Ako EU održi nužno zajedništvo, Europa ne mora strahovati 

Kad smo kod političkih pojmova, često se govori o tzv. konceptu mrkve i batine, koji je iznova postao aktualan s Trumpom kao predsjednikom SAD-a koliko s ekonomskog (carine, trgovinski rat), toliko i s političkog aspekta (ukrajinski rat, pregovori, dogovori...). Primjera je i više nego dovoljno posljednjih tjedana jer Trump ne odustaje od prakticiranja "tvrde i meke moći", pa po nekima udara batinom, a onda po tim istima mrkvom i obrnuto, uključujući i svoje carinske uredbe i dakako Ukrajinu u kontekstu nastojanja da Zelenskog privoli na pregovore oko mira pod uvjetima za koje SAD drži da su jedini mogući.

Nezavisni istraživač dr. sc. Armano Srbljinović

Kojim se državama, barem zasad, smiješi mrkva, a kojima batina kad je Trump u pitanju - pitali smo dr. sc. Armana Srbljinovića, nezavisnog istraživača iz Zagreba.

Batina za saveznike

- Zanimljivo je da Trump za sada batinom najviše prijeti upravo zemljama koje su tradicionalno bile veliki američki saveznici, poput Kanade, Danske, Paname ili Ukrajine. Trumpov odnos prema EU-u za sada također karakterizira više batina nego mrkva: od lekcija o slobodi govora, preko stalnog naglašavanja potrebe za većim obrambenim izdvajanjima i ucjena s tim u vezi, do nevoljkosti za uključivanje EU-a u pregovore o okončanju ukrajinskog rata.

Premda je Trumpovo objašnjenje za pristup batinom da sve spomenute zemlje, na ovaj ili onaj način, iskorištavaju SAD, teško je izbjeći dojam da - upravo suprotno - SAD želi od tih zemalja (još) više koristi nego što su ih imale do sada. S druge pak strane, mrkva se nudi jednoj Rusiji bez jasno vidljivog razloga, osim što se može naslutiti da Trump vjeruje da podilaženjem Putinovu egu može od njega ishoditi neke ustupke. Što se tiče Kine i Tajvana, tu se čini da Trump nastupa s batinom i prema Kini, uvođenjem dodatnih carina, ali i prema Tajvanu, uvjetovanjem daljnje američke pomoći većim tajvanskim ulaganjima u razvoj industrije poluvodiča na američkom tlu.

Realno je očekivati da će primjena batine prema dojučerašnjim prijateljima dovesti do zahladnjenja odnosa između SAD-a i tih zemalja, a tek treba vidjeti u kojoj će mjeri primjena mrkve otopliti odnose s dojučerašnjim suparnicima. Osim toga u međusobnom približavanju moćnih vladara s autokratskim tendencijama, kao što su Putin i Trump, leži opasnost da će oni sve više zaobilaziti i podrivati teško, dugotrajno i mukotrpno građene međunarodne institucije i forume, težeći kontroli ostatka svijeta preko međusobnih zakulisnih dogovora, u kojima neće biti mjesta ni za koga osim njih samih.

Politka pritisaka

Vezano uz prethodno pitanje, nezaobilazni su i narativi vezani uz tvrdu i meku moć Zapada. Što se zapravo podrazumijeva pod pojmovima tvrda i meka moć Zapada, je li to isto ili slično pojmu mrkva i batina, koliko je u svemu teorije, a koliko prakse?

- U svakodnevnom govoru mrkva često označava meku, a batina tvrdu moć, no preciznije bi bilo reći da je mrkva zapravo nagrada ili poticaj, a batina - kazna. U tom smislu, meka se moć može također koristiti kao batina. Primjerice, Hrvatska se u drugoj polovici 1990-ih našla u neformalnoj međunarodnoj izolaciji jer je Zapad time pokušavao iznuditi kooperativniji hrvatski odgovor na svoje zahtjeve. Dakle, izolacija je korištena kao "meka batina", bez primjene sile. S druge strane, i tvrda moć može poslužiti kao mrkva: tipični su slučajevi kad se članstvo u NATO-u i vojna pomoć koja s tim ide nude kao poticaji za demokratske ili gospodarske reforme u nekoj budućoj članici. Od početka 1990-ih naovamo i EU i SAD preferirali su meku moć, a slučajevi u kojima je Zapad naglašenije koristio tvrdu moć, primjerice u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, pa i Srbiji, bili su više neuspješni nego uspješni i nailazili su na uglavnom opravdano negodovanje javnosti.

