Ne mogu podnijeti ideju književnosti u kojoj nema poezije, kratke priče, drame...

Razgovaramo s Brankom Čegecom, pjesnikom i urednikom, osobom koja već četiri dekade igra ključnu ulogu u hrvatskoj kulturi – kroz časopise i knjige kojima je na čelu, ali i kroz stalnu autorsku i edukacijsku bitku za poeziju. Povod razgovora je deset novih Meandrovih naslova, objavljenih u prosincu prošle godine.

Vaša nakladnička kuća MeandarMedia upravo je objavila deset knjiga poezije, u rasponu od domaćih autorica i autora do prijevoda s francuskog i kineskog. Rekla bih da je to prijelomni umjetnički događaj u našem javnom polju. Kako ga je obilježila i popratila naša kulturna javnost?

- Samo kratka opaska na početku: strogo formalno gledajući, a ako ne pristajemo na tendenciju poništavanja razlika između književnih vrsta, riječ je pretežno o knjigama poezije među kojima se našlo nekoliko hibridnih naslova na granici poezije i proze, pa i veće prozne forme koju bi se lako moglo kategorizirati kao roman, a da pritom ona ne bi izgubila ništa od svoje poetičnosti.

Jednom prigodom, svjedočio sam tome, pitali su Mirceu Cartarescua da kaže nešto o svojim romanima, a on je odlučno presjekao novinara rečenicom: »Ja ne pišem romane.« Zbunjeni novinar plaho je pokušao popraviti nelagodu: »Kako to, pa upravo je objavljen vaš roman u Hrvatskoj?« »To nije roman« – kratko je dodao Cartarescu – »to je poezija«.

Kako je popraćeno objavljivanje ovih deset knjiga? Pa napravili smo veliku, lijepu promociju devet od deset objavljenih naslova (deseti je još bio u tisku), mediji su to zabilježili, vijest se širila društvenim mrežama, tutorski tim Ministarstva kulture u tzv. preporukama za knjižnice šest je od devet knjiga samodopadno šutnuo na B-listu, što znači: kupite za svoje pare ako baš inzistirate, i to bi, harmsovski rečeno, ustvari bilo sve. Pojedinačne knjige su dobile prve kritike, uglavnom vrlo pozitivne, neki kritički tekstovi još su u najavi, kod nas se reakcije događaju sporo, ali zato brzo nestaju iz fokusa javnosti.

Treba nam više od supremacije romana

Knjige poezije predstavljene su kao cjelina, kao »izdavačko kolo«. Koliko je to ujedno i donkihotska gesta protiv kulture koja prema poeziji ima sustavno nezainteresirani, a ponekad čak i blagopodcjenjivački stav, uz nejenjavajuću adoraciju romana kao književne vrste? Može li tih devet lica poezije, kojima se nedavno pridružio i deseti naslov, trgnuti društvo iz stava da je poezija »previše ekskluzivna« da bismo je tretirali s produkcijskim i čitateljskim poštovanjem?

- Ovih deset knjiga nije bilo mišljeno kao cjelina, kao kolo, kako ste rekli. Stjecajem sretnih okolnosti stvari su se posložile tako da ih je moguće gledati i u tom ključu, iako je riječ o specifičnim poetičkim projektima, čiji individualni potencijal nadilazi ideju grupiranja ili potrebu za pokrivanjem kvalitativnom razinom konteksta.

Ideja pokretanja ove nove edicije u našem izdavačkom programu bila je, prije svega, pokušaj da se barem donekle, makar na razini geste, pokuša problematizirati marketinški oktroirana supremacija romana, supremacija koja je svojim agresivnim kampanjama nastojala potisnuti druge književne vrste i nametnula roman, jer je teoretski komercijalno najisplativiji proizvod, kao jedinu formu suvremene književnosti. Krajnji rezultat je potiskivanje pa i potpuno istiskivanje drugih književnih vrsta, ponajprije poezije, kratke proze i drame iz javne sfere književnoga života, s jedne strane, a onda i uguravanje svega što barem prividno zadovoljava formu, možda samo opsegom, pod etiketu romana.

Cijelo je književno polje tako podređeno jednoj vrsti i mi smo na opasnom rubu da umjesto dinamičnog pluraliteta dobijemo jedan superiorni format, da umjesto književnosti dobijemo roman ili možda romanskizam kao totalitet književnosti 21. stoljeća. Moja donkihotska ideja pokušaj je da se druge, potisnute književne vrste ponovo ukažu javnosti, da postanu vidljive i da, već i svojim jasnim, ničim narušenim bojama razliku u književnosti učine vidljivom. Ja doista nemam ništa protiv romana, nekim sjajnim romanima vraćao sam se u cijelome svom životu, ali ne mogu podnijeti ideju književnosti u kojoj neće biti poezije, kratke priče, drame, eseja...

