NEMA SEKTORA KOJI NIJE POGOĐEN PROMJENAMA

Klimatski ekstremi negativno utječu na ljudsko zdravlje, ali istodobno su ozbiljan rizik za gospodarsku i financijsku stabilnost, kako u najrazvijenijim državama, poput SAD-a i Kine, te EU-a, tako još više u zemljama u razvoju. U kojoj je mjeri ta činjenica danas priznata i prihvaćena kao realno stanje stvari u usporedbi s razdobljem prije 10, 15 ili 20 godina - pitali smo dr. sc. Leonardu Srdelić, višu asistenticu na Institutu za javne financije u Zagrebu.

- Klimatske promjene danas su među najvećim globalnim izazovima, a građani Europske unije to jasno prepoznaju. Prema najnovijem istraživanju Eurobarometra, čak 85 % Europljana smatra da su klimatske promjene ozbiljan problem, a velika većina podržava cilj Europske unije da do 2050. postane klimatski neutralna. Većina ispitanika (77 %) vjeruje i da su štete koje prouzročuje klimatska kriza znatno skuplje od ulaganja u zelenu tranziciju. No istraživanje otkriva i određene dvojbe. Iako velika većina građana (84 %) vjeruje da klimatske promjene prouzročuje čovjek, više od polovine ispitanika (52 %) smatra da mediji ne pružaju dovoljno jasne informacije o uzrocima i posljedicama klimatskih promjena.

U vremenu sve učestalijih toplinskih valova, suša i ekstremnih vremenskih pojava informiranost i razumijevanje uzroka klimatskih promjena važniji su no ikad prije. Više od 97 % znanstvenih istraživanja potvrđuje da su klimatske promjene stvarne i da ih prvenstveno izaziva čovjek - ponajviše sagorijevanjem fosilnih goriva. Među najsnažnijim dokazima su analize ledenih jezgri s Antarktike i Grenlanda s pomoću kojih se može izravno pratiti koncentracija CO2 u posljednjih gotovo 800.000 godina, a današnje vrijednosti premašuju sve dosad zabilježene u tom razdoblju. Posebno je važan nalaz kemijskog sastava CO2.

Naime, fosilna goriva imaju svoj "ugljični otisak" - ne sadržavaju radioaktivni ugljik (14C), a u novijim slojevima leda jasno se vidi nagli porast baš tog "mrtvog" ugljika, osobito od industrijske revolucije - što je snažan pokazatelj da CO2 dolazi upravo iz fosilnih izvora.

Ubrzano zagrijavanje planeta donosi sve češće i ekstremnije vremenske nepogode. Samo u Hrvatskoj zabilježene su 32 prirodne katastrofe u posljednjih 20 godina, najčešće poplave, koje ugrožavaju živote i nanose veliku štetu gospodarstvu. Zbog toga se klimatske promjene sve više promatraju kao ključno gospodarsko, financijsko i sigurnosno pitanje. Zaokret u razmišljanju vidi se u međunarodnim dogovorima - od Kyota do Pariškog sporazuma - te u politikama poput Europskog zelenog plana. Države i tvrtke sve češće u svoje strategije uključuju klimatske rizike, svjesne da bi nečinjenje moglo biti skuplje od pravovremenih ulaganja.

Iako se nekad smatralo da bi borba protiv klimatskih promjena mogla usporiti gospodarski rast, današnji trendovi i politike pokazuju suprotno. Rat u Ukrajini, napadi na važne opskrbne rute, rast cijena energenata pokazali su koliko je važno smanjiti ovisnost o uvozu fosilnih goriva. Zato Europska unija sve više ulaže u obnovljive izvore i domaće energetske kapacitete, kako bi zaštitila građane od cjenovnih šokova i istodobno nastavila prema cilju klimatske neutralnosti. Jer bez klimatske otpornosti i stabilne opskrbe energijom nema ni održivog gospodarskog razvoja.

Kada govorimo o negativnom utjecaju klimatskih promjena na gospodarske i financijske sustave, koja su područja gospodarstva najugroženija i kako se konkretno ta ugroženost manifestira?

