Živimo u društvu koje strah konzumira kao svakodnevni sadržaj

Prema istraživanju Barometar straha 2024., koje je proveo CEPER, klimatske promjene i globalno zagrijavanje izazivaju najveću zabrinutost među stanovnicima srednje Europe, a osobito u Mađarskoj i Hrvatskoj. Također, studija navodi kako se žene općenito više boje od muškaraca, da je strah od klimatskih promjena posebno izražen među mlađom generacijom, između ostalog.

Jesmo li civilizacija (i generacija) straha? I ako jesmo, zašto je tome tako? Na ta i neka druga pitanja odgovara izv. prof. dr. sc. Ivor Altaras Penda sa Sveučilišta Libertas.

Pozivanje na teror

- U pripremi za ovaj razgovor detaljno sam proučio sve dostupne informacije o tvrtki CEPER Group GmbH, koja je provela istraživanje čiji su rezultati intenzivno prenošeni u domaćim i regionalnim medijima. Riječ je o organizaciji registriranoj u Budimpešti, specijaliziranoj za istraživanja javnog mnijenja, tržišne analize i medijsko praćenje u srednjoj i istočnoj Europi. Tvrtka, prema dostupnim podacima, zapošljava sedamnaestero ljudi i u istraživanjima koristi reprezentativne uzorke od po 1.000 ispitanika po zemlji, uglavnom preko telefonskih intervjua. Kao instrument koristi se Likertova skala, što je standardna metoda u istraživanju stavova.

Međutim, ono što smatram znakovitim jest činjenica da njihova službena web-stranica u trenutku moje pretrage nije bila funkcionalna, a cjelovito izvješće s metodološkim pojašnjenjima nije dostupno javnosti. Umjesto toga izloženi smo selektivnim interpretacijama i medijskim naslovima koji često više sugeriraju zaključke nego što ih argumentirano iznose.

Tvrdnja da su građani Hrvatske, osobito mladi, u 2024. najzabrinutiji zbog klimatskih promjena, zahtijeva posebnu pažnju i kontekstualizaciju. Ne isključujem mogućnost da klimatske teme jesu prisutne u javnom diskursu mladih, no s obzirom na trenutačni društveni kontekst: rekordnu inflaciju u EU-u upravo u Hrvatskoj, rat u Ukrajini s potencijalom daljnje eskalacije, humanitarnu katastrofu u Svetoj Zemlji, kronične korupcijske i političke afere te kontinuirano recikliranje istih političkih figura, prilike i rizici koji se pojavljuju za buduća radna mjesta upotrebom suvremenih tzv. UI tehnologija, i dr., teško mi je prihvatiti da su upravo klimatske promjene dominantni izvor straha kod mladih. U tom svjetlu, takav rezultat djeluje ili kao neadekvatno interpretirano istraživanje, ili kao politički i medijski konstruiran narativ. Ako je doista točan, što ne možemo tvrditi bez uvida u punu metodologiju istraživanja, onda se suočavamo s dubljim društvenim paradoksom: mladi su ili potisnuli realne prijetnje koje izravno utječu na njihove živote, ili su odgojeni u diskursu koji im ne pomaže da ih prepoznaju. U oba slučaja riječ je o fenomenu koji zaslužuje ozbiljniju raspravu - ne samo među sociolozima i politolozima, nego i u širem društvu.

Prije nekih 17 godina Frank Furedi, profesor sociologije na Sveučilištu Kent u Velikoj Britaniji, objavio je knjigu »Invitation to Terror«, u kojoj između ostalog pokazuje kako se najvećom prijetnjom (tada) smatra terorizam, a pritom dekonstruira »kulturu straha« pokazujući da su slični obrasci »strahovanja« postojali i prije: strah od ekološke katastrofe, globalnog zatopljenja, AIDS-a, SARS-a itd. Stoje li takve teze i danas, koliko su aktualne, još više osnažene novim strahovima?

- Frank Furedi u svojoj knjizi objavljenoj 2007., razotkriva kako društva, osobito zapadna, proizvode i reproduciraju kulturu straha, stanje u kojem strah više ne odražava stvarne prijetnje, nego postaje samostalan oblik društvene svijesti. Terorizam, koji je tada bio dominantan izvor globalne tjeskobe, Furedi interpretira ne toliko kao empirijski najopasniju prijetnju, već kao simbol društvene nesigurnosti. On pokazuje kako su slične uloge u prošlosti imali AIDS, nuklearna prijetnja, klimatske promjene i druge globalne krize. Danas, gotovo dva desetljeća poslije, Furedijeva teza ne samo da ostaje aktualna, već dobiva novu snagu. Strah od virusa (npr. COVID-19), ratova (Ukrajina, Gaza), ekološke katastrofe, umjetne inteligencije, pa i dezinformacija, oblikuje kolektivnu percepciju stvarnosti. No ključno pitanje više nije »što nas ugrožava«, nego kako govorimo i razumijemo te ugroze i tko taj govor oblikuje. Današnja kultura straha sve je prisutnija u medijima. Ona je naglašeno emotivna i često politički motivirana. Strah ne mobilizira kolektivnu akciju, već paralizira i potiče pasivnost. Bojim se da je upravo to temeljni cilj. Kad mladi u istraživanjima navode klimatske promjene kao glavni izvor straha, to može biti znak osviještenosti, ali i rezultat preplavljenosti porukama apokalipse, bez jasnog puta djelovanja. Takvi ustrašeni i praktički obezglavljeni ljudi u figurativnom smislu govoreći najpogodniji su za manipulaciju.

