Rumunjska autoritarnost novih boja

„Danas su vladari odlučili: nema slobode, nema bratstva za Rumunje. Živjela Francuska i Brisel, živjela njihova kolonija zvana Rumunjska! Naša ravnodušnost biti će plaćena slomljenim dušama naših ljudi, ali uvjeravam vas da stvari neće ostati ovakve! Zlo sistema neće pobijediti, njihovo zlo nas neće pobijediti!“ – dramatičnom je objavom na X-u zavapio nesuđeni rumunjski predsjednik Calin Georgescu nakon što je rumunjski ustavni sud potvrdio zabranu njegove kandidature na predsjedničkim izborima. Tamošnje posebno pravno tijelo ovog je utorka potvrdilo nedjeljnu odluku rumunjskog izbornog povjerenstva koje je osvajača najvećeg broja glasova na poništenim izborima u studenom izbacilo iz ponovljene utrke zakazane za svibanj, spriječivši da se njegova desničarsko-populistička persona pretoči na funkciju državnog šefa.

Da je rudimentarna taktika dijeljenja pro-ruskih etiketa praćena naknadnim traženjem diskreditirajućih krimena po Europi sve raširenija i u Hrvatskoj smo, također na posljednjim predsjedničkim izborima, saznali kroz – sada možemo ocijeniti – mikrodoziranje. Međutim, kako izgleda upotreba punokrvne institucionalne represije vođene pod egidom „očuvanja demokracije“ od sablasnih prijetnji šira europska javnost saznaje upravo iz grotesknih zbivanja na užarenoj rumunjskoj političkoj sceni čije se posljedice pretvaraju u niz alarmirajućih upozorenja ostatku kontinenta. Prožeta dubokom političkom krizom koju je u posljednjih deset godina obilježilo devet različitih premijera i 11 vladinih kabineta, ova istočnoeuropska zemlja doživljava kulminaciju dugogodišnje nestabilnosti koja udara na legitimitet samog političkog sustava. Fraktura društva koja se zbiva oko središnjeg konsenzusa postsocijalističke države grčevito je zahvatila sve pipke trodiobne vlasti čije je poništavanje volje Georgescuovih birača poslužilo kao marker političke ere u kojoj autoritarizam na Zapadu poprima neke nove boje.

Dvostruki atak

Odluka o poništavanju prvog kruga rumunjskih predsjedničkih izbora donesena je početkom proteklog prosinca, samo dva dana prije nego je neočekivani favorit, nezavisni Calin Georgescu, trebao ući u pripetavanje s jednako neočekivano drugoplasiranom kandidatkinjom, neoliberalkom Elecom Lasconi. „Spasom“ u zadnji čas, ustavni je sud tada spriječio vrlo izglednu Georgescuovu pobjedu, navodeći niz površnih tvrdnji o „ruskom utjecaju“ koje su bacile znak pitanja na regularnost njegove predizborne kampanje, obilježene vještom komunikacijom na društvenim mrežama i prokazivanjem enormnih netočnosti predizbornih anketa. Osim izbornog povjerenstva i suda koji je svoju odluku opravdao „višestrukim neregularnostima i kršenjem elektoralne legislative“, u ovom činu neprikosnovenom u posljednjih 35 godina europske politike važnu su ulogu odigrali i rumunjske obavještajne službe. Njihovi izvještaji, koje je u „pet do podne“ deklasificirao bivši predsjednik Klaus Iohannis, generalnim su asocijacijama upućivali na „rusku kuhinju“, no nisu pružili materijal koji bi dokazao da je enorman rast Georgescuove popularnosti na društvenoj mreži TikTok prouzročen ilegalnim radnjama. Ipak, rumunjski ustavni suci nisu se previše trudili oko detalja. Narativ o ruskom novcu na kojem je politički autsajder došao na korak do vlasti ubrzo je podignut u službenu dogmu Briselu dragog establišmenta, a kontroverza koja je obišla europske i svjetske medije imala se vremena odigrati taman nakon što je na parlamentarnim izborima, održanim samo pet dana prije drastične i dalekosežne sudske intervencije, pobijedila stožerna stranka rumunjske politike PSD.

