VIDEO DEBATA: Problem je politizacija, a ne suočavanje s prošlošću

Osamdeseta godišnjica pobjede nad fašizmom slavi se 9. svibnja, velik je to jubilej o kojem su u Špici s Krešimirom Macanom razgovarali povjesničar i novinar Dario Špelić, koji niz godina radi emisiju Povijest četvrtkom, te povjesničar s Filozofskog fakulteta Tvrtko Jakovina - s istim zaključkom: problem je politizacija, a ne suočavanje s prošlošću.

Navodeći niz primjera europskih zemalja u kojima je u raznim navratima nakon Drugog svjetskog rata bilo pokušaja ponovnog otvaranja teme pobjede nad fašizmom, odnosno karaktera režima koji su tome prethodili, ali i revizionizma, sve do francuskih i njemačkih desničarskih stranaka danas, oba sugovornika slažu se kako je najgore kad se u povijesne teme uplete - politika.

Granice slobode

- Suočavanje s prošlošću velik je zadatak i za društva s većom demokratskom tradicijom od naše. Pogledajmo primjer Njemačke, gdje je nakon dolaska saveznika nakon 1945. godine bilo ispitivanja tko je što radio u nacističkom sustavu, mnogi su prošli kroz takve komisije, čak i neki filozofi ili politički teoretičari nikad više nisu predavali na fakultetima, mnogi su bili izgurani iz javnosti zbog svoje uloge u nacističkom režimu. Te komisije izdavale su doslovno »certifikate« ako bi se ti ljudi pokajali, odnosno izjasnili pred tom komisijom. Neki bi ušli kao nacisti, a izašli čisti od nacizma, opralo ih je doslovno. Društvo je na tome radilo desetljećima, a ipak danas imate AfD koji citiraju riječ po riječ ono što je Goebbels govorio. Oni namjerno guraju granice te slobode, da vide dokle mogu doći. Ali ako je tako u jednoj Njemačkoj, zamislite kako je u Rumunjskoj, ili uostalom Hrvatskoj, kaže Špelić.

- Suočavanje s prošlošću nije laka stvar, iako se višijevskom vođi Philippe Pétainu sudilo - još danas je to izvor spora, ozbiljne skupine smatraju ga nepravedno osuđenim, to je jedna od teza na kojima danas živi desnica i Le Pen. Nedavno je objavljena jedna nova knjiga o tom suđenju, iako izgleda da je sve čisto kao suza, da je Petainova politika bila čista nacionalna izdaja. Ipak se još raspravlja o tome, govori Špelić.

Jakovina, pak, smatra da Hrvatska nije dovoljno učinila da označi mjesta stradanja Židova i drugih u Drugom svjetskom ratu.

- Francuzi su odavno počeli stavljati oznake gdje su stradali Židovi, ali i tumačenje otkud ti ljudi dolaze, koji su ti ljudi, jer bilo je logora i tamo, pa zadnji vlak sa Židovima otišao je tek kad su saveznici već ulazili. Sve te bolne stvari događale su se na cijelom europskom kontinentu, a običaj je da se sve skriva iza Nijemaca, no niti su Nijemci svih morali nagovarati, niti su svi činili zločine zato jer im je to netko naredio.

- Ono što je jasno, jest da je 9. svibnja definitivno dan oslobođenja. Iako se uloga Njemačke u više navrata pokušala revidirati, na način da se prestane s političkim sukobima i društvenim podjelama oko prošlosti. No, Angela Merkel jednom prilikom nije htjela otići na dodjelu nagrade povjesničaru koji je nudio reviziju nekih događaja, povukla je crtu. Dakle, važno je da u Europi svi znaju što je dan oslobođenja - onaj koji slavimo početkom svibnja. Na tome je sazdana nova Europa i tko u to bude dirao, može stvoriti puno novih problema u budućnosti, kaže Špelić.