Dakle, Furedijeva dijagnoza ne gubi na snazi: živimo u društvu koje strah konzumira kao svakodnevni sadržaj i upravo zato trebamo razvijati kritičku pismenost, kako bismo razlikovali stvarnu ugrozu od društveno konstruirane panike.

Kad se sve uzme u obzir, ne samo Furedi, je li strah temeljna karakteristika našeg vremena, naše ovodobne civilizacije, globalno umreženog i digitaliziranog svijeta u kakvom živimo i konzumiramo strahove koji nam se »serviraju« na sve strane? Naime, plaše nas svime i svačime, od Trumpa, preko recesije, od klime do atomske katastrofe, od umjetne inteligencije do neinteligentnih političara.

- Strah jest postao jedna od temeljnih karakteristika našeg vremena, no ne toliko zato što su prijetnje objektivno veće nego u prošlosti (svako vrijeme nosi svoje rizike), već zato što je način na koji ih percipiramo radikalno promijenjen. U globalno umreženom i digitaliziranom svijetu strah više nije samo emocionalna reakcija, već i komunikacijski resurs, političko oruđe i tržišni proizvod. Frank Furedi, ali i drugi autori poput Ulricha Becka (Društvo rizika) i Zygmunta Baumana (Fluidni strah), upozoravaju da živimo u razdoblju u kojem više ne strahujemo samo od poznatih prijetnji, nego i od neizvjesnosti same; od onog što bi moglo biti. Strah više nije linearan, već je umrežen poput svijeta u kojem živimo. Istovremeno se bojimo klimatskih promjena, geopolitičke nestabilnosti, tehnoloških poremećaja i gubitka smisla. U digitalnoj sferi strah je izuzetno pogodan za »prijelomnu vijest«, algoritmi i društvene mreže favoriziraju sadržaje koji izazivaju emocionalnu reakciju. Posljedično, informiraniji smo nego ikad dosad, ali i tjeskobniji. U takvom okruženju strah se ne može više promatrati samo kao psihološki fenomen, nego i kao društveni konstrukt i oružje u borbi za pažnju. No strah, ako je prepoznat i analiziran, može postati poticaj za promjenu, a ne paralizu. Ključno je razvijati kulturu kritičkog razmišljanja, koja ne poriče prijetnje, ali ih stavlja u razmjere i otvara prostor za racionalnu, a ne histeričnu reakciju. Kao sveučilišni profesor jako sam dobro upoznat s time koliko se ističe važnost kritičkog razmišljanja. I koliko to ostaje tek puka fraza pogodna za PPT prezentacije ili nebrojene dokumente o akcijskim planovima i budućim reformama.

Daleko od cilja

Ako je u toj i takvoj propagandi strah postao najisplativija medijska roba, stoji li teza da u informacijskom ratu ideja, borbeno polje postaje um, s obzirom na to kakve sve poruke slušamo, čitamo, gledamo, riječju »upijamo« na dnevnoj bazi? Znam da zvuči pretenciozno, jednako kao i teza da bi, svemu unatoč, razum ipak mogao pobijediti bezumlje. Je li to uopće izvedivo i na koji način?

- Strah kao najisplativija medijska roba nezaobilazno oblikuje suvremeni informacijski prostor, a time i naše percepcije stvarnosti. U takvom kontekstu, teza da je naš um »borbeno polje« informacijskog rata doista je vrlo relevantna. Svakodnevno smo izloženi golemom broju poruka koje ciljaju na naše emocije, najčešće aktivirajući strah, sumnju i nesigurnost. Ova emocionalna preplavljenost često ograničava našu sposobnost kritičkog promišljanja i racionalnog prosuđivanja. Povijest pokazuje da su društva u stanju razvijati otpornost na manipulacije kroz obrazovanje, medijsku pismenost i poticanje javnog dijaloga. Već sam rekao, ali valja ponoviti, ključ je u širenju kritičke svijest, sposobnosti razlikovanja činjenica od propagande, analiziranja izvora informacija i razumijevanja konteksta.

Kako je to izvedivo? Prije svega kroz sustavni razvoj edukacije koja uključuje medijsku i informatičku pismenost, poticanje znanstvene kulture i otvorenost za pluralizam mišljenja. Institucije, mediji i civilno društvo imaju odgovornost stvarati prostor za konstruktivne debate i transparentnost. Također, digitalne platforme moraju preuzeti odgovornost za kontrolu dezinformacija bez ugrožavanja slobode izražavanja. Borba za razum nije lak zadatak, ali je jedini put prema održivom društvu koje se ne temelji na strahu i manipulaciji, nego na promišljenom dijalogu i znanju. Time se gradi otpornost koja je temelj društvenog napretka. Kao vječni optimist mogu vam reći da smo sve dalje od toga cilja.