Transmedijski narativi političkih lidera mijenjaju našu stvarnost

Pretpostavljajući da fikcija nije samo suprotnost stvarnosti, Umberto Eco nas podsjeća da koliko god su fantastični svjetovi možda izmišljeni, uvijek su paraziti stvarnog svijeta. U glavama medijske publike, likovi, događaji i mjesta radnje brzo prerastaju u dijelove njihove svakodnevice pa je nakon nekog vremena teško odvojiti fikciju od same stvarnosti. Koncept Henryja Jenkinsa, transmedijsko pripovijedanje, već unatrag zadnjih 20 godina opisuje moderne fenomene izgradnje popularnih pripovijesti koje se istovremeno pronose kroz tradicionalne i digitalne medije. Priče koje neumorno cirkuliraju javnim prostorom nove publike upijaju uz mogućnost sudjelovanja komentiranjem, dijeljenjem te mijenjanjem ishoda originalnih objava.

Novim tehnologijama, određeni mediji dodatno potiču da određene političke i kulturne ideje dopru do birača. Srž razumijevanja ovakvog načina pripovijedanja leži u prihvaćanju sudjelovanja publike kao važne u medijskoj produkciji mišljenja i novih mogućnosti građanskog izražavanja. Svi sudionici ipak nemaju jednake pozicije u tom procesu i gotovo je sigurno da kreatori medijskih paketa vrlo dobro znaju kako manipulirati sadržajem svojih objava. Današnji autoritarni lideri svijeta svoje režime oblikuju medijskom slikom koja odašilje otpor protiv svake političke korektnosti i promiče upletenost u ratove. Predstavljajući se kao branitelji od lažnih zapadnjačkih ideologija i iskvarenih ekonomskih politika nameću vlastita pravila i principe, koja polako oblikuju našu stvarnost i koriste sve metode transmedijskog marketinga u nametanju vizija koje razaraju demokratske standarde.

Američki predsjednik Donald Trump svoje pripovijedanje vuče još iz fiktivnog svijeta reality showa »The Apprentice« (Pripravnik) gdje samog sebe osmišljava kao uspješnog poslovnog čovjeka što zapravo nikad nije bio u stvarnom životu. Uočavamo da je trenutačna retorika uvođenja tarifa kojom baca na koljena svjetske vođe i vlasnike velikih kompanija usklađena s retorikom njegove kontroverzne knjige »The Art of the Deal« (Umjetnost sklapanja poslova). Kina koja je najviše nastradala novim trgovinskim ratom preko društvenih mreža otkriva sve tajne lažnog svemira u kojem smo kao kupci bili uvjereni da Hermes torba stvarno vrijedi 40.000 eura.

Bliže našem okruženju, fanfikcija vlastitog izmišljenog svijeta »ćacilenda« s potplaćenim obožavateljima samoga sebe, srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, premašila je sve pripovjedačke strategije. Vučić, koji prema Europskoj uniji prikazuje jednu sliku dok s Amerikom razvija sve prisnije bilateralne odnose, možda u konačnici odustane od igrokaza u kojemu je tobože zainteresiran za ulazak u samu Uniju. Tužna vijest koja je zasjenila sva zbivanja jest ta da je preminuo je Sveti otac Franjo koji nam je tijekom svojeg pontifikata biblijsku pripovijest svjedočio djelima, a poetski ju interpretirao u propovijedima te čestim obraćanjima narodu, naglašavajući Božju ljubav i spasenje svakog čovjeka.