Mnoštvo kritičara odluke koja je suprotno proklamacijama započela ugrožavanje rumunjskih demokratskih procedura istaknulo je kako, mimo činjenice da su tvrdnje nedokazane, niti jedna od optužbi stavljenih na Georgescuov teret ne može opravdati ovaj dvostruki pravni atak. Kako u članku za rumunjski portal CriticAtac piše stručnjak za političke znanosti Ovidiu Gherasim-Proca, niti nepravilno ispunjeno izvješće o financiranju kampanje, niti donacije iz inozemstva, niti „manipulacija digitalnim tehnologijama“ nisu dovoljno jaki razlozi za poništavanje već održanih izbora, pa niti zabranu izborne kandidature, dok određivanje toga kakva je komunikacija na društvenim mrežama dozvoljena predstavlja direktno kršenje slobode govora. Premda konstruiran na labavim temeljima kao što je „komuniciranje lažnih informacija o financiranju kampanje“, kazneni progon protiv Georgescua uključuje i druge, za izbore nevezane stavke poput „pripadanju rasističkoj organizaciji“ i „promoviranju ratnih zločinaca i fašističkih organizacija“. Volju rumunjske države da ga iz političkog života uklone zauvijek potvrdila su privođenja i ispitivanja krajem veljače koja su zahvatila njega i pedesetak ljudi dovedenih u vezu s njime.

Za to vrijeme, funkciju predsjednika obavlja predsjednik rumunjskog Senata i Nacionalne liberalne partije (PNL) Ilie Bolojan, nasljednik i bivši stranački kolega Klausa Iohannisa koji je ostavku na to mjesto dao prije mjesec dana. Prvi krug ponovljenih izbora trebao bi se održati 4. svibnja, a prema prošlotjednoj anketama Sociopola, Georgescu bi na njima odnio čak 38 posto glasova s 22 postotna poena ispred prvog pratitelja. Čovjek koji se nada kako će pokupiti simpatije Georgescuovih glasača je George Simion, njegov bivši politički partner iz ekstremno-desne stranke Savez za uniju Rumunja (AUR) kojemu ista anketa u novim okolnostima predviđa pobjedu s 28 posto osvojenih glasova, 6 postotnih poena ispred Victora Ponte, socijaldemokrata koji je u srijedu izbačen iz PSD-a.

Politika iza populizma

Dok se u hodnicima moći kroji politička slika države, na ulicama Bukurešta po tko zna koji puta u tri mjeseca divljaju ljuti i iznevjereni birači koji su se ovog ponedjeljka ispred zgrade rumunjskog izbornog povjerenstva ponovno sukobili s policijom. Društvenim mrežama kolaju i objave o privođenjima utjecajnih ličnosti koji su iskazali podršku donedavnom predsjedničkom aspirantu i dotičnim prosvjedima, dok je sam Calin Georgescu pod mjerama sudske kontrole poručio kako je njegova „misija razotkrivanja realnosti u kojoj živimo“ ispunjena. Bivšeg počasnog predsjednika AUR-a nikako se ne može smatrati autsajderom u rumunjskoj politici. Kao dugogodišnji dužnosnik na upravljačkim funkcijama državnih tijela i ministarstava te UN-ov savjetnik za održivi razvoj, Georgescu, točnije njegova politička karijera, slijedi put razočaranog pripadnika elita koji Rumunjskom vladaju od pada socijalizma, a koji je kroz godine političke nestabilnosti k sebi povukao dio preobraćenih liberala. Za vrijeme članstva u vodećoj stranci rumunjske ekstremne desnice, on se profilirao kao tamošnja verzija Donalda Trumpa, tribun gubitnika tranzicije, antivaksera te sitne buržoazije u sukobu s „korumpiranom i lopovskom državom“, a iako se ne ističe ni karizmom ni govorničkim sposobnostima, Georgescu je proteklih godina uspio artikulirati potentno i sveprisutno nezadovoljstvo eurofilnom politikom. Stilizirajući se kao anti-sistemski kandidat koji koristi nekoherentnu retoriku kako bi privukao što veći broj nezadovoljnih, ovaj desničar ne vidi kontradikciju u istovremenom nazivanju europskih i rumunjskih vlasti „oligarsima“ i „komunističkim boljševicima“, a svoju ideološku pripadnost oblikuje prema nacionalizmu rumunjskih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata.

