Baština Andrije Alešija pripada svijetu

Nedavno je pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti održana manifestacija Dani Andrije Alešija u Zagrebu u povodu 600. godišnjice rođenja i 520. godišnjice smrti ovog hrvatskog ranorenesansnog arhitekta i kipara albanskog podrijetla. Tom prigodom predavanje o Alešiju održao je akademik Andrija Mutnjaković koji je 2023. objavio knjigu »Andrea Alessi – ranorenesansni umjetnik« u dva izdanja – na hrvatskom i engleskom jeziku te na albanskom i engleskom jeziku. Riječ je o dopunjenom izdanju objavljenom 1981. na albanskom i 1998. na hrvatskom i engleskom, upotpunjenom majstorskim fotografijama istaknutog fotografa Luke Mjede, čime se na više od 500 stranica predstavlja samostalni opus Andrije Alešija, ali i njegova djela nastala u suradnji s Jurjem Dalmatincem i u zajednici s Nikolom Firentincem kao povijesni doprinos u formiranju hrvatske renesansne arhitekture.

Andrija Aleši rođen je između 1420. i 1425. u Draču i redovito se potpisivao kao Dračanin, iako je rano napustio Albaniju. Kao mladić izučavao je kamenoklesarstvo u Zadru. Ostao je u Dalmaciji te se istaknuo oblikovanjem javnih i privatnih palača u Splitu, Rabu i Trogiru, krstionice u Trogiru, reljefa svetog Jeronima i kapela na Marjanu te kapele blaženog Ivana u Trogiru i portala crkve svete Marije na Tremitima, izrađenih u zajednici s Nikolom Firentincem. Krstionica u katedrali svetog Lovre u Trogiru realizirana između 1460. i 1467. prvo je renesansno djelo nastalo u Hrvatskoj, u isto vrijeme kada se renesansa počela formirati u Italiji i nekoliko desetljeća prije nego se počela javljati u drugim zemljama Europe. Andrija Aleši umro je oko 1505. u Splitu, a na nadgrobnoj ploči u crkvi svetog Duha naziva se »Andreas Alexius Epirota Dirachinus nobilis genere civis Spalatinus ob merita factus« (Andrija Aleši Epirac Dračanin, zbog svojih zasluga ugledni splitski građanin).

U svom uvodnom govoru predsjednik HAZU-a akademik Velimir Neidhardt istaknuo je zasluge akademika Mutnjakovića u istraživanju i sintetiziranju povijesti hrvatske arhitekture, što je rezultiralo njegovim monografskim studijama kojima je afirmirao baštinu hrvatskih graditelja Jurja Dalmatinca, Lucijana Vranjanina i Andrije Alešija koji su gradili s obje strane Jadrana, ali i ukazao na zasluge za arhitekturu i graditeljstvo rimskog cara Dioklecijana i pape hrvatskog podrijetla Siksta V. Akademik Neidhardt je pojasnio da se hrvatski renesansni graditelji, poznati pod odrednicom »Schiavoni«, u inozemstvu nerijetko uvrštavaju u talijansku renesansu, iako su zapravo djelovali ravnopravno s umjetnicima iz Italije, i to s obje strane Jadrana, što je svojim istraživanjima dokazao upravo akademik Mutnjaković, formirajući time pojam jadranskog kulturnog prostora i jadranske renesanse.

Kako u Hrvatskom biografskom leksikonu navodi Kruno Prijatelj, Aleši je već 1435. postao pomoćnik zadarskog klesara Marka Petrova iz Troie u Apuliji, a potom se spominje među pomoćnicima Jurja Dalmatinca pri gradnji šibenske katedrale (1445. kao pomoćnik, a 1447. kao majstor). Zatim u Splitu 1448. sklapa ugovor s dominikancima za uređenje kapele sv. Katarine u njihovoj crkvi, što je imao izraditi po uzoru na Jurjevu kapelu sv. Arnira u crkvi sv. Eufemije u Splitu. Od kapele se sačuvao samo ulomak s poprsjem anđela (Split, Arheološki muzej). Godine 1451. radio je vjerojatno na splitskoj gradskoj vijećnici, a 1452. postaje glavni pomoćnik Jurja Dalmatinca s kojim ukrašava Loggiu dei mercanti u Anconi. U Rabu počinje raditi 1453. Za plemića Kolana Crnotu gradi kapelu u crkvi Sv. Ivana (sačuvani su samo fragmenti nakon rušenja crkve), a od 1454. do 1456. radi nadgrobnu ploču s reljefnim likom biskupa Ivana Scaffe (u sjevernoj apsidi katedrale, okvir u dvorištu palače Dominis-Nimira). Za Scaffu je izradio u katedrali i ogradicu ukrašenu njegovim grbovima i anđelima s cvijećem. Godine 1454. prihvaća u Rabu i narudžbu za izradu ploče biskupa Zudenica de Zudenicisa, a 1456. završio je i kapelu s ogradicom za plemića Nikolu Scaffu.

