HORIZONTI NADE ILI HORIZONTI STRAHA

Utopija je fikcionalna vrsta koja prikazuje određenu zajednicu u kojoj su društvenopolitičke institucije, norme i međuljudski odnosi organizirani na znatno bolji način nego što je to slučaj u autorovoj zajednici - kaže dr. sc Ante Jerić, viši asistent na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, te dodaje:

- Žanr utopije ima tri središnja obilježja: mjesto koje je, prostorno ili vremenski, znatno udaljeno od autorovog doma; zajednicu koja nije savršena, ali je ipak znatno bolje organizirana od zajednice u kojoj autor živi i, last but not least, poticaj za razgovor o svakodnevnom funkcioniranju utopijske zajednice koji najčešće dolazi u vidu posjeta nekog stranca toj utopiji. Distopija je, nasuprot tome, priča o zajednici koja je po brojnim kriterijima organizirana na znatno gori način nego autorova zajednica te koja s utopijom dijeli ista središnja obilježja. Možemo to ilustrirati na primjeru "Vrlog novog svijeta". Radnja Huxleyjeve distopije smještena je u 26. stoljeće (vremenska udaljenost); centralnim planiranjem, uz pomoć kombinacije genetičkog inženjeringa i bihevioralnog uvjetovanja, stvoreno je visokofunkcionalno kastinsko društvo u kojem je sloboda pojedinaca žrtvovana radi stabilnosti društva (zajednica organizirana gore od naše); načela funkcioniranja distopijskog društva upoznajemo zato što ona moraju biti objašnjena Johnu Divljaku, protagonistu koji je rođen izvan tog društva (stranac posjetitelj).

U dvadesetom stoljeću distopije postaju znatno popularnije od utopija. Razlog tome, prema vodećim teoretičarima žanra, treba tražiti u zaoštravanju klasne borbe, svjetskim ratovima i, generalno govoreći, razvoju tehnologije koja bi mogla omogućiti sveobuhvatan nadzor pojedinaca i ubrzati njihovo podjarmljivanje. Utopije se pišu unutar horizonta nade, a distopije unutar horizonta straha. Mislim da je ubrzani razvoj primijenjene znanosti i tehnologije u 21. stoljeću garancija daljnjeg razvoja distopije kao žanra u književnosti, filmu, televizijskim serijama i videoigrama.

Pojam apokalipse također je posljednjih godina postao gotovo trendovski, svojevrsni hype. Kakav biste odredili odnos između apokalipse i distopije?

- Apokalipse su, iz perspektive književne povijesti, tekstovi koji reprezentiraju kraj svijeta kakvog poznajemo. Zbog toga je razumljivo da se pojmovi apokalipse i distopije često semantički preklapaju i u svakodnevnom govoru ponekad koriste kao sinonimi. Mislim da bismo ih ipak trebali držati razdvojenima. Možemo razlikovati distopijske tekstove koji nisu apokaliptični, apokaliptične tekstove koji nisu distopijski, distopijske tekstove koji prelaze u apokaliptične tekstove i apokaliptične tekstove koji prelaze u distopijske tekstove. Čiste distopije, poput Huxleyjevog "Vrlog novog svijeta" ili Orwellove "1984.", prikazuju neko alternativno društveno uređenje, represivno na različite načine, bez prisutnosti apokaliptičnog događaja. U čistim apokalipsama, poput McCarthyjeve "Ceste", prikazan je svijet u kojem se civilizacija urušila u tolikoj mjeri da nikakvo društvo, pa ni distopijsko, ne može biti uspostavljeno. Prvi oblik kombinacije distopijske i apokaliptične priče predstavlja zaplet u kojem distopijsko društvo srlja u apokalipsu. Drugi oblik kombinacije apokalipse i distopije, poput Wyndhamovog romana "Krisalidi" ili posljednjih dvaju filmova iz ciklusa o "Pobješnjelom Maxu", predstavlja situaciju u kojoj se nakon nekog apokaliptičnog događaja, poput nuklearnog holokausta, razvije distopijsko društvo.

Tipologiju apokalipse kao književnog žanra možemo oblikovati na temelju vrste kataklizmičnog događaja koji baca uređeni ljudski svijet u kaos. Na temelju tog kriterija možemo govoriti o tehnološkim apokalipsama, biomedicinskim apokalipsama, ekološkim apokalipsama i nadnaravnim, najčešće zombijevskim apokalipsama.

Tehnološke apokalipse su one u kojima moćne tehnologije - u rasponu od nuklearne energije do umjetne inteligencije - dovedu čovječanstvo do sudnjeg dana i bace ga na koljena. Nakon razvoja velikih jezičnih modela, strah povezan s automatizacijom inteligencije te mogućnošću usmjeravanja te inteligencije protiv interesa vrste svojih tvoraca, preplavio je javni diskurs. No on je u okviru žanra znanstvene fantastike, te apokaliptične fikcije kao njezinog podžanra, opće mjesto. John Campbell objavio je 1932. godine kratku priču "Posljednja evolucija", jednu od prvih fikcija o tehnološkoj singularnosti, u kojoj prva generacija strojeva dizajnira sljedeću generaciju još pametnijih strojeva koja potom dizajnira sljedeću generaciju još pametnijih strojeva. Ljudi u takvom svijetu, naravno, brzo gube na važnosti. Najpoznatiji primjerak tehnološke apokalipse, koji se trajno upisao upisao u imaginarij popularne kulture, predstavlja Cameronov "Terminator", film u kojem Skynet, autonomna umjetna inteligencija, izazove sudnji dan. Biomedicinske apokalipse, poput "Postaje 11" Emily St. John Mandel, predočavaju potencijalno katastrofalne posljedice širenja patogena umreženim svijetom te su one, na valu pandemije kovida, doživjele uzlet popularnosti.

Ekološke apokalipse, posebno one s naglaskom na antropogenim klimatskim promjenama poput "Prispodobe o sijaču" Octavije Butler, sve su relevantnije i čitanije u kontekstu našeg svijeta koji se teško privikava na globalno zatopljene i muči s dekarbonizacijom svoje infrastrukture. Fikcija je pružila prostor za artikulaciju naših najgorih strahova u pogledu različitih egzistencijalnih rizika puno prije nego što smo se s njima zaista morali suočiti.

Hoće li civilizacija u kakvoj danas živimo preživjeti 21. stoljeće ili će se sve završiti globalnom katastrofom?

- Ne znam što nam budućnost donosi. Ako želimo znanstveno informiranu i trezvenu procjenu sadašnjeg stanja, onda bi nam bilo najbolje da se vodimo riječima Maxa Rosera: "Svijet je očajan. Svijet je puno bolji nego što je bio. Svijet može biti puno bolji. Sve su ove tvrdnje istinite u isto vrijeme."