Preoblikovanje demokratskih načela

U dohvaćanju besmisla trenutačne politike svjetskih sila pomoći će razumijevanje transfikcionalnih narativa. Sam pojam je razvio Richard Saint-Gelais, od kuda latinski prefiks trans znači preko, nad, s one strane, dok fikciju označava tvorevina zamišljenih svjetova sastavljenih od likova, događaja i mjesta radnje. Fikciju generiraju autori, a nekom vrstom dogovora rekonstruira javnost. To znači da mi kao čitatelji prihvaćamo elemente predstavljenih svemira kroz dobrovoljni sporazum. Usred turbulentnog razdoblja globalno-političkog prestrojavanja suočavamo se sa surovom stvarnošću. Nju karakterizira medijska izloženost autoritarnim ličnostima te njihovim ideološkim vrijednostima koje odudaraju od stvarnih demokratskih načela kako bi se prikrile stvarne namjere, a to su osobno bogaćenje i ekonomska korist za odabrane elite. Takve ličnosti značajno utječu na globalnu politiku i kroz kanonske narative preoblikuju međunarodne norme političkog ponašanja. Kako su fikcija i stvarnost uvijek nekako povezani, novo autoritarno ne razdvaja istinu i laž, a upravo laži tvore pojavnosti političkih lidera kao što su Vladimir Putin, Recep Tayyip Erdogan i Xi Jinping. Navedeni predsjednici velikih sila zoran su primjer personaliziranog vođenja vlastitih zemalja dok moć centraliziraju unutar svojih režima. Istovremeno koriste pravne institucije kako bi preoblikovali i uskladili multilateralne standarde sa svojim interesima.

Rusija i Kina koriste vojno i hibridno ratovanje, kampanje dezinformiranja s ciljem ukidanja nepoželjnih kultura, manipulacije i prodora u demokratske sustave, istovremeno čuvajući vlastita političko-gospodarska okruženja. Vojna razaranja Rusije u Ukrajini i samopouzdanje Kine u Južnom kineskom moru odražavaju njihove projekcije moći u inozemstvo kako bi vlastiti narod i svjetsku javnost odmaknuli od stvarnosti bezumne korupcije u tim zemljama. Njihovi individualni impulsi inspirirani su izravnim medijskim manipulacijama čime neprekidno razaraju međunarodne institucije i siju razdor unutar društava svih zemalja svijeta.

Zapad se suočava s poteškoćama u suprotstavljanju ovim trendovima jer ne postoje jasne strategije za rješavanje novog globalnog porasta silovito nametnutih agresivnih i avanturističkih vanjskih politika. Rusija i Kina u tome prednjače i uviđamo da je njihov transfikcijski aparat povezan s političko-marketinškim i tehnološko-medijskim djelovanjem. Sam Putin konstruirao je jak kontrolni sustav propagande kojom širi svoj utjecaj diljem bivših zemalja Sovjetskog saveza, ali i drugih europskih zemalja preko društvenih mreža, zatim potkupljujući političare i stranke te kontrolirajući i miješajući se u lokalne izbore. Kina društvenom mrežom Douyin vlastitom narodu oblikuje simboliku države koja se brine o svojim građanima, ali ih istovremeno kontrolira kroz strogi sustav zabrane slobode govora i mišljenja. Također je poznato je da je sadržaj koji cirkulira društvenom mrežom Douyin u Kini i njezinom međunarodnom verzijom TikTok u ostatku svijeta, potpuno različit.

Odnosno, kvaliteta objava na Zapadu u većoj mjeri zaglupljuje i umrtvljuje sposobnost kritičkog promišljanja, posebice mladih, dok je drugačija vrsta sadržaja dozvoljena u samoj Kini. Najdugovječniji predsjednik Turske Erdogan također svoje unutarnje političke probleme rješava klasičnom primjenom autoritarnog pritiska na stanovništvo. Zemlje članice EU-a se ne miješaju u Erdoganovu politiku jer je Turska važan faktor sigurnosti na Bliskom istoku. Snažna regionalna sila s 84 milijuna stanovnika članica je mnogih organizacija kao što su Vijeće Europe, UN, NATO i OECD. Erdoganu je tako dopušteno da na očigled sviju, grubo i nedemokratskim metodama guši masovne proteste vlastitog naroda. Pritom je trenutačno njegov najjači predsjednički protukandidat, gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu, pritvoren zbog izmišljene sumnje na korupciju, a zbog neslaganja mišljenja i otvorene kritike vlasti blokirano je najmanje 85 osobnih računa na društvenoj mreži X. Turska također ima veliki problem u nepriznavanju Kurda, a ujedno ima i veliki utjecaj na Bošnjake u BiH. Ipak EU i SAD Erdoganu progledavaju kroz prste što se tiče domaće politike koja se daleko udaljila od demokratskih načela.

