Empatija je ono što nas čini ljudima

Ekonomska nejednakost, imanentna kapitalističkom sustavu, temelji se na ideji slobodnog tržišta. Vjeruje se da će tržište, vođeno nevidljivom rukom, nagraditi najbolje i najsposobnije. Prema takvom sustavu vjerovanja i moralnom kodeksu, to je ujedno i najpravednije, jer oni koji posjeduju neka posebna znanja i vještine, koji su se samostalno uspjeli nametnuti u utrci za materijalnim dobrima i profitom, i zaslužuju dobiti najviše. Kapital koji im pritječe upravo će u njihovim rukama ostvariti svoj puni potencijal. Ako se dakle slobodnom tržištu prepusti preraspodjela dobara, ukupna će količina dobara rasti, pa će i oni koji su u toj utrci manje uspješni - bez obzira što će dobiti relativno manji udio - u apsolutnom iznosu dobiti više. To je ideja koja je krenula od liberalne doktrine Adama Smitha i više ili manje se modificirala kroz stoljeća, ovisno o tome koliko je tržište u kojoj fazi bilo uspješno ili je zastranilo, ostavljajući za sobom ekonomske žrtve i iziskujući neki vid intervencije i političke odluke.

Neki će reći da je kapitalizam ujedno i najprirodniji sustav jer je čovjeku prirođeno da se natječe i nadmeće, i jer je u ljudskoj prirodi da radi hijerarhije, uspoređuje se i ogleda u međusobnom srazu s ostalim jedinkama svoje vrste. To je, drži ovaj pristup, evolucijski nagon, i tako je od pamtivijeka - samo su se mijenjala imena i okviri sustava koji su u suštini, uvijek i svugdje, bili klasni. Zaboravlja se pritom da je čovjek i biće zajednice, da pojedinac nikad ne bi uspio sam, ni svladati prirodu ni stvoriti uvjete za preživljavanje, da nije bilo suradnje i pruženih ruku drugih. Čovjek je društveno biće – on komunicira, razmjenjuje i zrcali se u pogledu drugih. On i svoje moralno djelovanje »ugađa« prema tuđim potrebama, a ljudskost mu se ogleda prije svega u empatiji. I o tome je pisao Adam Smith kada je pisao o jeziku i moralnim osjećajima.

Ideja nevidljive ruke primjenjuje se međutim najviše u kontekstu tržišta. Kapitalizam k tome, za razliku od ranijih društvenih uređenja - s također ugrađenim nejednakostima - ima u sebi ugrađen i specifični moralni kod. On polazi od toga da svatko ima potpunu slobodu od sebe učiniti što god želi. Ako dakle vrijedi pretpostavka da o nama samima ovisi hoćemo li uspjeti, ako naš uspjeh ovisi isključivo o pojedinačnoj volji, trudu, radu i talentu, onda, ukoliko ne uspijemo, ne možemo kriviti nikoga drugoga doli same sebe. Otuda i svojevrsna, gotovo pa moralna osuda onoga tko u toj utakmici gubi ili ne trči dovoljno brzo. Liberalna doktrina vidi nas na jednakim startnim pozicijama – svi imaju jednake šanse pa je otuda i pravedno da se kroz tržište iskristalizira izvrsnost. U svojoj radikalnoj varijanti ta doktrina nastoji diskvalificirati bilo kakav drugačiji pogled na svijet, služeći se etiketom uravnilovke.

Naravno, brojne su i višestruke kritike takve tržišne ideologije: idu od antropoloških i spoznajnih, do metodoloških, etičkih i ontoloških, koje propituju uspostavu i samo postojanje ekonomskih zakonitosti. Politički, kritika je usmjerena na to da nas se u ovakvom sustavu uvijek p(r)oziva da radimo na sebi, mijenjamo sebe, dok se postavke sustava ne propituju. A zapravo bi baš samu strukturu sustava, koja ima ugrađene destabilizatore, valjalo propitati i mijenjati. Nadalje, etički se kritika kapitalizma sastoji u tome da je »metafizika« tržišta mit koji je samo poslužio kao opravdanje velikih nejednakosti i nepravdi u utrci za moći. Ta utrka pak nema nikakve veze s meritokratskim promišljanjem svijeta. Spoznajno, kritizira se pogled na pojedinca kao posve racionalnog i dobro informiranog: epistemološki smo ograničeni u smislu da naprosto ne možemo imati sve informacije.

