Europska unija konačno shvaća da ne može vječno biti vojni klijent Amerike

Bez obzira na razočaranje zbog američkog soliranja oko mirovnih pregovora, primirja i kraja ukrajinskog rata, predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pozdravili su u utorak vijesti iz saudijske Džede o razgovorima američkog i ukrajinskog izaslanstva, uključujući prijedlog o 30-dnevnom prekidu vatre, koji je Kijev spreman prihvatiti. Francuski predsjednik Emmanuel Macron i britanski premijer Keir Starmer također su pozdravili prijedlog o 30-dnevnom primirju, očekivano i Trump, dok se čeka što ima reći Moskva, odnosno predsjednik Putin.

Uzimajući u obzir širi kontekst i trenutne pregovore o miru u Ukrajini, razgovarali smo s prof. dr. sc. Branimirom Vidmarovićem, ekspertom za međunarodne odnose, geostrateškim i geopolitičkim analitičarem.

Ključna je Amerika

Umirovljeni general Keith Kellogg, posebni izaslanik predsjednika Donalda Trumpa za Rusiju, izjavio je kako politika izolacije Moskve više nije održiva ni odgovorna. Kako tumačite tu izjavu u kontekstu nesnošljivosti Trumpove administracije prema Zelenskom?

- Ova izjava nije samo slučajna diplomatska poruka, već signal strateške promjene. Trumpova se administracija, nakon raznih unutarnjih previranja i preispitivanja vanjske politike, očito distancira od Ukrajine i traži modus vivendi s Rusijom.

Ako pogledamo širi kontekst, odnos između Trumpa i Zelenskog nikada nije bio topao. Trump je od početka skeptičan prema Ukrajini, ne samo zbog njezine nesposobnosti da brzo preokrene tijek rata, nego i zbog onoga što on vidi kao politički nepotrebnu i financijski iscrpljujuću avanturu za SAD. Trump je, kao što znamo, pragmatičar - on na međunarodne odnose gleda kroz prizmu američkih interesa, a ne moralnih obveza ili savezništava iz prošlih desetljeća.

S druge strane, tvrdnja da izolacija Rusije više nije održiva ima svoju realnu težinu. Sankcije i politički pritisci Zapada nisu srušili rusku ekonomiju niti su oslabili Putinov režim do razine koja bi ga natjerala na povlačenje. Naprotiv, Rusija se prilagodila, preusmjerila trgovinske tokove prema Aziji i globalnom Jugu te stabilizirala svoju unutarnju ekonomiju.

Ako to gledamo u kontekstu Ukrajine, možemo konstatirati da je Ukrajina, jednostavno rečeno, u velikom problemu. Bez američke potpore njezine šanse za vojni uspjeh znatno padaju. Trumpov potez signalizira kraj razdoblja bezuvjetne podrške Kijevu. Ono što je posebno zabrinjavajuće za Zelenskog jest što Trumpova administracija nije samo zaustavila vojne isporuke već i obavještajnu suradnju. Drugim riječima, Washington ne samo da više ne želi plaćati ukrajinski otpor nego ga ni strateški ne podržava. Bez čvrste američke potpore Ukrajina je prisiljena na pregovore. Trumpova strategija, iako se može doimati kao izdaja saveznika, u stvarnosti ima racionalnu osnovu. Ako Ukrajina shvati da ne može računati na beskrajnu vojnu i financijsku potporu Zapada, alternativa je tražiti kompromis. S druge strane Rusija sada vidi priliku za pregovore s jačih pozicija. Sve to utječe i na odnos snaga u Europi. Europa se sada suočava s ozbiljnom krizom svoje sigurnosne arhitekture. Ono što je ključno ovdje jest da ovaj novi pristup ne znači automatski poraz Ukrajine, ali znači da će Europa morati sama odlučiti koliko joj je Ukrajina važna. Ali Europa teško postiže jedinstvo i brzo gubi interes za dugotrajne sukobe. Ukratko, Trump gleda američke interese, a ne ideološke bitke.

Sve su glasnije špekulacije o mogućnosti da Francuska i Velika Britanija pošalju trupe na ukrajinsku frontu. Je li to realan scenarij?