Dobro došli u stvarni svijet

Transmedijske fikcije nam služe za stvaranje novih svjetova gdje dominantni narativi prenose željene propagandne ciljeve, probijanjem granica i uspostavljanjem novih odnosa s novim medijskim publikama, posebice onima mlađima. Iz doba broadcastinga ušli smo u doba narrowcastinga i zadovoljavanja gledateljevih potreba »na zamolbu« gdje svatko postaje redatelj vlastitog vremena te digitalnog prostora kojim kormilari i dizajnira svoj medijski krajolik. Trumpova administracija svakodnevnom lavinom radikalnih poteza otkriva nam nove oblike stvarnosti, od uvođenja Odjela za vladinu učinkovitost (DOGE), ukidanja DEI politika raznolikosti, jednakosti i uključenosti, zatim nametanja tarifa i nehumanog iseljavanja migranta.

Trumpovi narativi prema ostatku svijeta dolaze iz njegovog osobnog shvaćanja javnog djelovanja gdje je globalizacijska ponašanja zamijenio kolonijalnim. Ubrzo nakon dolaska na predsjedničku funkciju kreira fikcionalni svemir o Americi kao velikoj osvajačkoj sili i njezinom nonšalantnom preuzimanju Grenlanda, Kanade i Panamskog kanala. Ovaj potez predstavlja kao dio političke realnosti, iako se ona nikada neće desiti. Svejedno, Trumpovi osvajački apetiti postaju dio njegovog generalnog imidža kao spasitelja Amerike i cijelog svijeta od krivih politika, ekonomija i moralnih vrijednosti. U narednim koracima uvodi velike tarife na uvozne proizvode kao novi model rehabilitacije američkog gospodarstva kojim bi se pokrio deficit i kako bi se povratila proizvodnja. Sve zemlje i velike kompanije nisu prošle u jednakom, standardiziranom i poštenom tretmanu, već se narativ o velikom poslovnom čovjeku ponovo rehabilitirao u stilu naslova njegove knjige »The Art of the Deal« (Umjetnost sklapanja poslova), davši svima na znanje da ako želite s njim osobno ispregovarati uvjete razmjene, morate mu se obratiti na koljenima za milost. Time je uvećao vlastitu političku moć i sve zemlje i tvrtke postavio u odnos ovisnosti prema njegovom privatnom poslovnom carstvu, dok je u očima MAGA pobornika uveo tobožnju pravdu u nepravedan sustav svjetske globalne trgovine.

U glavama vrhunskih svjetskih ekonomista, Trump nema nikakve teorijske osnove na kojima bi temeljio plan kojim želi povratiti tvornice u Ameriku. Stručnjaci govore da je to nemoguće jer u Americi nema dovoljno vješte radne snage kakve ima Kina i druge zemlje u kojima se ta ista proizvodnja do sada odvijala. Zanimljivo je da Trump najveće tarife uvodi Kini, a od carina izuzima Rusiju i Bjelorusiju, što je u skladu s njegovim planom pritiska na Ukrajinu kao bi od nje napravio kolonijalnu zonu za ekstrakciju prirodnih resursa. Kritičari kažu da će Trump ovime izazvati potpuno suprotnu reakciju disciplinirane i promišljene Kine koja može napraviti nešto popuno suprotno i u dosadašnjem stilu ustrajno, poput stopiranja isporuke kineske robe Americi.