Kako ste napravili taj izbor autorskih poetika? Prema kojim načelima i kojim intuicijama? Koliko dugo je kolo nastajalo?

- Mogao bih ugrubo reći da je izbor nastao gotovo godinu dana ranije, tada još uvijek bez ideje objavljivanja u zajedničkoj ediciji. Spomenuli ste intuiciju, a meni je ona često bila pribježište, jezičac na vagi kada je trebalo odlučiti, uvjeriti se u razloge za objavljivanje neke knjige. Krajem sedamdesetih i u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća nama, tada vrlo mladim piscima, jako je važno bilo pronaći teorijsko uporište za svoje pisanje ili još više za čitanje vlastitih tekstova. Osobno sam već tada želio književnost sagledavati kroz različite prizme, razvijati strast prema razlici, nešto što je na neki način obilježilo moje djelovanje u književnom životu, a to bez oslobađanja prostora intuiciji ne bi bilo moguće.

Prva serija knjiga o kojima ovdje govorimo nastajala je jednim dijelom zahvaljujući intuiciji, jednim dijelom zahvaljujući znatiželji, a velikim dijelom zahvaljujući dijalozima s mojim prijateljima, suradnicima, ljudima do čijeg mi je mišljenja stalo, koje cijenim kao prijatelje, pisce i pouzdane čitatelje.

Vratimo se na donkihotizam, ali sada onaj zajedništva. Često vas se opisuje kao nesalomivog vizionara književnih suradnji, pokretača iznimno uglednih časopisa (Quorum, Oko, Tema), nastavnika kreativnog pisanja koji se posvećuje svojim učenicima i iznimno je uključiv prema njihovom radu, također i kao pokretača književnih festivala – šibenske Škure Olje Runjić i Leona Lučeva krenule su i s vašim stijegom na prvoj festivalskoj uredničkoj provi. Zašto je zajedništvo s novim i starim autorima u književnosti, u poeziji, toliko bitno?

- Interakcija je, naravno, bitna, a ona je moguća u različitim formatima zajedništva. Uređivao sam i suuređivao časopise i knjige, organizirao i suorganizirao festivale (od Goranova proljeća do sudjelovanja u pokretanju ŠKURA) i književne programe, i u svemu sam tome bio okružen ljudima bez kojih najveći dio tih projekata ne bi bio moguć. Bez obzira na formalni status, mislim da nikad nisam bio iznad suradnika, nego uvijek s njima, jer sam jedino tako mogao postići nešto drukčije, različito, potencijalno zanimljivo nekom krugu ljudi u i oko književnosti.

Na to se nadovezuje i pitanje o intimnom zajedništvu, točnije o dugogodišnjem prijateljstvu s Miroslavom Mićanovićem, s kojim ste napisali i antologije stihova i zajedničke knjige pjesama. Što to znači prijateljevati i privatno i stvaralački? Možemo li reći da jedno prijateljstvo (kao ono Tolkiena i Lewisa) može biti čitava jedna kultura stvaranja, možda i jača od oficijelne kulture?

- Naravno da mnogi oblici druženja u književnosti utječu na pojedinačno pisanje. Osobito je to izraženo u bliskim, intenzivnim druženjima kakvo je moje s Miroslavom Mićanovićem, s kojim sam dosad napravio nekoliko zajedničkih knjiga ili uredničko-priređivačkih projekata. U tim našim gotovo svakodnevnim kavama često bi nam se, kad god bi to bilo moguće, pridružio i Senko Karuza, također vrlo specifičan i iznimno poticajan pisac. U svojim sam se različitim fazama intenzivnije družio i na neki način dijelio pojedine aspekte poetičkog iskustva s neopisivo važnim i ne samo literarnim prijateljima kao što su Edo Popović, Zvonko Maković, Aleš Debeljak, Delimir Rešicki, Simo Mraović, Goran Rem...

I treće intimno zajedništvo: brak s prevoditeljicom i pjesnikinjom Vandom Mikšić, čija je zbirka »Bosa« također u najnovijem Meandrovu kolu stihova. Koliko dva pjesnika u jednom svom danu razgovaraju o umjetnosti? Kako se međusobno čitaju? Koliko su čitanje i pisanje ujedno i jezik ljubavi?