- Nema sektora koji nije pogođen klimatskim promjenama, bilo zbog javnih politika koje zahtijevaju tranziciju na niskougljično gospodarstvo bilo zbog fizičkih učinaka klimatskih promjena. Istraživanja pokazuju da su sektori energetike, prometa i industrijskih procesa među ključnima po osjetljivosti na klimatske politike Europske unije. U praksi to znači da, zbog javnih politika, elektroenergetska poduzeća moraju ubrzano prelaziti na obnovljive izvore i smanjivati oslanjanje na fosilna goriva, prometni sektor suočen je s izazovom elektrifikacije vozila i unaprjeđenja javnog prijevoza kako bi obuzdao rastuće emisije, a industrija treba uvesti čistije tehnologije u proizvodne procese. Ti su sektori visokoemisijski i tranzicija im nameće troškove prilagodbe - primjerice, ulaganja u novu infrastrukturu ili tehnologije - što bez poticaja i jasnih budućih politika može uzdrmati njihovo poslovanje zbog povećanja proizvodnih troškova i smanjenja konkurentnosti. S druge strane, fizički rizici klimatskih promjena pogađaju gotovo sve grane gospodarstva, no najizraženiji su u onim gospodarskim granama koje ovise o vremenskim prilikama i prirodnim resursima. Poljoprivreda trpi zbog suša i toplinskih valova, koji smanjuju prinose i povećavaju troškove navodnjavanja, turizam je izložen požarima, vrućinama i podizanju razine mora, a energetski sektor bilježi pad hidroproizvodnje zbog manjka oborina. Industrija i promet pate zbog prekida opskrbnih lanaca, a financijski sektor suočen je s rastućim osiguravateljskim troškovima i rizicima za imovinu i ulaganja. Klimatski rizici donose izravna oštećenja infrastrukture, poremećaje u lancima opskrbe, gubitak vrijednosti imovine i regulatorne promjene koje povećavaju troškove poslovanja. Ukratko, najpogođeniji su oni sektori koji ili emitiraju puno stakleničkih plinova, pa se moraju prilagoditi strogim okolišnim standardima, ili izravno ovise o klimi.

Prošle godine, početkom listopada, gostovali ste u emisiji "Klimatski izazov" na Prvom programu Hrvatskog radija, gdje ste govorili o rizicima klimatskih promjena za gospodarstvo i financijski sustav te o načinima modeliranja tih rizika. Možete li nam ukratko približiti o kakvom je modeliranju riječ te koji su glavni zaključci vaših istraživanja na temu makroekonomije i tranzicijskih rizika povezanih s klimatskim promjenama?

- U svojim sam istraživanjima primijenila interdisciplinarni pristup kako bih kvantificirala klimatske rizike i razumjela njihove učinke na gospodarstvo. Konkretno, koristila sam se najnovijim klimatskim projekcijama Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC) i podatcima europskog programa Copernicus kako bih geografski prikazala gdje je izloženost klimatskim promjenama najveća. Analiza je obuhvatila dvije vrste scenarija: umjereni (koji pretpostavlja da će svijet poduzeti značajne mjere za smanjenje emisija) i pesimistični (tzv. business-as-usual, s vrlo visokim emisijama). Mapirala sam kako bi ti scenariji do kraja stoljeća mogli utjecati na Hrvatsku - od porasta temperature i razine mora do učestalosti ekstremnih pojava poput toplinskih valova, suša ili poplava. Primjerice, rezultati za obalu pokazuju da južna Dalmacija može očekivati veći porast razine mora od sjevernog Jadrana, što je važno za planiranje obrane od poplava. Takva geoprostorna analiza rizika može pomoći bankama i osiguravateljima, ali i drugima da preciznije ocijene izloženost svoje imovine (npr. kolaterala, nekretnina, ulaganja) rizicima poput poplava, suša ili šumskih požara. Potom sam u drugom dijelu rada sintetizirala mehanizme kako klimatske promjene utječu na gospodarsku aktivnost i financijsku stabilnost. Primjerice, klimatske promjene utječu na gospodarsku aktivnost donoseći izravne štete na infrastrukturi i procese proizvodnje te potom neizravno na proizvodnju, kreditnu sposobnost kućanstava i poduzeća te financijsku stabilnost.

Drugi rad bavi se istraživanjem tranzicijskih rizika - dakle, financijskim troškovima prelaska gospodarstva na niskougljični razvoj. Analizirala sam povijesne podatke o emisijama stakleničkih plinova po gospodarskim sektorima za Hrvatsku i usporedila ih s trendovima na europodručju tijekom posljednjih 30-ak godina. Time smo dobili uvid u to koliko su pojedini sektori pridonijeli klimatskim promjenama, koliko su dosad uspjeli smanjiti emisije, ali i koji su sektori najizloženiji tranzicijskim politikama Europske unije. Na primjer, Hrvatska od 1990. do 2019. smanjuje emisije prosječno za 0,4 % godišnje, što je sporije od prosjeka europodručja (1 % godišnje). U Hrvatskoj je odvajanje emisija od gospodarskog rasta, tzv. decoupling, gdje gospodarstvo nastavlja rasti, a emisije opadaju, počelo nakon globalne financijske krize 2008., kada je došlo do promjene strukture hrvatskog gospodarstva: više se ulagalo u manje energetski intenzivne djelatnosti (turizam, IT, kreativne industrije) nego u visokoemisijske industrije.

