Novca ima, ali ga kapital ne želi dijeliti s radnicima

Radnicima u Hrvatskoj sve je teže, barem onoj polovici od ukupnog broja zaposlenih koja prima plaću manju od medijalnih 1.175 eura. I ne samo zato što je minimalac postao uravnilovka, nego zato što je teško preživjeti. O mirovinama da se ne govori. Na nedavnoj proslavi Prvog maja moglo se čuti da ljudi dolaze jer ih taj praznik podsjeća na neka bolja vremena u kojima su se, ako nešto nije valjalo, bar imali kome žaliti. Danas nikoga nije briga – uzmi ili ostavi, i to je velika istina koja rezultira činjenicom da se stariji prisjećaju boljih vremena, srednja generacija većinom traži novi posao, što god to značilo, a mladi se niti ne žele zanositi korporativnim mentalitetom – traže, mijenjaju, pokušavaju sami. Uglavnom, svjedočimo rasapu na tržištu rada koji će rezultirati daljnjim iseljavanjem u potrazi za boljim poslovima i pravednijom raspodjelom. Jer, što reći ako menadžer na primjer ima nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća eura plaće, a radnik neto minimalac od 750? Tko to može opravdati, pogotovo ako se radi o visokoprofitabilnim sektorima s dobitima koje se broje u stotinama milijuna eura? U tom slučaju nije istina da novca nema - novca ima, ali ga kapitalisti ne žele s radnicima pravednije raspodijeliti. Nejednakosti su eskalirale nakon što je Vlada u javnom sektoru prilično povećala plaće, a bez adekvatnog odgovora u dijelu privatnog. To je do kraja ogolilo bijedu radnika koji su u dijelu privatnog ostali ispod medijana. Sve je počelo od ogromnog rasta cijena jer sve uvozimo, a još smo »uvezli« i euro. Veliki broj radnika ostao je na plaćama kakve su imali prije pet, deset ili 15 godina, a cijene su porasle višestruko. Standard se srozao maksimalno. Zato raste nezadovoljstvo koje još nije preraslo u neki kolektivni bijes jer to kod nas ne ide tako, već ide kapilarno i polako, a u Vladi se prave da problem ne postoji. Umjesto da poslodavcima, ili dijelu njih, na primjer kažu, ne dignete li plaće, dobit ćete porez na profit. Ne bi krupni kapital pobjegao niti da zarađuje malo manje od ovoga što sada zarađuje na hrvatskom tržištu. No, za tako nešto nema hrabrosti, niti osjećaja za socijalnu pravdu i jednakost. To nije tema, ali ni vokabular koji se želi poticati. Ali, evo, ljudi se sjećaju, glede & unatoč.

Kako god okreneš, sve se na kraju svede na Marxovu interpretaciju da radnik radi puno radno vrijeme, no od toga samo dio naplati – većina njegovog rada prelije se u profit vlasnika sredstava za rad. Kapital pak teži isplatiti minimalnu nadnicu, uz koju će radnik ipak pristati raditi. Ta je nadnica na rubu egzistencijalnog minimuma. U takvim se uvjetima radnik osjeća iskorišteno i otuđeno od svog rada. Ono što proizvodi na tržištu se naplaćuje po višestrukoj cijeni koju ni on sam kao potrošač ne može platiti. Vrijedilo je ovo sve u doba industrijskog kapitalizma i rada na traci, a vrijedi i danas, u doba financijskog, prekarnog, digitalnog kapitalizma, kako god ga zvali, s tim da danas većina poslova traži i ljudsku ruku i ljudski um. Kognitivni, nematerijalni, intelektualni rad traži još i veći angažman, pa André Gorz to zove eksploatacijom drugog stupnja. Zamka je takvog rada što nudi i neki viši stupanj samoaktualizacije, ili bar tako misli, pa se »izvođač radova« nerijetko previše zanese, pretjerano udubi, ostavi u poslu dušu, nosi posao doma, radi i kad formalno ne radi i živi takoreći svoj posao, gotovo zaboravljajući da se u biti i dalje radi o pukom ekonomskom odnosu, sve dok ta nadnica ne padne tako nisko da silom prilike shvati da ne može preživjeti.