- Tako je, pogledajmo AfD, ali i Elona Muska, koji je tražio da se prestane vraćati u prošlost, a onda onako mahnuo rukom - to je upravo vraćanje u prošlost, to su problemi za moderni svijet. Jednom kad se to dirne, kad se takne u poznati međunarodni poredak, to neće stati na tome da se »nova Njemačka« otrese svoje prošlosti, nego će postati upitno sve na čemu je 1945. nastala Europa. Ako to opet krenemo otvarati, može se ponoviti sve ono što je Europu koštalo u 20. stoljeću, upozorava Tvrtko Jakovina.

Pogled na prošlost

- To bi stvorilo kaos. Godina 1945. ipak je postavila kontinent na mjesto kakav je danas - on nije idealan, od rata u bivšoj Jugoslaviji, do danas rata u Ukrajini, ali je još uvijek puno bolje mjesto nego je to Europa bila krajem 30-ih godina prošlog stoljeća. Ako bi se u to dirnulo, onda bi »lajbek uistinu bio raskopčan«, kaže Špelić.

Naravno, ove teme otvaraju i pitanje kakva je bila NDH - po Jakovini, razlika u odnosu na Srbiju ili Sloveniju gdje je također bilo kvislinga, jest u tome da je NDH pretendirala da bude samostalna država, u kojoj su u nekim mjestima postoci Židova bili svedeni na nulu, kao i u nekim dijelovima Poljske.

- Da smo obilježili svako mjesto gdje je u Zagrebu stradao Židov, bilo bi mnogo više »spoticanja« nego danas. Primjerice, Hrvatska je imala i vrlo nespretno predsjedavanje IHRA-om, oganizacijom koja okuplja zemlje žrtava holokausta - skoro nitko ni ne zna da smo bili nedavno predsjedatelji te organizacije. Mi o mjestima stradanja tih ljudi ili ne govorimo, ili to svodimo »samo« na stradanje Židova, a to je samo jedan dio priče, jer mnogi su stradavali. Hrvati su u NOB-u ginuli, to nas je stavilo na stranu pobjednika i u poziciju da smo vratili dijelove teritorija koji čak nikad nisu ni bili hrvatski, svoje najbogatije regije, niz otoka - svega toga ne bi bilo da nije bilo pobjede nad fašizmom. Nacionalizam je vrlo uzak, oni bi bili sretniji da to ni nemamo, samo da njihov pogled na prošlost bude jedini ispravan. To je osnov nemogućnosti suočavanja s prošlošću. Evo ja sad obilazim muzeje, većina njih nemaju ništa nakon 1918. godine - mogu nabrojati 40 muzeja koje sam obišao, nigdje nema ni Mačeka, Radića, Tita, Tripala, Savke... Očito postoji strah od polemike, a tako je uvijek kad se uplete politika, govori Jakovina.

Sugovornici se slažu i da je Bleiburg bio obračun ratnih pobjednika s političkim protivnicima.

- To je bila osveta, to nije moglo biti spontano, deseci tisuća ljudi su stradali, ali to ne dovodi u pitanje da su mnogi ubijeni na Bleiburgu prije toga činili najstrašnije zločine. Možda ne svi, ali to što se dogodio Bleiburg ne znači da se nije dogodila i NDH s paketom genocida, holokausta itd. I o tome treba razgovarati suvislo i s argumentima, a još gore trovati vodu sa žuči koja dolazi iz politike, to je najveći problem Hrvatske, smatra Špelić.

Po Jakovini, problem je što se vladajući pokret (misli na HDZ) stalno vraća na temu Bleiburga, mada je o tom događaju »napisano prilično toga«, uz dolaske najviših političara.

- Najgore je kad se politika uplete. Pogledajmo govor Franje Tuđmana iz 1990. godine - u vladajućem pokretu ga tumače na svoj način, a trebalo je samo pročitati još dvije njegove rečenice, koje afirmativno govore o partizanskom pokretu. Eh, ali njima to smeta, oni koriste samo dio koji im odgovara. To je dokaz da i danas živimo iste teme kao 1990. godine, zaključuje Jakovina.