- To je trenutno vrlo malo vjerojatno. Ne zato što Pariz i London nemaju želju ojačati ukrajinski otpor, već zato što je cijena takvog poteza golema, a potencijalne posljedice iznimno rizične. Slanje vojnih snaga u Ukrajinu značilo bi direktnu konfrontaciju s Rusijom, što bi drastično podignulo uloge u međunarodnom poretku i izložilo obje zemlje eskalaciji koju nisu spremne preuzeti. Osim toga, treba razumjeti da je ključni stup NATO-a, a time i cjelokupne sigurnosne arhitekture Europe, doktrina kolektivne obrane iz članka 5. Washingtonskog ugovora. Ukrajina nije članica NATO-a, što znači da bilo kakav angažman britanskih i francuskih trupa ne bi bio pod okriljem Saveza, već kao unilateralna odluka pojedinih država. Macronova je retorika prije svega strateška komunikacija. Francuska vanjska politika oduvijek balansira između europske autonomije i transatlantske povezanosti, a njegova je poruka ponajprije usmjerena prema europskim partnerima, a ne nužno kao stvarni vojni plan. Macron želi stvoriti dojam odlučnosti i signalizirati Moskvi da Zapad nije iscrpio sve opcije, ali i testirati reakcije među europskim saveznicima. Međutim, postoji golem jaz između retorike i stvarnih kapaciteta.

Britanska je strategija pak uvijek bila usklađena s američkom politikom. Dok je Washington pružao pomoć Kijevu, London je bio njegov najglasniji europski saveznik. No sada, kada SAD jasno pokazuje znakove zamora i distanciranja od konflikta, teško je zamisliti da bi Britanci krenuli u solomisiju.

Naravno, uvijek postoji mogućnost neke vrste "mirovne misije" u slučaju ruskog prodora duboko u Ukrajinu, pri čemu bi zapadne snage možda intervenirale kako bi spriječile potpuni kolaps ukrajinske države. No i to bi bilo ekstremno riskantno i teško provedivo bez šireg međunarodnog konsenzusa. Dakle, trenutno se više radi o strateškoj igri poruka nego o konkretnom planu za intervenciju. Francuska i Velika Britanija žele ostaviti dojam odlučnosti, ali u stvarnosti su vrlo oprezne glede svojih crvenih linija.

Buđenje Unije

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen najavila je golemi proračun za naoružanje, s fokusom na jačanje europske vojne industrije. Mislite li da je ovo početak novog tehnološkog ciklusa ili se EU doista sprema za sukob s Rusijom?

- Ova inicijativa, iako na prvi pogled može izgledati kao odgovor na trenutne sigurnosne prijetnje, zapravo ima dublju strukturalnu dimenziju. Europska unija je, nakon desetljeća zanemarivanja obrane i oslanjanja na američki kišobran, suočena s geopolitičkom stvarnošću u kojoj mora redefinirati vlastitu sigurnosnu arhitekturu. Pitanje je, dakle, nije li ovo ne samo nužan tehnološki i industrijski iskorak već i temeljna promjena u strateškom razmišljanju Europe.

EU nije homogena vojno-politička sila poput SAD-a. Ona funkcionira kroz kompleksne institucionalne mehanizme u kojima se ekonomska snaga često ne prevodi u vojnu moć. Ova najava nije samo o nabavi oružja - radi se o pokušaju stvaranja europske obrambene industrije koja može konkurirati globalnim igračima i smanjiti europsku ovisnost o vanjskim dobavljačima, ponajprije SAD-u. Premda politički diskurs sugerira da je cilj odvraćanje Rusije, dugoročno gledano, radi se o strateškom smanjenju europske ranjivosti. Do sada je većina europskih zemalja bila ovisna o američkim sigurnosnim jamstvima, ali s promjenjivim političkim trendovima u Washingtonu - posebno pod administracijama koje su skeptične prema transatlantskim obvezama - EU shvaća da ne može vječno biti vojni klijent SAD-a. Dakle, ne radi se samo o Rusiji nego o strateškoj autonomiji Europe u novom multipolarnom poretku. Ako sutra dođe do krize u Aziji i SAD preusmjeri svoje kapacitete na Pacifik, Europljani ne mogu očekivati da će im netko drugi jamčiti sigurnost.

Nije naodmet naglasiti da se ulaganja u vojni sektor ne odnose samo na tenkove i rakete, već i na široki spektar tehnologija koje imaju dvostruku primjenu, od umjetne inteligencije do naprednih materijala i kibernetičke sigurnosti. Možda je ovo početak europske obrambene ere, ne nužno kao uvod u sukob, već kao nužnost opstanka u svijetu u kojem se oslanjanje na druge više ne može smatrati sigurnim planom.

