Nova nada ili novi ratovi

Premda je svako predviđanje bliže ili dalje budućnosti nezahvalan posao (ako niste sljednik Nostradamusa ili babe Vange), u globalno umreženom svijetu 21. stoljeća bezbroj je prognoza koje nam više ili manje uvjerljivo podastiru različite scenarije sutrašnjice, u kojima nije sve distopijska postapokalipsa nego i idiličnija utopija, koja bi mogla postati održiva stvarnost. Da sve bude još spektakularnije, posljednjih godina predviđanjima budućnosti bavi se i sveprisutna umjetna inteligencija, pa imamo doista nevjerojatnih vizija, koje graniče sa znanstvenom fantastikom.

Tako, između ostaloga, popularni ChatGPT (američki sustav umjetne inteligencije u vlasništvu tvrtke OpenAI) u prognozama spominje niz država, uključujući i Hrvatsku, pa navodi svoj "pogled" na daleku sutrašnjicu: "Godine 2525. Hrvatska će biti dio napredne civilizacije koja živi i na drugim planetima. Tehnologije poput nanorobotike i biotehnologije omogućit će potpuno održiv život, a ljudski će se identitet redefinirati u skladu s novim načinima života." Zvuči optimistično, i obećavajuće. Jednako kao što pesimistično zvuči upozorenje da bi za 500 godina porast razine mora poplavio obalno područje Splita, Dubrovnika, Rijeke i brojnih otoka. No to znamo i da nam o tome ne pametuje umjetna inteligencija, samo što to, srećom, nećemo doživjeti.

Vjetrovi promjena

Nešto je vremenski bliže UI scenarij koji prognozira kako bi mogle izgledati granice u Europi u 2050., dakle za "samo" 25 godina, pa se navodi da bi promjene mogle biti brojne i bolne, s transformacijiama koje bi mogle redefinirati političku kartu Europe kakvu poznajemo. Što se Europske unije tiče, u širem zemljovidnom/teritorijalnim kontekstu, umjetna inteligencija prognozira dva smjera - jedan je integracijski, a drugi dezintegracijski. U prvom slučaju izgledno je proširenje EU-a za još devet država kandidata: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Gruziju, Kosovo, Moldaviju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Srbiju i Ukrajinu. Tu zapravo UI ne ide daleko u budućnost, pa predviđa da će Crna Gora završiti pregovore do 2026. i postati članicom do 2028. godine. Međutim, proces integracije suočava se s brojnim izazovima.

Neki kandidati, poput Bosne i Hercegovine, suočavaju se s unutarnjim političkim napetostima. Turska, iako formalno kandidat, ima zamrznute pregovore od 2016. godine zbog demokratskog nazadovanja. Upozorava se i na konkretne dezintegracijske faktore koji prijete EU-u u skoroj budućnosti, od kojih su najveći problem potencijalno nove države: Katalonija i Baskija. Španjolska bi dakle mogla doživjeti znatne teritorijalne promjene. Katalonija pokazuje snažne separatističke tendencije, s referendumom iz 2013. godine, kada je 80 posto glasača podržalo neovisnost. Iako španjolska vlada ne priznaje takve referendume, pritisak za neovisnošću ne jenjava. Baskija također ima dugogodišnji separatistički pokret, iako s manjom vjerojatnošću uspjeha u bližoj budućnosti. Nakon neuspjelog referenduma o neovisnosti 2014. godine, kada je 55 posto glasača odabralo ostanak u Ujedinjenoj Kraljevini, Škotska i dalje pokazuje snažne tendencije k samostalnosti.

Koliko su takve tendencije realni odraz stanja na terenu ili pretjerano naglašavanje mogućnosti u "glavi" UI-ja, zasad ostaje u području špekulacije. Međutim, ne treba biti UI lumen da se u obzir uzmu neke od stvarnih, konkretnih aspekata koji nam s koliko-toliko objektivnih pozicija nagovješćuju moguću budućnost, napose onu koja se temelji na sadašnjim geopolitičkim i geostrateškim interesima. A u tim interesima glavni obrisi "nove Europe" mogli su se naslutiti još 2014., kada je ruski predsjednik Vladimir Putin anektirao Krim, no malotko je tada (osim deklarativno) iz EU-a, SAD-a, pa i iz Kine, izrazio zabrinutost i shvatio kamo sve to vodi. Putina su, naime, prozivali zbog otimanja Krima, ali je sve ubrzo prekrio zaborav, pa je ruski vlastodržac "nagrađen" Svjetskim nogometnim prvenstvom i Zimskom olimpijadom, a dobra stara Europa (EU) vraćala se u stanje duboke iluzije da je sve divno i krasno i da će mir u Europi trajati vječno.

Onda je Putin zaigrao na jaču kartu - izveo je agresiju na susjednu Ukrajinu i prouzročio rat koji traje već treću godinu! A s tim ratom Putin je sad i doslovno Europi i ostatku svijeta dao na znanje kako počinje novo doba geopolitičke realnosti i geostrateških interesa u novom svjetskom poretku, koji Rusiji daje za pravo da kroji budućnost. U međuvremenu, onemoćalog Joea Bidena u Bijeloj kući zamijenio je Donald Trump, pa je i on započeo vlastitu "igru prijestolja", koliko trgovinskim/carinskim ratom sa svijetom toliko i novim odnosima s Rusijom, odnosno Putinom, s fokusom na okončanju rata u Ukrajini i nakon toga vraćanju Rusije u "povlašteni" položaj u novom svjetskom poretku, s Kinom kao glavnim naprijateljem u ratu za svjetsku dominaciju, prije svega u području ekonomije, a onda i u području ideologije. Sve to treba imati u vidu kad se pokušava prognozirati što svijet čeka za deset, dvadeset, trideset, pedeset godina... kao posljedica geopolitičke partije šaha koju trenutačno igraju Trump, Putin i Xi Jinping.