Ipak, gro popularnosti Georgescu je stekao kanaliziranjem prijezira prema vladajućim elitama i straha Rumunja od rata koji bukti u susjednoj Ukrajini, odnosno zazivanjem stopiranja vojnih pošiljki Kijevu, usmjeravanjem na rumunjski nacionalni interes i zagovaranjem mirovnih pregovora za okončanje rata. Zbog ovih je politika – kao i kritika Brisela te izjave kako bi NATO trebao ostati obrambena organizacija – u mainstreamu proglašen „pro-ruskim, anti-EU i anti-NATO“ političarem, no umjesto da ga ove ocjene među elektoratom omraze, one su potvrdile njegove navode o demokratskom deficitu u Rumunjskoj i Europi te dale goriva priči o uroti korumpiranih vlasti koje rovare protiv autentičnih predstavnika nezadovoljnog naroda. U Rumunjskoj, jednoj od najsiromašnijih zemalja Europske unije, uzroka za ljutnju te nepovjerenje u institucije i politički sustav ne nedostaje. Arogancija vladajuće konstelacije PSD-PNL, utjelovljena u liku bivšeg predsjednika Klausa Iohannisa, osramoćenog kandidata za mjesto glavnog tajnika NATO-a koji nije ispregovarao podršku niti jedne zemlje članice, najbolje se ogleda u politici prema ratu u Ukrajini. Premda prema prošlogodišnjoj anketi YouGova i DataPraxisa čak 50 posto Rumunja smatra da bi Europa trebala pritisnuti Ukrajinu u mirovne pregovore s Rusijom (uz samo 21 posto njih koji žele da Rumunjska nastavi s podrškom Ukrajini dok ne zauzme izgubljeni teritorij), rumunjske vlasti i privremeni predsjednik ne odstupaju od europske ortodoksije o „pravednom miru“ tj. navaljivanja za naoružavanje do konačne ukrajinske vojne pobjede. Nakon političke eliminacije Georgescua, Kijev sa svojim jugozapadnim susjedstvom zasad može biti miran, no pred rumunjskim establišmentom koji se sprema za svibanjske izbore tek slijedi zadatak stabiliziranja političkih odnosa s novom, dva i pol mjeseca starom vladom. Kabinet PSD-ovog premijera Marcela Ciolacua, kojem većinu uz PNL drže predstavnici nacionalnih manjina, pored opsadnog stanja na ulicama Bukurešta neće imati pravo na opuštanje. Siromaštvo, visoka nejednakost i inflacija, rastuće cijene hrane i energenata, ogromne stope iseljavanja (u Rumunjskoj živi 18.5 milijuna ljudi, a 5 milijuna Rumunja iselilo je iz zemlje nakon pridruživanja Europskoj uniji) i sve druge boljke karakteristične za neuspjele postsocijalističke režime do daljnjeg će ostati u drugom planu.