To nam otežava odluke pa se, da bismo si olakšali, ponekad hvatamo za tuđa iskustva, neprovjerene informacije i »spoznaje« koje mogu i ne moraju biti točne. U tom dijelu oslanjamo se na pričanje priča, na story telling, famozni narativ, koji ovdje ima tek terapijski učinak: pomaže donijeti odluku jer odgovornost dijeli na kolektiv. Ljudski je pričati priče: one su način da si pomognemo, mali i nemoćni u velikom svijetu. Osim toga, nema spoznaje bez imaginacije, a književni tekst ponekad donese više istine, ispričane kroz metaforu života, nego »velike« riječi tradicionalnih i sistemski uklopljenih intelektualaca.

Naravno, i »harmonična« slika svijeta po modelu nevidljive ruke, koja je u svojoj materijalnoj bazi oslonjena na čisti zakon ponude i potražnje, sama po sebi je prokazana kao utopijska, pa i dogmatska. Ona ekonomski zakon vidi u laboratorijskim uvjetima, a ekonomija nije prirodna znanost. U ekonomiji, kaže Keynes, jabuka koja se otkine sa stabla ne mora nužno pasti na tlo, već može dobiti krila i poletjeti. Život nije pravocrtan, niti su ljudi automati. Uz ratio, vode nas, rekao bi Keynes oslanjajući se na Davida Humea, osjećaji, hirovi i strasti. Kasnije je Lyotardova interpretacija Freuda otišla još dalje u pravcu libidinalne ekonomije u kojoj nas pokreće ono potisnuto, nesvjesno i nagonsko koje biva izmanipulirano ili manipulira. Dok je u Smithovoj interpretaciji čovjek racionalan, a onda se u srazu tih razumskih akcija formira tržišna ravnoteža, za Keynesa čovjek je biće konvencije.

Otuda je i samo tržište konvencija – skup pravila koja slijedimo i korigiramo u odnosu s drugima, sa zajednicom. Jedna od ključnih novijih kritika kapitalizma dolazi od Thomasa Pikettyja, koji se s pravom obrušio upravo na ovaj (ne)moralni kod kapitalizma po kojem smo još i krivi ako smo siromašni. Oslanjajući se na Marxa, Piketty govori o prirodi kapitala koji se ponaša po zakonitostima ekonomije razmjera. Povrat na kapital uvijek je veći od plaća pa se relativne razlike povećavaju, a ne smanjuju. Tržište dakle ima tendenciju nejednakosti još i povećati. Piketty pobija tezu jednakih šansi: akumulacije nastale nasljeđivanjem nisu zanemarive, kako materijalne, tako ni nematerijalne, poput društvenih veza i obiteljskog »backgrounda« koji nekome u startu pomogne, a nekome odmogne.

Sve to je naravno argument protiv efikasnosti nevidljive ruke. Jedan od najvažnijih pak njegovih uvida odnosi se upravo na kritiku ovog moralnog koda koji ekonomski neuspjeh pojedinca još i osuđuje jer pretpostavlja da tržište funkcionira po principu nagrade za najbolje. Piketty podsjeća da je nepravde i nejednakosti uvijek bilo, ali bar nije bilo moraliziranja. I danas je sustav nepravedan, što je samo po sebi za osudu, no bogaćenje se još ima tendenciju opravdati navodnom izvrsnošću. Nejednakostima se tako još i licemjerno traži opravdanje, idealiziranjem tržišta kao bezgrešnog posrednika. Naravno, okvir za takvo poimanje svijeta u kasnom kapitalizmu stvara država, koja je i sama uklopljena u mehanizam logike kapitala. Tako država, umjesto da nejednakosti smanjuje, još i pojačava. Valja se stoga okrenuti odgovornosti pojedinca gdje svatko od nas treba propitati svoj moralni kodeks. Uz to što smo individue, ujedno smo i društvena bića, i nema sreće za jednog - ako podbacimo kao društvo. A društvo je uvijek jako - koliko je jaka njegova najslabija karika. Osvijestiti rastuće nejednakosti i prihvatiti osobnu odgovornost u izgradnji društva jednakih šansi - otvorenog, ali prije svega pravednog društva – zadaća je nas ljudi, u koju treba vjerovati, koliko god uvijek iznova razočarali.