u granicama pristojnog. Takav je to tu svijet. U metropoli se zato već odavno puca iz svih oružja u utrci u kojoj se mali milijun kandidata dalo u trku samo da s trona skine aktualnog gradonačelnika Zagreba Tomaševića. Bernardić u to ime glumi mister Bina za siromašne dok k sebi vuče toliko šareno društvo da ne vidi čovjek tu ni i od ideologije, ali je zato ono i od interesa golemo. Ni Marija Selak Raspudić valjda ne zna tko zapravo gura Mariju Selak Raspudić, samo da Marija Selak Raspudić ostane na političkoj pozornici za vazda, jer što je politička arena ako u njoj nema i Marije Selak Raspudić. A tu su i svi ti bivši Bandićevi ljudi koje je i najlakše razumjeti s obzirom na to da se svakom u starosti čini kako je mladost bila ljepša i kako bi lijepo bilo bar se na tren i opet napiti s tog izvora. I mogao bi Tomašević trljati zadovoljno ruke da nije svih tih Hipodroma na kojima su nicali zaštitari k’o gljive poslije kiše, da nije uvijek nekog tko misli da je van dometa svjetala reflektora pa da može pisati fiktivne račune i dijeliti dobit. Možda je, avaj i kuku, odluka da se politika vodi na krilima parole »mi smo bez afera« bila presmion odabir!? Ili to živimo u zemlji koja ti ne da da si bez afera a političar!? Riješit će sve istraga, makar se Možemo! evo iskompromitirao do čega god istrage dovele. Štogod bilo narod će se i opet naslušati pustih obećanja, a kad netko samo spomene riječ strategija, lupat ćemo glavom o zid svjesni da je strategija samo druga riječ za još četiri godine stajanja na mjestu dok se ne uđe u novi začarani krug sijanje magle.

Ma i to je mačji kašalj, jer u Splitu ima Kerum, Željko Kerum. Priču vjerojatno znate, makar bi bolje bilo da za nju nikada čuli nismo. Došao tako Kerum na predaju potpisa za kandidaturu, pa na jedan od upita vezan za svojevremeno šurovanje s HDZ-om reče: »Ja s Oparom nikada nisam bio u koaliciji jer je on simulant koji je rekao da će umrijeti, ali nije umro. Govorio je da je teško bolestan čovjek i poštovao sam ga. Ali to su sve laži i prevare.«

Jezivo je to da itko, pa bio to i Kerum, nečiju bolest spominje uopće, a kamo li na ovakav način. I ima pravo Andro Krstulović Opara kada kaže da smo bolesno društvo koje treba liječenje ako nikog nema da ga obrani od ovakvog divljaštva. Jesmo, bolesno smo društvo i to od trena kada su se rasprave iz birtije prenijele na internet, kad smo ih počeli objavljivati u medijima željni klikova i marketinškog novca koji po klikovima cijeni domet svojih poruka, kad smo baš svakom dali pravo da baljezga što hoće pravdajući to demokracijom, kad smo sve toliko izvrgli ruglu da smo Kerume svih vrsta počeli doživljavati za ozbiljno, kad smo s veseljem proizvodili Kerume i u svojim redovima, kad smo se pridružili bjelosvjetskom trendu da nam o životima odlučuju bogatuni čudnih frizura. A kampanja je tek počela. A u nas demokracija taman takva da se tek nadati možemo da ćemo kraj svega što se nudi birati makar nekog pristojnog. Uza sve što kulja na van ostade to skoro pa jedini kriterij, to da je pristojan netko.

Ona struja što je nestade u Španjolskoj i Portugalu na koncu se vratila, a da nitko ne zna što se dogodilo. Evo smo odradili i Prvi maj, uz grah i roštilj, a ne u prosvjedu k’o radnici u Grčkoj. Kum šalje ulomak iz Maloga mista u kojem se kliče: »Živila grbača radnoga naroda!« Grbača je tu i svašta se na nju nataložilo. A narod....

- Kad će više netko pritisnuti to dugme, kad su već vanzemaljci zakazali, veli susjeda iz zgrade do dok šeta svog ostarjelog francuskog buldoga Edgara.