- Mislim da mi dosta često razgovaramo bez ikakve nužne projekcije u književnost, ni ne pokušavajući povlačiti crtu između razgovora o književnosti i o svemu ostalom. Da, s obzirom na naše pojedinačne interese i profesionalne izbore mi često razgovaramo i o književnosti, ali ne znam odgovoriti koliko je to u jednom danu. Neki put razgovaramo o nekim djelima, neki put o riječima, neki put o piscima (ne ogovaramo ih nužno), neki put hvalimo, neki put kritiziramo... Čini mi se da je to jedno normalno područje unutar svakodnevnih razgovora, kojega može, ali i ne mora biti. Najmanje razgovaramo o svojim knjigama u procesu nastajanja, ali smo najčešće prvi čitači toga što smo napisali.

Koliko je čitanje i pisanje jezik ljubavi? Pa čitanje i pisanje je generalno i stvar ljubavi. To je valjda primjenjivo i na čitanja i pisanja u međuljudskim relacijama?

Individualizam kriterija

Sad malo najtežih pitanja. Što je za vas uzorno, ali baš seminalno »dobra zbirka« poezije? Koje zbirke smatrate majstorskima i zašto? Pitam vas jer mi se čini jako važno uspostavljati kriterije govora o poeziji i da nipošto nije isto objavljuje li netko naramak svojih stihova ili je u pitanju i neka dramaturgija njihova međusobnog povezivanja?

- Moj će vas odgovor sigurno razočarati, ali ja se pomalo ježim od »baš dobra« ili »genijalna« knjiga, pa i knjiga poezije. Znamo da mnoga »remek-djela« nisu ni blizu savršenstvu, a ja npr. ne bih znao definirati savršenstvo. Postoje knjige koje me privuku, knjige koje me uvuku i ne ispuštaju me, ali ja ne znam jesu li baš one »najbolje« onda kad su meni najbolje. Kada se istim knjigama nakon nekog vremena vratim, ja ih više ne vidim u istom svjetlu, nekako mi ne znače ni isto što su mi značile nekoliko godina ili desetljeća ranije, bez obzira je li to sad bolje ili lošije.

To, naravno, ne znači da sam protiv kriterija u književnosti, naprotiv, ali u umjetnosti, pa tako i poeziji, uvijek ostaje jedan dio, veći ili manji, koji je moguće interpretirati jedino iz individualnog iskustva. Ja, dakle, nikako nisam sklon čitanjima, osobito kritičkim čitanjima isključivo preko obrazaca teorijske naravi, ne libeći se njihova prepoznavanja u nekom poetskom tekstu. Meni osobno čitanje je uvjetovano ponajprije karakterom samoga teksta, a onda prepoznavanjima i suočavanjima individualnim iskustvom baziranim na obrazovanju i čitanju.

Držim u rukama reprint Krležine »Lirike« iz 1918. godine i divim se tome što je autor u toj zbirci dao totalno prvenstvo slici i emociji, kao istinskim revolucionarnim silama, dok danas ima ljevičara koji će kritizirati i sam pojam lirike kao nedovoljno angažiran. Kako se uspostavlja i kako se mijenja političnost poezije?

- Nikad nisam zazirao od angažmana u poeziji, jer je valjda bitan, ako ne i najvažniji aspekt poezije refleksija vremena u kojem se pojavljuje i po tome ona na neki način ostaje prepoznatljiva izvan »svog vremena«. Iako sam i sâm, najčešće u ironijskoj projekciji, rabio plakatnost i političku parolu, ne volim kada se tzv. angažman svede samo na njih. Mislim da je mnogo poezije vrlo angažirano i kad nema nijedne izravne političke asocijacije. Pjesnik je, barem meni, po definiciji subverzivan, dakle političan, uvijek u nekoj vrsti prekoračenja, pomicanja granice slobode, riječi koja se danas sve češće prešućuje, a itekako nam je potrebna.

Svoj život u poeziji javno ste započeli Goranom za mlade pjesnike. Kasnije ste dobili i nagradu Kočićevo pero za zbirku poezije »Tamno mjesto«, Kiklopa za zbirku pjesama »Pun mjesec u Istanbulu«, kao i Benešićevu nagradu za knjigu kritika »Pokret otpora«. Ne zaboravimo ni Goranov vijenac za ukupni doprinos pjesništvu. Što vama i što nama (kao zajednici) znače nagrade? Kako nas oblikuju?