Kina će zasigurno naći način kako da izbjegne štetu novonastalom situacijom. Već je u prvom valu borbe protiv tarifa, pojačavanjem psihološkog pritiska na krajnjeg potrošača vrlo brzo reagirala. Invazivnom »Dobro došli u stvarni svijet« kampanjom na društvenoj mreži TikTok, Kinezi su raskrinkali iluziju cijena skupih proizvoda brendova poput Lululemona, Chanela ili Hermesa. Širokoj su masi digitalnih publika opisali strukturu fikcijske logike koja je godinama magično zavaravala potrošače. Fikcija je svojevrsna alternativa, na određeni način povezana sa stvarnošću, ali s vlastitim pravilima i principima. Upravo je meta jezik tih pravila i principa procirkulirao internetom i Hermes torba je u tom trenutku postala simbol omjera kreirane laži.

Tako razotkrivamo da proizvodnja Hermes torbice koja se prodaje za nezamislivih 40.000 eura pod posebnim protokolom, u realnom svijetu kineske ekonomije košta samo 1.000 eura. Kina sada nudi nove strategije kako bi prodala višak jeftino proizvedene robe bez posrednika i ukida klauzule na kopiranje dizajna popularnih brendova. Ostajemo zatečeni ovim saznanjima jednako kao što smo bili zatečeni kada smo doznali istinu o proizvodnji talijanske robe vrhunske kvalitete. Sam koronavirus je 2019. godine izbio upravo u Italiji u »Made in Chitaly« zoni gdje su kineski radnici već odavno zamijenili one talijanske i gdje se jeftino proizvedena roba iz Kine uvozila pa bi joj se u Italiji samo nalijepila markica »Made in Italy«. Dok se mi potrošači pitamo je li se ovo stvarno dešava i hoće li Afrika postati nova Kina, jer TikTokeri nam upravo otkrivaju još jednu važnu informaciju o skupim torbama, a to je da »Torbe dolaze iz Kine, ali koža dolazi iz Afrike« (Bags come from China but the Leather comes from Africa).

100 dana pakla za američku demokraciju

Demokratske vrijednosti koje su postojale prije Trumpovih prvih 100 dana mandata polako padaju u zaborav i zamijenjene su s novim politikama ucjene i uskraćivanja novca elitnim američkim sveučilištima. Unutar medijskog projekta Donalda Trumpa vidljiva je namjera da umjesto otvorenog pristupa znanju uvede zatvoreni pristup, paradigmatski model ekstremno kontroliranog obrazovanja, nepristupačnog širim masama, u cilju daljnje manipulacije narodom.

Transmedijski projekti svoje narative upravo šire iz različitih izvora preko svojih glavnih protagonista koji svakodnevno doprinose kao čvorovi u izgradnji pripovjednog svijeta. Neki od važnih likova u MAGA medijskom svemiru su kontroverzni poduzetnik Elon Musk koji polako izlazi iz fokusa javnosti, zatim mlada glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt, čija izlaganja svakodnevno pratimo na društvenim mrežama, a tu je i potpredsjednik Amerike J. D. Vance kojemu se pripisuje izjava »Moramo agresivno napasti sva javna sveučilišta u zemlji«. Kako Trumpova administracija trenutačno provodi politiku uskraćivanja financiranja američkih sveučilišta i obrazovnih ustanova javnim novcem, mnogi znanstvenici i građani tvrde da se time izravno ugrožava demokracija, kritičko mišljenje, budućnost obrazovanja i razvoj znanosti. Smatraju da se američka sveučilišta, uz industriju popularne kulture filma i muzike, mogu sagledati kao važan izvozni proizvod jer privlače strane studente diljem svijeta. Oduvijek su bila sinonim za kvalitetu visokog obrazovanja, strogih kriterija pri upisu i povijesni rasadnik važnih znanstvenih dosega.

