SUTRAŠNJICA DANAS DISTOPIJA SE VEĆ DOGAĐA

Živimo li svijet sutrašnjice već danas, pitanje je koje naizgled zvuči oksimoronski, no s obzirom na to u kakvom smo vremenu, argumenata za potvrdu takve teze ne samo da ne manjka nego ih je svakog dana sve više. Drugim riječima, gotovo da nam se distopija u onom negativnom značenju tog pojma već događa, pa se crne prognoze budućnosti ostvaruju u sadašnjosti krcatoj teškim dramama, prijetnjama, izazovima svake vrste i naposljetku sukobima i ratovima koji upućuju da smo na korak do apokalipse, a onda i do postapokalipse. To nam već desetljećima sugerira Hollywood svojim filmovima i gomilama televizijskih serijala o svijetu nastalom na ruševinama civilizacije uništene bilo nuklearnim sudnjim danom bilo nekom prirodnom katastrofom uključujući i kojekakve nepredvidljive »zombijevske viruse« iz tajnih kineskih ili nekih drugih laboratorija.

Slijedimo tragove

Zapravo je više aspekata u okviru kojih možemo tematizirati pojam distopije kao negativne utopije i onda idući tim tragom doći do usporednica, odnosno referenci s ovodobnim modernim vremenima ili, recimo tako, distopijom danas. Prvi je trag onaj klasični, najpoznatiji i najpopularniji, koji se odnosi na orvelovsku »1984«, u kojoj nas uvijek i svuda prati, gleda i kontrolira Veliki brat te »Vrli novi svijet« Aldousa Huxleyja, u kojem antiutopija predviđa oblikovanje društva eugenikom i učenjem u nesvjesnom stanju, odnosno drogom pod imenom soma. Takve su opcije paradigme distopijske budućnosti u kojoj je svijet uređen, stabilan i totalitaristički kontroliran i usmjeravan. Nema katastrofa, ratova, globalnih tragedija, osim ako takve svjetove ne uzimate kao tragedije same po sebi, napose za čovjeka kao svjesno biće željno slobode.

Drugi je trag onaj u kojem se do distopije daleke budućnosti dolazi kroz apokalipsu nakon koje nastupa postapokaliptična stvarnost koja s jedne strane može biti formirana prema matrix modelu (živimo u matrici, iluziji stvarnosti, stvorenoj umjetno, od vrhunaravnog entiteta - AI/UI, koji nas drži pod kontrolom) ili pak prema modelu sveopće, globalne katastrofe (bilo prirodne, bilo ratne, nuklearne...) u kojoj je civilizacija posve devastirana, dok se preostala ljudska vrsta u teškim uvjetima bori za golo preživljavanje.

O obje vrste takvih i sličnih negativnih utopija napisano je brdo knjiga (primjerice, roman »Mi« ruskoga pisca Jevgenija Zamjatina obvezatna je distopijska lektira!), snimljeno brdo filmova i televizijskih serijala, a industrija videoigara od takvih apokaliptičkih distopijskih scenarija zgrće brda novca posljednjih desetljeća.

I sad dolazimo na treći trag, do trećeg aspekta svakog razgovora o distopiji bilo koje vrste – straha, kao neizostavnog elementa koji se generira iz svake, pa i one najbezazlenije distopije, bez obzira na to iz kojeg izvorišta, svojevrsnog »sjećanja na budućnost« dolazi u percepcijsko polje naše vlastite konzumacije i komunikacije. Pojednostavljeno, to pak znači da se u većini slučajeva plašimo svjetova kakvi su oni distopijski, izravno zlokobnih opcija sutrašnjice ili onih manje zlokobnih, zakamufliranih u utopijsku ambalažu neke sretnije budućnosti, izgubljenog pa vraćenog idiličnog raja.

Trend UI-ja

Ukupno uzevši, sva tri traga, tri aspekta koja smo naznačili, više ili manje se dodiruju u nekoj točki prijeloma, i ono što je za ovu temu kojom se bavimo možda i najvažnije, iz sva tri traga referenci na sadašnjost ne manjka, naprotiv, sve ih je više i sve su nimalo utješne za ono što se predviđa kao »sutrašnjica danas«.

Primjerice, strah od umjetne inteligencije koja bi nas preko noći mogla uvesti u distopijsku budućnost SkyNeta iz »Terminatora« (filma, dakako) ili u »Matrix« (film, opet) eksponencijalno raste kako se UI razvija i poprima ljudske osobine da samostalno razmišlja i donosi odluke. UI je dakle sada trend, svojevrsni hype, dok smo u međuvremenu već naviknuli da nam se mikročipiranje, transhumaniziranje i kiborgiziranje navodi kao neizbježna opcija sretne i blažene svakodnevice u okruženju dehumanizirane stvarnosti kojom otvaramo vrata svijeta sutrašnjice. Kontrola uma i razuma se podrazumijeva. Distopija je već stigla, danas je među nekima, a već sutra među svima.

Ali takva je potencijalna distopija još idila u odnosu prema distopiji koja nam se upravo ukazuje u onom drugom, strahovitijem izdanju. To drugo izdanje, postapokaliptičku distopiju (tipa »Mad Max« sage, recimo), svijet svakog dana gradi s velikim elanom sijući sjeme zla na starim i novim lokalnim i globalnim zemljovidnim razdjelnicama u kojima upravo distopija sutra postaje distopija danas. Ukrajinski rat, rat na Bliskom istoku, terorizam (koji se doduše pritajio, ali nije nestao), pojačane prijetnje eskalacijom i u konačnici iznova aktualna nuklearna opasnost, ključni su faktori konstante ugroze koja se polako, ali sigurno nameće kao neizbježna opcija katastrofe globalnih razmjera.