Dakle, uzimajući u obzir aktualne silnice kojima je svijet trenutačno izložen (ukrajinski rat, ekonomska situacija, problem sigurnosti, utrka u naoružavanju...), teško je zapravo prosuditi što će prevladati - realne opcije ili nerealne utopije, nova nada ili novi ratovi, realna geopolitička stvarnost ili nerealna iluzija o trajnom miru. Sve je, naime, u igri, i scenariji koji ulijevaju optimizam i scenariji pesimističnog tona kad se radi o Europi i svijetu u bližoj ili daljoj budućnosti. U toj i takvoj, široj i dubljoj, slici sutrašnjice zloslutnima se doimaju obrisi nekog novog dugotrajnijeg hladnog rata, koji u obzir uzima i neku novu Jaltu, novu blokovsku podjelu Europe na interesne zone, napose vojne, a posredno i ekonomske. Takvo što možda na prvu loptu i zvuči kao pretjerivanje, forsiranje straha i paranoje, senzacionalizam koji dodatno potpiruju mediji željni spektakla s Trumpom i Putinom u glavnim ulogama, no, kao i u nekoj ozbiljnoj partiji šaha, sve su to moguće varijante igre moći koje vode u pobjedu, poraz ili u pat-situaciju. Drugim riječima, redefinirana politička, geopolitička i geostrateška karta Europe kakvu poznajemo ideja je koju ne treba ad hoc odbaciti kao nemoguću opciju; ona jest moguća, makoliko bila nerealna.

Sve u svemu, vjerovali ili ne crnim slutnjama na koje nas upozorava i umjetna inteligencija, umjesto nekog posebno inteligentnog zaključka uputnim se čini navesti procjenu iza koje stoji konkretna, živa osoba - Vessela Tcherneva, zamjenica ravnatelja Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR), iznesenu početkom travnja za američki Newsweek, koju se prenijeli svjetski mediji, uključujući i našu Hinu. Tcherneva je, između ostalog, upozorila da je već prvo obraćanje Trumpa Putinu u pokušaju okončanja rata između Rusije i Ukrajine pokazalo smjer kojim će ići čelnici dviju sila u uspostavi novih sfera utjecaja, u sjeni Kine, koja i sama nastoji iskoristiti svoj utjecaj. Karta koju je objavio Newsweek pokazuje kako bi se ova globalna "šahovska partija" mogla odvijati. Prema Tchernevaoj, ovakav proces kojim se teži okončanju rata s pravom se može uzimati kao svojevrsni zakasnjeli "odjek" konferencije na Jalti davne 1945. godine čelnika SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Sovjetskog Saveza, koja je prethodila hladnoratovskoj podjeli Europe.

Tu potencijalnu preraspodjelu globalne moći u Newsweeku dovode u vezu sa, kako navode, "kardinalnim promjenama" u vanjskoj politici SAD-a. Rasprava o budućnosti Ukrajine potaknula je usporedbe s drugim povijesnim sastankom, iz Drugog svjetskog rata, prema Stefanu Wolffu, profesoru međunarodne sigurnosti na Sveučilištu Birmingham u Engleskoj. Wolff je, naime, rekao da je Trumpovo odbijanje da Ukrajini da sigurnosna jamstva bilo slično popuštanju nacističkom vođi Adolfu Hitleru na Münchenskoj konferenciji 1938. godine. Wolff vjeruje da sadašnji predsjednik SAD-a vidi svijet kao polje na kojem velike sile određuju sfere utjecaja u kojima se jedna drugoj ne miješaju "u posao". "Vjerojatno ćemo vidjeti kako velesile - Kina i SAD - dijele svijet između sebe i još uvijek je pomalo nejasno što će se dogoditi s Rusijom, hoće li biti samostalan igrač ili još više ovisiti o Kini."

Dijalog i prilagodba

U međuvremenu, od netom iznesenih stavova i komentara prošlo je dva mjeseca. I premda se trenutačno čini da se ponešto mijenja ili se promjenilo, zapravo sve upućuje na nastavak smjera na koji je upozorila Vessela Tcherneva, s tek ponešto kozmetike, diplomatske i ekonomske, odnosno drukčije retorike Trumpa (kao, ono, vrlo je ljut što Putin i dalje bombardira Ukrajinu!), Putina, Zelenskog i negdje na udaljenijoj (ali ništa manje važnoj) poziciji Xi Jinpinga. Konkretno to pak znači da se ukrajinski rat nastavlja svom žestinom, da je mir i dalje iluzija, da se Europa/EU naoružava punom parom, da to čine i zemlje tzv. zapadnog Balkana, da se uvode nove sankcije Rusiji, da se Trump igra "mrkve i batine" u svom MAGA showu, da na kraju krajeva nova geopolitička, geostrateška i sigurnosna slika svijeta i Europe postaje sve manje sjenovita, a sve više jasnija, možda i neizbježna sutrašnjica. Na to se valja pripremiti, prilagoditi se i osigurati svim sredstvima, ne isključujući pritom dijalog, pregovore i dogovore kao posljednju nadu da će razum ipak na kraju nadvladati bezumlje.