Jedno od najpoznatijih, Sveučilište Harvard, nije pristalo na ovakav oblik pritiska čime mu je savezna vlada zamrznula više od 2 milijarde potpore. Od Harvarda se zahtijeva da prekine praksu DEI programa pri upisu studenta te zapošljavanja suradnika, zatim da provede provjeru mišljenja i ponašanja studenata, posebice inozemnih te osoblja sveučilišta. Zanimljivo, uz ovu priču je vezana i činjenica da je Sveučilište Harvard jedno od rijetkih koje prevodi ukrajinsku literaturu na engleski jezik čime se otkrivaju posebnosti njihove književnosti te ukrajinski glasovi čine dostupnima globalnoj publici. Ukidanjem financijskih sredstava Sveučilištu, ukida se i mogućnost izdavanja ovih važnih prijevoda. Također, teme poput klime, zdravlja, žena, inkluzije i jednakosti s vremenom će se izgubiti iz akademskog govora i u konačnici iz onog svjetovnog. Pod vodstvom Sveučilišta Harvard trenutačno prosvjeduje više od 100 američkih sveučilišta u borbi za znanstvenu i političku neovisnost. Iako je Sveučilište Harvard podnijelo tužbu protiv Trumpove administracije, čini se da je ipak donekle popustilo te je nedavno »Ured za jednakost, različitost, uključenost i pripadnost« preimenovalo u »Zajednica i život u kampusu«.

Timothy Snyder kaže da Trump želi sav javni prostor ispuniti lažima jer ne raspoznaje svijet istine i podcjenjuje demokraciju, čime želi reći da Trump živi u mentalnom svijetu fikcije jer u stvarnom svijetu nikad nije niti bio uspješan i cijenjen poslovni čovjek, već samo u sklopu njegovog reality showa »The Apprentice« (Pripravnik). Tijekom 19 serija prikazanih u periodu od 2004.-2017. godine Trump javnost upoznaje s vlastitom transmedijskom dramaturgijom izgrađenom na lažnim pričama i obećanjima, a koju danas provodi kroz sve oblike državnih unutarnjih i vanjskih politika. David Bolter i Richard Grusin tvrde da transmedijsko pripovijedanje nije uopće toliko nov koncept te da su ove prakse preuzete iz najranijih dana ljudske kulture govorne narodne predaje. Isti narativi bi se prenosili na različite načine kroz mitologije, pripovijesti i pučke priče. Transmedijsku shemu pripovijedanja nazivaju »grudom snijega« koja počinje nekim autorski djelom i zatim svoju pripovijest širi kroz spontanu produkciju drugih autora i obožavatelja.

U trenutačnom grudanju i nizu šokantnih poteza, dio naroda diže paniku i okreće se protiv MAGA narativa. Izvrsno su posjećeni politički skupovi diljem Amerike, turneje demokratske kongresnice i aktivistice Alexandrie Ocasio-Cortez i Bernieja Sandersa u borbi protiv oligarhije (Fight Oligarchy Tour). Ocasio-Cortez i Sanders na navedenim skupovima, na kojima se okuplja i do 30.000 ljudi, govore o važnosti prava na obrazovanje, ekonomsku sigurnost i zdravstveno osiguranje kao osnovnih ljudskih prava koja bi trebala biti omogućena svakom Amerikancu. Upiru u američki sistem zdravstvenog osiguranja kao jedini u svijetu koje ne garantira svakom građaninu pravo na njega. Iznose činjenice kako u takvom okrutnom i disfunkcionalnom sustavu svake godine 85 milijuna građana nije adekvatno osigurano a 60.000 umire jer nije bilo osigurano. Mnogi kažu da narativ Ocasio-Cortez i Sandersa postaje sve veća prijetnja snažnom MAGA narativu te da je upravo ovakva priča nedostajala Kamali Harris u proteklim predsjedničkim izborima. Mediji također kažu da je ovo ujedno i najava kandidature Ocasio-Cortez u predsjedničkoj kampanji na izborima 2028. godine.