Što se metodologije tiče, koristila sam se pokazateljima poput intenziteta ugljika (emisije CO2 po jedinici utrošene energije) i produktivnosti ugljika (BDP po toni emitiranog CO2) kako bih izmjerila uspješnost smanjenja emisija. Ukupno, ključne spoznaje mog istraživanja su:

(1) Klimatske promjene već stvaraju mjerljive ekonomske gubitke i rizike za financijski sustav - npr. ekstremni događaji usporavaju gospodarsku aktivnost, štete infrastrukturi i mogu povećati proračunske izdatke.

(2) Određeni sektori i regije posebno su ugroženi, ali i identificirani, što omogućuje ciljane mjere prilagodbe.

(3) Uspješna tranzicija na zelenu ekonomiju moguća je, no zahtijeva odlučne i dosljedne mjere - bez njih,emisije se ne smanjuju dovoljno brzo.

Ti rezultati mogu poslužiti kao podloga donositeljima odluka: primjerice, da se razvojni projekti i investicije usmjere u otpornije sektore i infrastrukturu, kao i da se planiraju strategije prilagodbe (adaptacije) kako bi se smanjila ranjivost gospodarstva na klimatske šokove. Drugim riječima, ulaganje u mjere prilagodbe na klimatske promjene od ključne je važnosti jer mogu smanjiti rizike povezane s klimom čak i u scenarijima koji predviđaju povećan broj i intenzitet prirodnih katastrofa u budućnosti.

U kontekstu ekološke ekonomije, ekološke poljoprivrede, zelenih gospodarstava, obnovljivih izvora energije i održivog razvoja općenito, koliko su te opcije zapravo realno provedive globalno i lokalno? Posebno imajući u vidu situacije poput SAD-ova povlačenja iz Pariškog sporazuma tijekom Trumpove administracije, kao i kineske politike, koja često ekonomski rast stavlja ispred održivog razvoja.

- Ciljevi održivog razvoja i zelene tranzicije, usprkos političkim i ekonomskim izazovima, ostaju ostvarivi ako postoji jasna politička volja i usmjerenost na dugoročne koristi. Nedavna inicijativa Europske komisije - dopuna EU Zakona o klimi uvođenjem novog međucilja - potvrđuje tu predanost. Uz dosadašnji cilj postizanja neto nulte emisije do 2050. godine i međucilj smanjenja emisija za 55 % do 2030. u odnosu prema razinama iz 1990-ih, predlaže se i novi međucilj: smanjenje emisija za 90 % do 2040. godine. Time se dodatno naglašava odlučnost EU-a da osigura energetsku sigurnost ulaganjima u obnovljive izvore energije. Realizacija tih ciljeva zahtijeva kontinuirane i jasne političke odluke koje će uskladiti kratkoročne potrebe s dugoročnim ciljevima održivosti, a praksa pokazuje da se na tom putu često sudaraju dugoročne ambicije i kratkoročni interesi. Primjer za to vidjeli smo 2022. godine: zbog energetske krize i rasta cijena čak je i Hrvatska uvela subvencije za fosilna goriva kako bi zaštitila građane od poskupljenja energenata. Takav potez ublažio je trenutni socijalni pritisak, ali je u suprotnosti s dugoročnim niskougljičnim ciljevima.

Analize pokazuju da Hrvatskoj nedostaje kontinuitet u energetskoj politici. S jedne strane, Vlada subvencionira fosilna goriva mjerama za ublažavanje energetskog siromaštva (iako nisu svi korisnici tih mjera doista energetski siromašni), proširuje kapacitet LNG terminala iako istovremeno ne smije subvencionirati ugradnju energetski učinkovitijih kondenzacijskih bojlera, jer ne smije subvencionirati fosilna goriva. S druge strane, donose se strategije koje deklarativno teže snažnom smanjenju emisija i postizanju klimatske neutralnosti, u skladu s ciljevima EU-a. Takva proturječnost mora se prevladati ako Hrvatska želi ostvariti ciljeve smanjenja emisija do 2030. godine. Zato je ključno da održivi razvoj ne ostane samo deklarativni cilj, nego da postane stvarna i dosljedna razvojna strategija.