Kad se sve uzme u obzir, što bi zapravo karakteriziralo javnu diplomaciju i koncept meke i tvrde moći u novim geopolitičkim i geostrateškim odnosima kakvi se nameću nakon Putinove invazije na Ukrajinu i svega što je to donijelo međunarodnim odnosima u širem smislu? Drugim riječima, preuzima li tvrda moć totalnu dominaciju, s obzirom na to da se EU ubrzano naoružava?

- U svjetskim okvirima, do najnovijeg zaokreta od meke prema tvrdoj moći došlo je ponajviše zato što je taj zaokret učinila najmoćnija zemlja svijeta - SAD. Tradicionalnu američku politiku nagovaranja i pregovaranja sa saveznicima zamijenila je politika pritisaka: od otvorenih iskaza teritorijalnih pretenzija prema Grenlandu, Kanadi i Panami preko prijetnji carinama do unilateralnog povlačenja SAD-a iz raznih međunarodnih organizacija i foruma. Ostale zemlje nemaju puno izbora nego prilagoditi se i prihvatiti taj novi način "komunikacije" sa SAD-om. Osim toga EU se mora ubrzano naoružavati jer ostaje sam i ranjiv u izloženosti ruskoj prijetnji.

Generalno, međutim, EU ne bi smio prihvatiti novi američki način komunikacije kao svoj, već treba ostati odan načelima meke moći, kako u komunikaciji s velikim silama poput Kine i Indije, tako i s ostalim članicama međunarodne zajednice. Još prije desetak godina tadašnji je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker iznio viziju Europe kao utjelovljenja "snažne meke moći" (strong soft power). U mnogim dijelovima svijeta EU uživa znatan ugled upravo zbog svog tradicionalno mekšeg pristupa i nema razloga da se to promijeni.

Ozbiljni koraci

Govori se da je Europska unija premalo vodila računa o vlastitoj sigurnosti uljuljkana u zaštitu NATO saveza, što se još i moglo shvatiti nakon pada komunizma (SSSR) i prestanka Hladnog rata, no već kad je prije desetak godina Rusija anektirala ukrajinski poluotok Krim te podržala separatističke težnje istoka Ukrajine, moglo se pretpostaviti u kojem smjeru ide Putin, ali se o tome nije razmišljalo pa se sad ugrožena EU ubrzano naoružava.

- Bez sumnje, svjedočimo vrlo ozbiljnim koracima prema europskoj vojnoj samostalnosti. Problem je, naravno, što sve to košta. Opći je dojam da će se većina dodatnih sredstava za europsku obranu morati namaknuti većim zaduživanjem EU-a. Naime, nema više puno mjesta za dodatno porezno opterećenje europskih poreznih obveznika. Nadalje, neke je uštede moguće postići većom standardizacijom i unifikacijom europskih sustava naoružanja i vojne opreme. Vojske zemalja EU-a održavaju znatno veći broj različitih oružanih sustava od, primjerice, SAD-a zato što mnoge europske zemlje favoriziraju vlastite obrambene industrije i nema zajedničkog sustava proizvodnje i nabave koji bi bio učinkovitiji i jeftiniji. Međutim, teško je vjerovati da se dodatan novac koji je potreban za brzu nadogradnju europskih obrambenih kapaciteta može namaknuti samo preko takvih ušteda.

Sreća u nesreći je da je ruska vojska trenutno iscrpljena ratom tako da će Rusiji trebati najmanje tri do pet godina za obnovu vojske, i to čak i ako se rat prekine. To ostavlja EU-u dovoljno vremena za izgradnju vlastitih obrambenih sposobnosti. Putinovu Rusiju ne treba podcjenjivati, ali ona nije ni vojni, a još manje gospodarski bauk i, ako EU održi nužno zajedništvo, Europa ne mora strahovati.

Na kraju, zanimljivo je pitanje hoće li jačanje europske obrambene industrije usporiti ili ubrzati europski gospodarski razvoj. To će u znatnoj mjeri ovisiti i o tome u kojoj će mjeri novi proizvodi imati isključivo vojnu, a u kojoj i civilnu namjenu. Još iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata znamo da su proizvodi dvojne ili višestruke namjene ključni za prelijevanje ekonomskih vrijednosti iz uske vojne sfere prema širim društvenim dobrobitima. Računala, računalne mreže i sustavi satelitske navigacije samo su neki od primjera proizvoda koji su isprva imali vojnu svrhu, a poslije su ušli u široku civilnu primjenu. Najnoviji takvi primjeri su umjetna inteligencija i dronovi. U oba ta područja Europa već zaostaje - možda se sad nudi prilika da se nešto promijeni.