- Kod nas se dodjeljuje gomila nagrada, ali samo su neke vidljive, a sve ostale su podaci u biografijama. Vidljive su, ili barem vidljivije, nagrade koje donose za naše prilike respektabilan novac, a sve ostale u javnom prostoru jedva da se i zabilježe, iako su neke od njih po književnim kriterijima mnogo relevantnije od prvospomenutih. Meni osobno čini se da su nagrade važne onda kada u javnosti osvijetle neko važno djelo, ali nikako ne razumijem žirije koji pribjegavaju modelu prepisivačine, pa tako jednu knjigu zatrpaju svim mogućim nagradama, obezvređujući sve druge knjige koje u procesu »pripetavanja« hvale na sva usta.

Ne mislim da je to dobro za autora i knjigu koju zasipaju nagradama (osim nešto para, što samo po sebi nije nevažno), a osobito nije dobro za književnu situaciju koja se inertno, jer je tako pragmatičnije, pristaje svesti na zajednički nazivnik u kojem se ostatak produkcije uopće ne ogleda. Ne mogu reći da mi je odbojno primiti nagradu, osobito ako ona ne isključuje druge i ne iskrivljuje sliku dosega neke književne situacije. No meni je lako, jer iza mojih nagrada nisu stajale ni kune ni euri. U nekim »velikim« kulturama, u kojima nagrade doista utječu na život knjige pa, ako hoćete i na njezinu prodaju, najveće među njima čak i nemaju nikakav izravni financijski ekvivalent, ali je njihov »simbolički kapital« takav da nadilazi okvire lokalne književnosti (Goncourt npr.), a djelu i autoru priskrbljuju značajan komercijalni, pa i internacionalni uspjeh.

Istočni rajevi

Gradovi kojima se često vraćate u poeziji su Sarajevo, Istanbul i Beograd. Zašto? Što je »srodnost« koju čujete u njihovim frekvencijama?

- Sve su to gradovi istočnije od nas, pa valjda na neki način sugeriraju moju orijentaciju na Istok kao temu u vremenima koja u javnim prostorima prečesto sugeriraju provincijalno robovanje Zapadu, čitaj: zapadnom kapitalu. U kulturološkom smislu naš je prostor često bio pod snažnim utjecajem Istoka, tragovi Istoka vidljivi su u mnogim književnim djelima, u civilizacijskom, kulturnom i religijskom nasljeđu npr., tako da je meni logično jedino da maksimalno eksploatiramo prednost razmeđa, presjecišta, dodira, umjesto da bježimo od jednih pod skute drugih. Robovali smo kroz povijest i jednima i drugima, ali i učili od njih, uzimali ono što su donosili, ponosili se onim što su gradili, inkorporirali riječi u svoj jezik i prisvajali ih, »ponašivali« toliko da smo sami sebe uvjerili u njihovu autentičnost, originalnost, lokalnu ukorijenjenost...

Već sam negdje u ovom intervjuu rekao: Meni je »srodnost« privlačna na razini prepoznavanja, ali mi je mnogo moćniji pokretač razlika.

U svojoj posljednjoj zbirci pjesama, naslovljenoj »Paralelni gradovi«, ponovo ste objavili pjesmu iz svoje prve zbirke, u kojoj je divan stih: »idem itekako idem/dovitljiv demon«. Uveli ste u novu zbirku stihove iz svih svojih prethodnih zbirki, uvezene na početku i kraju rukopisa novim pjesmama. Prve kritike za to rabe pojam »kompilacija«. Meni se više čini da je u pitanju provokacija »dubljeg pamćenja«: staviti staru pjesmu u novu zbirku i izdržati njezin novi kontekst je ultimativni test otpornosti stiha na vremensku eroziju. To je napravio i Vjeran Zuppa svojom zbirkom »Kristijan Silvestar«. Koji su bili vaši razlozi da istovremeno gledate i unatrag i unaprijed sastavljajući zbirku?

- Knjiga se zove »Paralelni gradovi« i nastajala je poprilično dugo, paralelno ili u međuvremenima drugih knjiga, a kad sam napokon odlučio posložiti rukopis, sklon konceptualnom strukturiranju, posegnuo sam za »naknadnom konceptualizacijom« kada sam shvatio da je velik dio pjesama nastao u različitim gradovima. Tijekom toga procesa u jednom sam trenutku odlučio izvući pojedine pjesme iz svojih ranijih knjiga, naglašavajući tako svoju opsesiju gradovima tijekom cijeloga mog književnog života, a istodobno zahvatiti i paralelnost svojih čitanja različitih gradova u različitim vremenima.