Odlaskom Joea Bidena vidimo i pad mnogih njegovih političkih saveznika. Ima li Trumpova administracija snage i mehanizme da potpuno ukloni političke strukture koje su radile na njegovu političkom uništenju?

- Povratak Donalda Trumpa na vlast nije samo politička promjena - to je zaokret američkog političkog sustava u smjeru kakav u modernoj povijesti nismo vidjeli. Trump ne doživljava Washington kao prostor institucionalne kontinuitetne politike, već kao bojno polje u kojem su dva nespojiva koncepta moći - on i njegov pokret protiv onoga što naziva "korumpiranom elitom" i "dubokom državom". Njegova agenda nije samo pobjeda na izborima, već dugoročna transformacija političkog i institucionalnog poretka.

Prvi koraci već su poduzeti. Trumpova administracija nije gubila vrijeme i odmah je krenula u unutarnje čišćenje ključnih institucija. To uključuje pravosudne strukture koje su bile instrumentalne u vođenju pravnih procesa protiv njega, obavještajni aparat koji je igrao ulogu u istragama o ruskoj umiješanosti u američke izbore, te dijelove državne birokracije koji su bili percipirani kao neprijateljski nastrojeni prema njegovim politikama.

No Trump, unatoč svojoj popularnosti i političkom utjecaju, ne djeluje u vakuumu. Američki politički sustav ima ugrađene zaštitne mehanizme protiv apsolutne koncentracije moći, no njihova snaga sada će vjerojatno prolaziti ispitivanje čvrstoće. Važno je shvatiti da se politika u Americi ne vodi samo kroz formalne institucije već i kroz mreže utjecaja. Trump neće nužno čistiti "duboku državu" u klasičnom smislu, ali će pokušati izgraditi paralelne strukture lojalne njemu i njegovoj političkoj viziji.

Sudbina Zelenskog

Volodimir Zelenski dugo je smatran maskotom tzv. liberalnih snaga. Kako vidite njegovu sudbinu nakon svega što se dogodilo i kako tumačite da je on i dalje najgorljiviji pobornik rata?

- Volodimir Zelenski je, od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, postao simbol otpora i nacionalnog jedinstva. Njegovo vodstvo tijekom prvih godina rata donijelo mu je međunarodno priznanje i podršku. Međutim, kako se sukob produžava, unutarnja dinamika u Ukrajini postaje sve složenija. Produženi rat doveo je do iscrpljenosti stanovništva i ekonomskih izazova. Prema anketi Centra za sociološka istraživanja Socisi Gradus Research samo 16 posto Ukrajinaca ponovno bi glasalo za Zelenskog. Njegova početna percepcija kao liberalnog reformatora sada je zasjenjena izazovima rata. Odluke poput sankcioniranja bivšeg predsjednika Petra Porošenka zbog navodne suradnje s Rusijom izazvale su političke tenzije i optužbe za politički motivirane poteze.

Njegova sudbina sada ovisi o tome kako će se završiti sukob koji definira njegovu političku karijeru. Ako se rat završi kompromisom koji se percipira kao poraz, njegov politički kapital će se istopiti. Ako, pak, Ukrajina izdrži i uspije osigurati održivu državu, mogao bi ostati zapamćen kao vođa koji je izgradio modernu Ukrajinu.

No ono što danas vidimo, jest da njegova politička pozicija postaje sve slabija. Rat koji je nekad mobilizirao cijeli narod, sada troši njegovu unutarnju podršku. Zelenski je i dalje na strani nastavka rata. Strateški, Zelenski je od prvog dana rata definirao pobjedu kao oslobođenje svih okupiranih teritorija, uključujući Krim. Ako bi sada odjednom promijenio retoriku i prihvatio kompromis, to bi značilo da se odrekao temeljne premise svog političkog narativa. Njegova legitimnost leži u poziciji nsalomljivog vođe koji neće pristati na polovična rješenja.

Na osobnoj razini nema kamo. On nije standardni političar koji može nakon neuspjeha otići u neku UN-ovu sinekuru, konzalting ili na sveučilište kao bivši predsjednik. On je potpuno uvučen u povijest i njezine nemilosrdne mehanizme. Ako pristane na mirovni sporazum koji će se percipirati kao poraz, riskira da ga njegovi vlastiti sunarodnjaci optuže za izdaju. Ako nastavi inzistirati na borbi, riskira iscrpljivanje države. U oba scenarija njegova osobna sudbina je neizvjesna.