Turistička sezona obično pokreće ekonomiju, ali i - cijene

Inflacija u Hrvatskoj ipak pomalo pada, a iz Hrvatske narodne banke poručili su da vjeruju da će i nastaviti padati, i to prema ispod dva posto do kraja godine. Cijene su enormno skočile unazad dvije-tri godine, dio plaća nije ih pratio, inflatorni udar pogodio je mnoga kućanstva i sada usporavaju, ali na toj višoj razini gdje se pronašla neka nova ravnoteža - lošijeg života.

Raspravu o cijenama ponovo je pokrenula obaveza trgovaca da ističu takozvane sidrene cijene da kupci mogu pratiti je li i koliko je cijena skočila u odnosu na određeni datum. Ide se prema tome da se točno vidi tko je i je li povećao cijenu kako bi kupci mogli prepoznati poskupljenja. No, slaba će biti vajda od toga ako samo mogu pratiti i konstatirati da cijene - dižu svi. Iako dakle iz HNB-a ne očekuju novo ubrzanje rasta cijena, odnosno - kako je rekao guverner Boris Vujčić - očekuje se daljnje postupno smanjivanje inflacije, iz redova trgovaca već se govori o najavama dobavljača o novom povećanju cijena od početka lipnja. U tom su lancu i dobavljači i distrubuteri i trgovci... Krajnji potrošač plaća cijeli taj lanac.

Ide naime sezona, a s njom dolaze turisti čija je platežna moć i dalje veća od hrvatskog prosjeka. Da dio njih i nema onoliku platežnu moć kao proteklih godina - jer i u eurozoni je recesija te je procjena da će mnogi za putovanja izdvojiti manje no ranijih godina - veća potražnja naprosto po zakonu ponude i potražnje signal je za dizanje cijena. S druge strane, ljudi su se gotovo već i navikli da cijene stalno polagano rastu. U tome i jest zamka - inflatorna očekivanja i dalje su prisutna, rast cijena gotovo da postaje nešto normalno što se onda nastoji dodatno iskoristiti od strane ponude. Kad se duh jednom pusti iz boce, teško ga je u nju vratiti.

Europska središnja banka digla je svojevremeno ključne stope - baš kako bi zaustavila inflaciju. Na tome su doduše najviše zaradile banke, jer su im središnje banke plaćale enormne cifre na račun kamata, no odgođeni efekt takve politike ipak se dogodio i inflacija usporava. Sad već ključne stope dobrano idu dole radi poticanja slabog rasta u eurozoni.

U Hrvatskoj u sezoni cijene obično rastu - turističke usluge velikim su dijelom i bile »driver« lanjske inflacije, dok nisu prošlu jesen snažno počele rasti i cijene hrane, te se shvatilo da se nešto mora učiniti jer je inflacija postala i »vansezonska« pojava. Strukturni je problem preveliki uvoz hrane, pogotovo pekarskih proizvoda, što je poražavajuće s obzirom na kapacitete i resurse koje naša zemlja ima. Za ovu godinu, odnosno sezonu koja je de facto već počela, s uskrsnim, a onda prvomajskim praznicima, iz HNB-a predviđaju da ovaj puta neće imati onoliki efekt na rast cijena kao u protekle dvije godine, iz jednostavnog razloga što je hrvatski turizam postao toliko skup da je zbog skupoće u odnosu na usporediva tržišta počeo gubiti udio na tržištu i bilježiti pad ukupnih prihoda.

Dakle, unazad dvije godine su cijene usluga vezane uz turizam toliko rasle, a tu su restorani, hoteli, da se više nema kamo ako se želi zadržati udio u turističkom kolaču i ako se ne želi postići kontra-efekt. No, tu su i trgovački lanci koji obično »prilagođavaju« politiku većoj potražnji uz more. Već je prošla sezona bila upozorenje u tom smislu. No, s obzirom, dakle, na najave novih cjenika - nije posve sigurno da se cjenovni pritisak neće nastaviti. Hrvatski potrošači, oni koji su ispod prosječne plaće ili još nižeg medijana od 1.200 eura (a to je polovina radnika), u konkurenciji s potentnijom inozemnom potražnjom, opet bi mogli ostati kratkih rukava. Turizam je naravno važna grana, pa i prevažna u relativnom smislu jer ekonomija pati od »nizozemske bolesti«. Nadamo se naravno što većem pozitivnom efektu izvoza (turističkih) usluga na BDP. Od turizma imaju koristi i proračun i iznajmljivači, no problem je da nema većeg multiplikativnog faktora za cijelu privredu, da se u turizmu koriste domaći proizvodi, hrana i ostalo. Oni koji su međutim izravno izuzeti iz turističkih prihoda, osjećaju pretežito tek negativni cjenovni efekt.

Dakle, rast inopotražnje za našim uslugama je naravno pozitivna stvar, no s obzirom na to da turisti dopunjuju domaću potražnju na malom tržištu koje mahom uvozi - onda to ima i svoje naličje. To hrvatski građani osjećaju i kada su u pitanju nekretnine - svugdje sa svojim malim plaćama konkuriraju kupcima iz zemalja s višim standardom. Postoji i fenomen takozvanog domaćeg gosta. Koji mahom ljetuje u vikendicama, naslijeđenim i već zrelim za obnovu. No, s obzirom na ograničeni budžet, nedovoljan da se te nekretnine održavaju - i te bi se vikendice uskoro mogle naći na bubnju, što će značiti daljnju rasprodaju nekretnina uz more. Ne budu li se radnicima isplaćivale veće plaće, socijalni jaz nastavit će se produbljivati, a standard nastaviti padati, zajedno s brojem stanovnika. U suštini je potreba za restrukturiranjem ekonomije da se počne više proizvoditi i izvoziti roba s dodanom vrijednošću koja će kod kuće osigurati veće plaće, a plasirati se u izvoz.

Iako je mogućnost trgovinskog rata ono što je obilježilo početak godine nakon što je na vlast stupila nova američka administracija, tu je sada na relaciji Europa - SAD nekakvo zatišje, te se zasad ne očekuje zasad bitniji skok cijena ni po toj osnovi. Europska unija otvorila je međutim javnu raspravu o tome što bi se SAD-u moglo kontra-ocariniti ako budu nastavili vršiti pritisak. Dok je dakle američki predsjednik u jednom danu znao par puta promijeniti odluku oko carina - EU tek otvara raspravu sa svim zemljama članicama. No, ponekad je i bolje biti trom.

Hrvatske potrošače i korisnike bankarskih usluga malo će barem obradovati to što banke više neće smjeti naplaćivati naknade za osnovni tekući račun i dio popratnih usluga. Bankarski se lobi na to već dignuo i kaže da je to nezapamćen potez, no ne sumnjamo da u šumi naknada neće naći neki način kako da povrate izgubljeno. No, barem će biti zadovoljen princip da nema smisla da se naplaćuje usluga koja je obavezna, s obzirom na to da se račun u banci mora imati. Ide i projekt zajedničke mreže bankomata, pa iako je zasad, čini se, još na dugom štapu, logičan je to potez i ide u pravcu daljnjeg reguliranja ovog zapravo zapuštenog tržišta gdje su potrošačka prava već dugo zadnja rupa na svirali.