Još jedna »gruda snijega« u borbi za istinu je i vijest da je 21 zaposlenik Odjela za vladinu učinkovitost (DOGE) dao otkaz jer ne žele sudjelovati u uništavanju javnih službi koje su od kritičke važnosti građanima te ne žele dovoditi u pitanje osjetljive osobne podatke građana Amerike. Javno su rekli da više ne žele koristi svoje tehnološke vještine kako bi uništavali državni sustav i time legitimizirali akcije ovog ozloglašenog odjela. Trumpovi nemilosrdni sudski progoni, već otprije poznati kao važan instrument u borbi protiv protivnika, opetovano ugrožavaju slobodu govora i građansko pravo na zakonske postupke.

Naime, Reuters prenosi da je u ožujku Trump izdao izvršne naloge protiv nekoliko velikih odvjetničkih tvrtki kojima su nametnuta ograničenja pristupa federalnim zgradama pod prijetnjom mjera koje sakate njihovu sposobnost poslovanja. Odluka Trumpa da izda ove naloge temelji na činjenici da su tvrtke vodile diskriminatorne DEI programe ili su bile povezane s pojedincima ili slučajevima koje je Trump smatrao kontradiktornim. Tvrtke tvrde da su izvršne naredbe neustavne jer krše Prvi amandman slobode govora i udruživanja te Peti amandman prava na zakonski postupak. Dok se trenutačno četiri tvrtke bore na sudu, devet drugih velikih odvjetničkih društava navodno je posustalo i postiglo nagodbe s Trumpovom administracijom, obećavši gotovo milijardu dolara u pro bono radu za svrhe koje podržava Bijela kuća kako bi izbjegle slične sankcije.

Zamišljeni svemir Vučića

Jenkins kaže da transmedijsko pripovijedanje kao novi oblik diskursa koristi raspršene medijske platforme kako bi se ispričalo niz međusobno povezanih priča, od kojih svaka također može biti samostalna. Time implicira da ova koncepcija zahtijeva suradnju građana u konačnoj ekonomskoj računici. Digitalni mediji potiču izražavanje osobnih iskustava korisnika, a društvene mreže služe kao alat političkim ličnostima, strankama i korporativnim interesima. U današnjem vremenu porasta popularnosti protestnih kultura, Instagram profili koji promiču društveno odgovorni sadržaj, time zapravo okupljaju određene publike koje onda za vrijeme nadolazećih izbora navode na donošenje stavova u korist određenih političkih opcija. Ovo je novi zanimljivi oblik proizvodnje gdje tobože anonimni Instagram profili trigeriraju publiku važnim ideološkim temama, a zapravo su financirani i povezani s ozbiljnim medijskim kućama i političkim stankama.

Srbijanskim studentima u prosvjedu također pomažu novi oblici digitalne transmedije jer je njihova priča blokirana od srbijanskih medijskih kuća. Prosvjedni stil studenata dobiva veliku podršku od svjetske javnosti i od istaknutih hrvatskih političara poput Tonina Picule. Zadnji pohod srbijanskih biciklista na Strasbourg gdje su dnevno prelazili i do 150 kilometara više nikoga ne ostavlja ravnodušnim i preko društvenih mreža ga je popratio cijeli svijet. Istovremeno, predsjednik Aleksandar Vučić sam sebi osmišljava vlastiti fanfikcijski narativ koji mu postaje svojevrsni štit od stvarnog svijeta. Fanfikcija je izmišljeno djelo temeljeno na postojećem autorskom djelu, a koje amaterski kreiraju obožavatelji neovlašteno od strane autora.

Tako Vučić stvara zamišljeni svijet samoga sebe kao obožavatelj svojeg vlastitog lika i djela. Uoči najvećeg prosvjeda koji se desio 15. ožujka osmišljava grupu podrške, u narodu prozvanih ćaci. Za njih dizajnira ćacilend, kao kamp studenata koji žele da uče, a među ćacima su se mogli prepoznati sve supkulture rubno kriminalnog miljea Srbije osim pravih studenata. Iako je njegova vlastita fanfikcija ismijana od zapadnog svijeta i pretvorena u simulakre memova, on i dalje uporno gura svoju priču s ciljem ostanka na vlasti. Kako bi građane Srbije koji protestiraju protiv njega isključio iz diskursa, u svojim vizijama o budućnosti obraća se Studentima 2.0, odnosno isključivo plaćenim fanovima, dok prave studente i narod u prosvjedu isključuje kao nebitne. Srbijanska oporba je beznačajna i u funkciji sudjelovanja u Vučićevom svijetu laži, a studentski prosvjedi, iako su najsnažniji nakon rušenja Miloševića, još nemaju jasne lidere niti program.