Kapitalizam nas je u ovo novo doba prvo postavio u poziciju da mislimo da radimo nešto posebno, da smo nezamjenjivi, singularni, da smo integralni a ne samo ekonomski subjekti, gotovo ne primjećujući veliku sjenu iza svega toga. A onda s protokom vremena, nešto kao da se pobrkalo na toj Maslowljevoj ljestvici potreba, pa shvatimo da živimo u iluziji da ostvarujemo njenu petu razinu, dok primarne potrebe, zbog sve nižih prihoda, pate. To je opet neka zamka da se kapital okreće, obrće i mijenja, i nema sigurnosti, niti jamstva da će priznati entuzijazam, trud i minuli rad - u trenutku kad to shvatiš obično je već kasno. Gorka je istina da smo u korporativnom miljeu autori i kreatori do stupnja do kojeg nas kapital pusti da to budemo. Stoga mnogi rade duple poslove, za plaću i za dušu. Ljudi rastegnuti između egzistencije i samoaktualizacije, između potrebe za trajnim ugovorom i potrebe za slobodom.

Ima još jedna zamka koja se čini da je karakteristična za srednju generaciju u posttranzicijskim društvima kojoj je vrlo brzo postalo jasno da je sve relativno i promjenjivo jer se tek počela školovati u socijalizmu, pa uz dug put školovanja i odrastanja prošla i školu života. To je generacija koja u sebi ima usađen pionirski mentalitet – na svjesnoj ili nesvjesnoj razini – koji je korporativna kultura jako dobro iskoristila. To je međutim i generacija koja se previše ne žali, jer zna da je sve promjenjivo, zna da »tko je gori, sutra je doli«, i čeka. No, tako prođe i život, koji je samo jedan, vjerojatno bez produžetaka. Ako ćemo religijski aspekt, u temeljima kapitalizma, tako kaže Max Weber, navodno je protestantska etika, gdje se zanimanje poistovjećuje s pozivom i gdje je grijeh ne iskoristiti ovozemaljsku priliku. On to gleda s ove poduzetničke strane. Neki autori također govore da kapitalizam itekako operira kroz moralne kodove religije, ali na nešto drukčiji način i iz ponešto drukčije tradicije. Tako se potrošnja i dug pretvaraju u grijeh izazivajući u nama moral krivnje i osjećaj straha.

Maurizio Lazzarato u »Proizvodnji zaduženog čovjeka, Eseju o neoliberalnom stanju« (Udruga Bijeli val, Zagreb, 2013.) govori primjerice o Velikom Vjerovniku prema kojem se osjećamo dužni te uvodi Nietzcheovu paralelu između njemačkih riječi Schulden (dugovi) i Schuld (krivnja). Kaže da »pojam Schuld (krivnja), temeljni pojam morala, potječe od vrlo materijalnog pojma Schulden (dugovi).« (str. 27.) Iako naizgled nema represije, »slobodni ste u onoj mjeri u kojoj prihvaćate način života (potrošnju, zaposlenje, socijalne izdatke, poreze itd.) kompatibilan s otplatom.« (ista strana) Već etimologija riječi nadaje moralni kod putem kojeg kapitalizam operira: ako si dužan, onda si kriv. Financijski odnosi, tumači Lazzarato, tako su odnosi moći. Onaj tko ima kapital posuđuje ga onome tko ga nema, držeći ga u pokornosti dok se dug ne otplati. Potrebno je dakle osloboditi se duga, odnosno osjećaja krivnje i straha. Lazzarato dalje u ničeanskom duhu govori o ateizmu, ovaj puta, kaže, spram ovozemaljskog duga...

Kapitalizam s jedne strane nudi potrošačko obilje koje u nama izaziva osjećaj manjka, a potom iluziju da biramo i kreiramo, ali, kako podvlači Lyotard, samo dok imamo kupovnu moć. Kada međutim uđemo u proces te lažne realizacije, onda se javlja osjećaj krivnje jer smo kupovnu moć prekoračili. Gubljenje vremena na banalne odluke također koristi sistemu. Okupirati se nebitnim izborima znači nemati vremena za one prave. S druge strane, niske nadnice se nadopunjuju kreditima koji, dok ih ne otplatimo, izazivaju osjećaj krivnje i osjećaj straha što će se dogoditi ako ih ne otplatimo. Kapitalistički su moralni kodovi složeni i višestruki, koriste se raznim sredstvima, usađenim vjerovanjima i stavovima, i sve ih monetiziraju u vlastitu korist. Na globalnoj sceni, sada se međutim događa još nešto. S obzirom na to da su zamke kapitalizma donekle pročitane, kapital je odlučio malo promijeniti pravila igre. Globalizacija, koliko god da je pogodovala kapitalu, dok nadnice teže nuli tražeći po svijetu sve jeftiniju radnu snagu, omogućila je i određeno umrežavanje osviještenih pojedinaca. Postaje to možda preopasno za poredak koji se stoga počeo sve više odvajati od svoje liberalne tradicije i priklanjati se kozervativizmu, nacionalizmu i zatvaranju.