Uzimajući u obzir navedene reference koje nas navode na razmišljanje događa li nam se upravo stvarnost (ili smo na korak do nje) kakvu su nam ponudile mudre fikcije niza distopijskih autora iz povijesti počevši od Thomasa Morea preko H. G. Wellsa i Raya Bradburyja do Margaret Atwood, Lois Lowry, Waltera Millera Jr. (»Kantikulum za Leibowitza« jedna je od najslavnijih postapokalipsa svih vremena!) i Suzanne Collins (»Igre gladi«, naravno), dolazimo do također važnog aspekta – medija. Jer upravo su mediji (novine, portali, televizija, filmovi, videoigre...) onaj ključan komunikacijski faktor bez kojeg zapravo i ne bismo previše obraćali pozornost na scenarije distopijske budućnosti koja odavno nije samo filmska holivudska maštarija, nego realno moguća, izvjesna apokaliptička i postapokaliptička sutrašnjica. Slike ratnog užasa iz Ukrajine, Gaze, obostrano raketiranje Izraela i Irana (trenutačno je primirje), stalne prijetnje trećim svjetskim ratom, uz konstantne prirodne katastrofe svuda oko nas i notornu klimatsku opasnost, crnilo, pesimizam i ozračje sveopće katastrofe, stalni su sastojci u percepciji ovodobnih »modernih vremena« koje nam svakodnevno serviraju mediji. Još kad se pritom apokaliptičkom retorikom oglase i političari, kad poslušamo njihove komentare o »ugrozi svjetskog mira«, opasnostima u koje nas uvlači ekstremna desna retorika, diktatori poput Putina, ali i mirotvorci kao što je Trump, kojima je »crveno dugme« i službeno nadohvat ruke, eto dojma da distopija ne dolazi sa sutrašnjim danom, nego se već događa sada i ovdje. Drugim riječima, kad se u cijelu priču o utopiji koja postaje distopija, a koja se začinje u ovom trećem desetljeću 21. stoljeća, uplete i politički aspekt, koji je možda i najvažniji, dolazimo do sklapanja mozaika koji je sve manje iluzija, a sve više neizbježna realnost. Uključujući i nama najbliži europski kontekst, s kojim je u vezi povjesničar, prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina u nedavnom intervjuu za VL zaključio sljedeće: »Europa se neće raspasti, ali hoće podijeliti, i to će biti povijesna pogreška.« Još jedan prilog za distopiju danas!

Neizvjesn(ij)a budućnost

Koliko je taj sigurnosni aspekt prioritetan svjedoči i ubrzano naoružavanje Europe, reaktualizacija uloge NATO saveza (5 posto ulaganja članica), planovi održivog razvoja i zakonske UI regulative, između ostalog, što sve upućuje na sve (ne)izvjesniju budućnost za koju se valja pobrinuti svim sredstvima prije nego što nas iza ugla zaskoči distopija najgore vrste. U tom smislu valja posve ozbiljno shvatiti naizgled posve prozaične riječi hrvatskog premijera Plenkovića kad kaže kako velika nestabilnost na Bliskom istoku može dovesti do niza posljedica poput rasta cijena energenata, ali i novih migracijskih valova, a tu su i potencijalne prijetnje terorističkim napadima, što sve skupa izaziva nestabilnost i nesigurnost.

Što se pak raspada (rasapa) tiče, Europe u užem ili svijeta u širem smislu, koje onda otvara vrata i distopijskim apokaliptičnim stvarnostima, ovdje ću navesti još jedno mudroslovlje. Kako piše popularnoznanstveni portal IFL Science, referirajući se na kolaps brončanog doba, povijest nas uvijek spremno podsjeća da nema te civilizacije, bez obzira na to koliko bila moćna i napredna, koja je imuna na propast. Jer uz kombinaciju klimatskih promjena, unutrašnjih sukoba i tehnološkog napretka, čak i najsjajnija društva mogu upasti u mračno doba, pa se to može dogoditi i ovom našem, globalno umreženom i digitaliziranom dobu sveopćeg napretka, ali i sveopćih rizičnih prijetnji sunovrata u neke oblike totalitarističkih utopija/distopija ili postapokaliptičkih devastiranih civilizacija kao u nekom od holivudskih filmskih hitova.

No svaki kraj ne mora značiti i sveopću propast, nego novi početak. Ili kako to piše Frank Kermode u svojoj knjizi »Smisao kraja« (The Sense of an Ending): »Kraj daje smisao našem postojanju... Neprestano usklađujući svoje fiktivne ‘početke’ i ‘krajeve’, čovjek stvara priče kojima pokušava dati smisao vlastitoj egzistenciji.« Matt Ridley također je optimistički zaključio: »Čovjekova domišljatost i inventivnost pokazat će da proroci griješe, a pesimisti još i više.«

Nije, međutim, zaludu ni malo pesimizma, radi opreza. Slovenski Laibach ovako zbori: »Totalitarizam je pred nama, a ne iza nas!« To je izrečeno prije 15 godina. Vječni ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov danas ovako kaže: »Dan sudnjeg dana opasno je blizu!« Pametnome dosta. Možemo se referirati i na poznati film braće Cohen »O Brother, Where Art Thou?«, koji smo za hrvatsku distribuciju preveli kao »Tko je ovdje lud?«. Sasvim prikladno i za vrijeme sadašnje.

Svakog dana slušamo crne prognoze o opstanku ovodobne civilizacije, pa ne treba čuditi što mnogi navode i tezu da nam se negativna utopija, dakle distopija, već događa i nije nimalo holivudska, nego stvarnosna u mnogim aspektima, gotovo da smo na rubu katastrofe u koju ovaj svijet srlja punom parom svakim danom.