Erdogan - kontroverzni arhitekt nove Turske

Uhićenjem gradonačelnika Istanbula Imamoglua autoritarna politika turskog predsjednika Erdogana ponovno je u središtu pozornosti. Kao rijetko koji političar prije njega oblikovao je Tursku - i podijelio je. O aktualnoj situaciji za DW piše Stephanie Höppner, čiji prilog, uz neznatne prilagodbe u opremi, prenosimo u cijelosti.

Uhićenje i suspenzija gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua već gotovo tjedan dana izaziva pomutnju u Turskoj. Deseci tisuća ljudi već danima izlaze na ulice prosvjedujući protiv turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Uhićenje je također naišlo na međunarodne kritike. Europska komisija pozvala je u ponedjeljak Tursku na "podržavanje demokratskih vrijednosti". Ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu izjavilo je da se političko natjecanje "ne bi trebalo voditi sa sudovima i zatvorima". Njemačka se pritom osvrnula i na "važnu regionalnu silu" Tursku.

Stručnjaci već godinama vide Tursku na putu k autokraciji. Nakon što je preživio pokušaj državnog udara 2016., Erdogan je transformirao svoju predsjedničku dužnost u sve snažniju izvršnu ulogu, obračunavajući se sa svojim protivnicima i disidentima. Turski stručnjak Hürcan Asli Aksoy iz Njemačkog instituta za međunarodne i sigurnosne poslove (SWP) u Berlinu rekao je za tagesschau.de da su Imamogluovim uhićenjem sada čak napravili "korak prema punoj autoritarnosti".

Rane godine

Rođen 1954. kao sin djelatnika obalne straže, Erdogan je odrastao u siromašnoj, religioznoj istanbulskoj četvrti Kasimpasa. Kao tinejdžer radio je kao ulični prodavač i prodavao limunadu i perece sa sezamom kako bi pridonio prihodima svoje obitelji. Otac ga je poslao u srednju vjersku školu. Retorika mu je bila jedan od predmeta, a zapažen je i njegov govornički talent. Njegov je nadimak, prema medijima "Kuranski slavuj". Prema vlastitim izjavama, navodno je 1981. stekao diplomu na istanbulskom sveučilištu Marmara. No, sudeći prema web-stranici, Sveučilište Marmara tek je u srpnju 1982. dobilo svoj sadašnji sveučilišni status. Zato se već godinama raspravlja o tome ima li Erdogan doista diplomu. No to bi bio preduvjet za predsjedništvo. Erdogan je tada radio za istanbulsku tvrtku za javni prijevoz i igrao poluprofesionalni nogomet sa strane. U braku je s Emine Erdogan od 1978.; Njih dvoje ima četvero djece.

Njegova politička karijera započela je 1970-ih, kada se pridružio vjersko-konzervativnim strankama koje je vodio islamistički turski političar Necmettin Erbakan. Godine 1994. Erdogan je iznenađujuće izabran za gradonačelnika Istanbula, iako je do tada bio politički relativno nepoznat. No 1998. godine osuđen je na zatvorsku kaznu zbog pjesme koja je protumačena kao poziv na vjersku mržnju te je bio prisiljen podnijeti ostavku. Erdogan i drugi političari su nakon zatvaranja 2001. godine osnovali konzervativnu i desno populističku AKP (Stranku pravde i razvoja). Samo godinu dana poslije ostvarili su uvjerljivu pobjedu na izborima - za AKP je glasalo 35 posto birača. Iako je Erdoganu prvotno zabranjeno obnašati dužnost premijera zbog osude, na tu je dužnost imenovan 2003. godine nakon izmjene zakona.

Od 2003. služio je kao premijer u tri mandata, uspio je potaknuti gospodarski rast i čak je bio međunarodno hvaljen kao reformator. Pregovori o pristupanju EU-u službeno su započeli 2005. Proces pristupanja EU-u naveo je Tursku da modernizira svoje zakone i propise tempom bez presedana. Erdogan je napredovao s razvojem infrastrukture; rasla je srednja klasa. Međutim, prosvjedi Gezija 2013. označili su prekretnicu. Prvobitno započeti kao mali prosvjedi protiv građevinskog projekta u parku Gezi u Istanbulu, ubrzo su se okrenuli protiv Erdoganove autoritarne politike i sve većih ograničenja slobode izražavanja. Vlada je odgovorila oštrom rukom, upotrijebivši suzavac, vodene topove i gumene metke. Osam je ljudi poginulo, a tisuće su ozlijeđene. Erdogan je prosvjede opisao kao "pokušaj državnog udara" i iskoristio priliku da dodatno učvrsti svoju vlast.

U svojih više od 20 godina na vlasti Erdogan je dao više utjecaja pobožnim Turcima. Važna tema: marama, koja je dugo bila zabranjena u javnim ustanovama. Supruga Emine uvijek nosi maramu, a dvije kćerke studirale su u SAD-u zbog tadašnje zabrane nošenja marama. "Ja sam otac koji pati. Moje dvije kćeri završavaju svoje sveučilišne studije u inozemstvu jednostavno zato što to ne mogu učiniti u Turskoj ako žele poštovati "vlastitu vjeru", rekao je Erdogan za francuski informativni kanal LCI 2004. godine.

Erdogan i njegova vlada dopustili su nošenje marama od 2008. nadalje, isprva na sveučilištima, u školama, u državnoj službi, parlamentu, a potom i u policiji. Erdogan je promovirao i konzervativnu obiteljsku politiku. Za njega je žena "prije svega majka". "Rodite barem troje djece", njegova je dugogodišnja mantra.

Erdogan je predsjednik Turske od 2014. i od tada teži još većoj moći. Jedan od njegovih najvažnijih koraka je uvođenje predsjedničkog sustava 2018., koji mu je dao dalekosežne ovlasti. Ured premijera je ukinut. Prema novom sustavu, na čelu izvršne vlasti je predsjednik, koji je prije imao reprezentativniju funkciju.

Širenje moći

Daljnji korak uključivao je drastično ograničenje slobode tiska. Brojni neovisni mediji zatvoreni su ili stavljeni pod kontrolu države; kritičko izvješćivanje postajalo je sve više nemoguće. Novinari koji se usude kritizirati vladu često su zastrašeni ili čak zatvoreni. Uhićeno je i najmanje devet novinara koji su pratili nedavne prosvjede protiv zatvaranja i smjene gradonačelnika Istanbula Imamoglua.

Istodobno su se povećala uhićenja oporbenika. Nakon neuspjelog pokušaja državnog udara 2016. godine uhićene su tisuće političkih protivnika i akademika - uglavnom pod optužbom da su podržavali terorističke organizacije. U noći s 15. na 16. srpnja dijelovi turske vojske pokušali su nasilno svrgnuti Erdogana i njegovu vladu. Turska vlada je za to okrivila Gülenov pokret, odnosno sljedbenike propovjednika Fethullaha Gülena, koji je u međuvremenu umro u američkom egzilu. Od tada je smijenjeno više tisuća dužnosnika, sudaca i tužitelja.

Još je nejasno kako će zatvaranje istanbulskog gradonačelnika utjecati na Erdogana. Za tursku analitičarku Hürcan Asli Aksoy iz Njemačkog instituta za međunarodne i sigurnosne poslove (SWP) u Berlinu, to je "pitanje od milijun dolara". U intervjuu za tagesschau.de objasnila je kako misli da Erdoganova logika funkcionira: "Ne nužno zato što njegov pristup ima odjeka među biračima. Već zato što se može osloniti na cijeli svoj sustav vlade, a to ne uključuje samo politički aparat nego i pravosuđe."