Nisam mislio da je to »kompilacija«. Namjera mi ni u jednom trenutku nije bila tim pjesmama potencirati presjecišta ili kontinuitete, nego upravo inzistirati na višeslojnom paralelizmu odnosa prema gradu, uz daleku »parafrazu« naslova sjajne Calvinove knjige »Nevidljivi gradovi«. Naime, osim naslovne asocijacije mislim da u knjizi nema izravnih Calvinovih tragova. Sviđa mi se vaša ideja »dubljeg pamćenja«, jer ona ima nešto upozoravajuće, važno za vrijeme u kojem je pamćenje devalviralo, svedeno na sirovu revizionističku eksploataciju crnih rupa tzv. povijesti.

Mislim da ni Zuppina knjiga nije bila kompilacija, nego nova razvijena verzija njegove ranije knjige »Prijatelj Silvestar«, knjige koja je možda najizravnije, na neki način očekivano od dramaturga, uvela lik u suvremenu poeziju. Jesu li npr. Whitmanove verzije nakon prvog izdanja »Vlati trave« bile kompilacije? Ja ih nisam tako čitao, a objavio sam opsežno, integralno izdanje u prijevodu Marija Suška.

Dizajn i budućnost knjige

Meni se čini da je to i oblik pamćenja kulture koja se inače prelako briše. No, poezija je i osobita vrsta slikovnog jezika, a vaše novo kolo Meandrove poezije odlikuje i izvrstan dizajn prijeloma i naslovnice, dizajnerske umjetnice Božidarke Brnas. Koliko je danas knjiga važna kao umjetnički artefakt, lijepi predmet, čini mi se za mlađu generaciju čak i ukras unutar prostora?

- Otkad sam prije dvadeset godina počeo raditi s dizajnericom Božidarkom Brnas nekako sam, zahvaljujući njoj, uspio izbalansirati i svoj odnos prema knjizi kao predmetu. Mislim da smo zahvaljujući toj suradnji mnogo prepoznatljiviji i vidljiviji, što osobito dolazi do izražaja na sajmovima knjiga, kada te knjige uspijemo pristojno izložiti i pokazati brojnijoj publici. Koliko smo u tome uspješni pokazuje i velik broj uvrštenja na izložbe Hrvatska lijepa knjiga, Best Book Design from all over the World u Leipzigu i Book Art International na Sajmu knjiga u Frankfurtu.

Kao autorici, jako mi je bitno uvijek imati nove ideje i stvaralačke planove, što veći oblak ideja, biti u gustoj kondenzaciji unutarnjih padalina. Što vas trenutno zaokuplja u autorskim, a što u izdavačkim ambicijama? Što se zbiva u kovačnici?

- Da bi kovačnica mogla kovati, neki put je nužno osigurati »repromaterijal« kojega, barem kada je o izdavačkim planovima riječ, ne nedostaje, samo što nije uvijek moguće iskovati sve što bi se iskovati htjelo. Ali vatra se već ozbiljno raspiruje, pa krećemo u nove neizvjesnosti, unatoč svemu.

Autorska radionica trenutačno miruje, ali bliži se ožujak i jednomjesečni rezidencijalni boravak u Beogradu, kada će, nadam se, čekić poprimiti neophodnu radnu lakoću. Mnogo se ideja vrti u glavi, ali valjda će se dotad nešto iskristalizirati i dati nekakav rezultat. Nisam od onih genija koji sve znadu mjesecima unaprijed, osim na razini grube ideje koja se u konkretnoj situacije raspline poput oblaka na »marčanskoj buri« i otjera me u nekom drugom smjeru.

Posljednje pitanje. Dugo pišete i kritiku. Savršeno razumijete da je poetska gesta uvijek i kritička gesta, kao i obrnuto. Kako bi trebalo pisati o umjetnosti a da to bude uistinu »nastavljanje kreacije«, a ne samo njezina kategorizacija ili prokrustizacija (guranje u premalu postelju)?

- Ako govorimo o književnoj kritici, ja sam je prestao pisati kada sam pokrenuo vlastitu izdavačku kuću, jer mislim da nije fer kritički govoriti o drugima kada sam proizvodiš predmet usmjeren i prema kritičkim čitanjima. Ostao sam kritičan u nečemu što bismo, vrlo uvjetno, mogli nazvati kulturološkom ili društvenom kritikom, uglavnom u publikacijama ograničena dometa. Sviđa mi se koncept kritičkog pisanja kao »nastavljanja kreacije«, jer i inače mislim da je svako, ne samo kritičko čitanje na određen način nadograđivanje ili individualno razvijanje djela. Volim, recimo, »barthesovsko« pisanje koje, bez obzira na predmet, uvijek bude prije i iznad svega sjajna književnost.