Srbija je u zadnje vrijeme bez obrazloženja protjerala 17 hrvatskih državljana zbog ugrožavanja nacionalnih interesa. Vučić dodatno otežava ulazak inozemnim i hrvatskim novinarima u Srbiju kako njegova laž ne bi bila razotkrivena do krajnjih detalja. Ipak, tu su društvene mreže idealan surogat u prenošenju točnih događanja. Poznajući ljutu ćud Miloševićevih i Vučićevih politika zadnjih 20 godina te zbog sve prisnijih bilateralnih odnosa Amerike i Srbije, Europa kao i u slučaju Erdogana, ne reagira na vrlo ozbiljnu pobunu srbijanskog naroda protiv korupcije. Usprkos činjenici da je glasnogovornica Europske komisije Paula Pinho rekla da je stilski militarizirano slavlje »Dana pobjede u Moskvi« dio ruske propagande i njihovog pokušaja opravdanja invazije na Ukrajinu, Vučić i Dodik su javno obznanili da ih to neće spriječiti od prisustvovanja na navedenoj smotri. Vučić naime javno govori da želi ući u EU dok istovremeno održava aktivne odnose s Putinom i nikad nije javno osudio rusku agresiju na Ukrajinu. Također nije uveo sankcije prema Rusiji i razvija sve bolje odnose s Orbanom koji također podupire Trumpa i Putina.

Mnogi će se složiti da što se tiče vladavine prava i medijskih sloboda Srbija nije zrela za nastavak pregovora za ulazak u EU. Također još uvijek nije spremna za priznanje srbijanske agresije na Hrvatsku i dugogodišnjeg genocida nad Albancima u Kosovu te na potpunu suradnju s Hrvatskom oko traženja nestalih osoba u Domovinskom ratu. Interes Hrvatske je da Srbija bude demokratska, da poštuje prava Hrvatske manjine u Srbiji te da na temeljima Daytonskog sporazuma vodi konstruktivnu politiku prema BiH. Nezauzimanjem jasnog stava Europa pokazuje svoje slabosti prema Vučiću, a jedan od razloga je taj što srbijanska oporba nije jasno definirala svoj program i tko su joj lideri. Još jedan produkt Vučićeve transmedijske fanfikcije je podržavanje bivšeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, u pokušaju odcjepljenja RS od BiH i pripajanja tog teritorija Srbiji.

Nedavna odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta o zabrani proračunskog financiranja Dodikove stranke SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata) i stranke US (Ujedinjena Srpska), usmjerena je na zatiranje njegovih secesionističkih aktivnosti. Ovakva odluka je uslijedila nakon što je sud Bosne i Hercegovine Dodiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine kao i mjeru sigurnosti zabrane vršenja dužnosti predsjednika Republike Srpske u trajanju od šest godina. Naime, secesionizam Srba i unitarizam Bošnjaka jednako su opasni, dok je korupcija raširena na cijelom prostoru države koja vrlo loše funkcionira. Bošnjački unitarizam ide na ruku Dodiku koji ne prihvaća promjenu Ustavnog zakona da svaki narod sam bira svog predstavnika, što je protivno smislu Daytonskog sporazuma po kojemu je BiH definirana kao država dva entiteta i tri konstitutivna naroda gdje svaki narod može birati svog predstavnika. Interes Hrvatske je da BiH bude cjelovita, teritorijalno integrirana i proeuropski orijentirana s poštovanjem Daytona i prava hrvatskog naroda.