Europsko suglasje

U cijeloj priči posebnu pažnju treba obratiti i na djelovanje rumunjskog ustavnog suda koji se u manje od godinu dana prometnuo u važnog aktera čije odluke nadilaze puke interpretacije ustava i zakona. S obzirom da funkcija predsjednika u Rumunjskoj uključuje postavljanje sudaca u ovo tijelo, kao i imenovanje čelnika nacionalnog vrhovnog suda, ustavni je sud procijenio kako bi pobjeda Calina Georgescua ugrozila sadašnje odnose na vrhu rumunjskog pravnog sustava te kako je puko poništenje izbora samo odgađanje prijetnje koja prijeti deveteročlanoj sudačkoj ekipi. Georgescu nije jedini kandidat kojemu je ustavni sud blokirao predsjedničku kandidaturu. Prva žrtva ovakve sječe bila je Diana Sosoaca, još jedna ekstremna desničarka čija je prijavnica s 200 tisuća potpisa odbijena u listopadu prošle godine zbog „promocije anti-demokratskog i antisemitskog diskursa, sistematičnog i kontinuiranog podrivanja ustavnog poretka i rumunjskog članstva u euro-atlantskim strukturama“. Kritika i opozicija Europskoj uniji i NATO-u tako su službeno proglašene politikama koje će biti zabranjene, a ovaj je mehanizam postao presedan koji će u pravnu praksu ući kao uobičajen. Premda su političari vladajućeg PNL-a tada kritizirali odluku suda koji je u ranoj fazi eliminirao kandidatkinju bez realnih šansi, istu argumentaciju nisu ponovili kada se radilo o kandidatu koji je osvojio više od dvostruko glasova od njihovog. Liberali i socijaldemokrati nisu se previše bunili niti kad je ustavni sud u studenom poništio njihovu poreznu reformu kojom su se trebali oporezovati ekstraprofiti proizvođača prirodnog plina i električne energije. Grubo miješanje u vladinu poreznu i fiskalnu politiku, čije su mjere trebale prikupiti sredstva za sufinanciranje zelene energetske tranzicije, tada je objašnjeno „zaštitom ekonomskih sloboda“ i sprječavanjem „prekomjernog poreznog opterećenja“ krupnog kapitala.

Očekivano, europske vlasti u niti jednom od ovih slučaja nisu reagirale. Gromoglasna tišina europskih povjerenika, vijećnika i parlamentaraca prekinuta je tek odbijanjem tužbe koju je Calin Georgescu zbog poništenja izbora podnio strazburškom Europskom sudu za ljudska prava. Ne treba sumnjati kako će presuda istog tijela oko nadolazeće tužbe zbog zabrane kandidature stići nakon održavanja ponovljenih izbora, a jedine europske snage koje se glasnije bune protiv ovakvog izigravanja demokracije ostaju one krajnje desnice, španjolskog Voxa, talijanske Lege i ostatka članstva europarlamentarne grupe „Patrioti za Europu“ koji se pribojavaju iste sudbine. S druge strane, ne treba biti duboki poznavatelj prilika u Briselu da bi se pretpostavilo kakve bi reakcije bile kada bi ovakve vijesti umjesto iz priklonjene Rumunjske stizale iz „iliberalne“ Mađarske. Europsko licemjerstvo i dvostruke standarde sve je manje moguće ignorirati ne samo u Moskvi, koja je rumunjske vlasti već trolerski prozvala za delegitimizaciju izbornog procesa, već i u ostatku kontinenta pa i savezničkom SAD-u, čiji je potpredsjednik iskoristio rumunjski primjer kako bi u šokantnom govoru na minhenskoj sigurnosnoj konferenciji očitao bukvicu Europljanima.

Iako je govor prvotno izazvao šok zabezeknutih europskih političara, nema naznaka da je prvi ešalon ove garniture ozbiljno razmotrio njegov sadržaj, pa makar autor polazio s ideoloških pozicija koje se kose s briselskim postulatima. Rasprava na najvišim razinama i dalje se svodi na denunciranje svake kritike kao alata unutarnjih neprijatelja koji podrivaju jedinstvo Unije i NATO-a, čime se stvaraju uvjeti za njihovu marginalizaciju, pa i ekskomunikaciju, sve da bi u sferama odlučivanja opstali samo pravovjerni i oportunisti u uspješnoj mimikriji. Pitanja koja su uistinu politička, poput onih kako je moguće da devetorica ljudi poništi i obezvrijedi glas dva milijuna građana, ostaju bez adresata. Zato oni koji politiku budu ograničavali na isključivo pitanje lojalnosti - jesi li za ili protiv sistema - ne mogu očekivati da će osobne interese još dugo moći skrivati iza humanističkih i grandioznih vrijednosti. Jer dihotomija EU/NATO protiv Putina može funkcionirati samo dok je strah od ruskog jači od onog prijetnje koju predstavlja novo europsko normalno. I dok EU i NATO još uvijek stoje na istoj strani.