Od 1456. za Franju Zudenica zidao je više godina kapelu u rapskoj katedrali, no to, kako se čini, njegovo najveće djelo u Rabu, srušeno je u 18. stoljeću. U Rabu je izveo i ogradice u crkvi sv. Bernardina u Kamporu i katedrali za Petra Cara (jedna razbijena, a od druge je sačuvan samo pilastrić s anđelom, spominje Prijatelj), dvorišni portal palače Crnota, porušeni portal i prozor kasnije pregrađene palače Zudenico i drugo. Čini se da je dio tih djela izrađivao u Splitu, gdje se u međuvremenu javlja 1456. godine. Tu je imao uglednu radionicu s brojnim pomoćnicima i učenicima, kupovao je kuće i vinograde, izvodio graditeljske i klesarske radove. Alešijev način rada može se prepoznati na mnogim zgradama staroga Splita te mu se njihova izradba može s velikom vjerojatnošću pripisati, osobito dekoracije palače Agubio. Djelovao je i u Trogiru. Zna se da je 1460. radio na sakristiji katedrale, a mogle bi mu se atribuirati i dekoracije na nekim trogirskim palačama, iako o tome nema arhivskih podataka. Godine 1466. spominje se kao trogirski stanovnik. Tu je izveo svoje najznamenitije graditeljsko i kiparsko djelo – krstionicu katedrale – gdje je uklesao svoje ime i godinu 1467. Na tome je s njim surađivao i Nikola Firentinac, koji se preselio u Dalmaciju iz Padove, gdje je radio u Donatellovoj radionici.

Kako dalje piše Kruno Prijatelj, godine 1468. sklopili su Aleši i Nikola Firentinac (kojega je zastupao trogirski plemić Koriolan Cipiko) detaljan ugovor s predstavnicima trogirske katedrale za izvedbu kapele Blaženog Ivana Ursinija. Izrada kapele i njezinih plastičnih dekoracija trajala je više godina. Glavnu ulogu u izvedbi tog remek-djela renesanse u Dalmaciji imao je Firentinac, iako se Aleši kao stariji navodi prvi u ugovoru. Godine 1472. radio je na zvoniku splitske katedrale te u Zadru, a nakon toga s Nikolom Firentincem na Tremitima (Apulija) na pročelju s glavnim portalom augustinijanske crkve sv. Marije na otočiću San Niccola. U Splitu je ponovo 1474. godine i uzima nove pomoćnike. Kupovao je kuće, vinograde, oranice i trgovine te se oženio Marušom de Balistis. Kako nije imao djece, posinio je 1487. njezina nećaka Ivana Petrova de Balistisa. U Splitu se 1480. potpisao na kamenom poliptihu u crkvici sv. Jere na Marjanu. Godine 1503. podigao je sebi nadgrobnu ploču u splitskoj crkvi sv. Duha. Bio je član bratovštine sv. Duha. Sačuvani su kasniji prijepisi njegovih darovnica iz 1504. kojima je ostavio nekoliko zemljišta, a vjerojatno je nedugo zatim preminuo.

U ranijim Alešijevim arhitektonskim i skulptorskim djelima, naročito onima u Rabu i Splitu, dominiraju kasnogotičke forme. U krstionici trogirske katedrale, svojemu glavnom djelu, spojio je kasnogotičke i ranorenesansne elemente - prema riječima Krune Prijatelja, prostorna koncepcija i pročelje krstionice odišu duhom renesanse, a svod se savija u obliku gotičkog luka, što je bilo karakteristično za umjetnost Dalmacije toga vremena, posebice za Jurjev krug. U koncepciji kapele Blaženog Ivana Ursinija renesansa je gotovo dominantna, a zamisao prostora nadahnuta je unutrašnjošću Dioklecijanova Jupiterova hrama. No glavnim autorom te građevine mora se držati Nikola Firentinac. Alešijeva kiparska djela – niz skulptura – meke su osobne modelacije, mišićavih tijela i karakterističnih duguljastih glava. Najveće mu je kiparsko djelo snažan i dramatikom prožet reljef sv. Jeronima u špilji, iznad oltara trogirske krstionice. Tu je i njegov reljef Kristova krštenja nad ulazom i kip sv. Ivana Krstitelja na oltaru. U kapeli Blaženog Ivana Ursinija vjerojatno su njegovi kipovi koštunjava sv. Jeronima, sv. Ivana Krstitelja i jednog apostola u drugoj desnoj niši, kao i neki dekorativni dijelovi kapele. Temu sv. Jeronima u spilji prikazao je i na kamenom poliptihu u crkvici tog sveca na Marjanu, a uz njega sv. Ivana Krstitelja i sv. Antuna Opata te Oplakivanje Krista u luneti. Kako je istaknuto na nedavnoj manifestaciji, Andrija Aleši svojim zaslugama pripada ne samo jednoj naciji jer njegovo nasljeđe pripada baštini Jadrana, Europe i svijeta.