EU stalno ostaje zatečen razvojem događaja

Prošle godine u rujnu objavljen je rad "Igra bez strategije ili strategija bez igre - analiza Ukrajinskog rata na razmeđi velike strategije i strateškog inkrementalizma". Što nam o tome može reći, tema je itekako aktualna upravo sada kad se navršavaju tri godine rata, odnosno početka ruske invazije na Ukrajinu - pitali smo autora, dr. sc. Armana Srbljinovića, nezavisnog istraživača iz Zagreba.

- I dalje je aktualna glavna poruka toga članka da Zapadu nedostaje strateški pristup sigurnosti. Predviđanje da će Trumpov dolazak na vlast u međunarodnu politiku unijeti samo još više kratkovidnosti također se pokazuje točnim. Od pitanja carina, preko palestinskog pitanja, do Ukrajine - sve se rješava od danas do sutra, bez puno promišljanja o dugoročnijim posljedicama. Svojevrsna zatečenost europskih političara Trumpovim potezima nakon dolaska na vlast također ne iznenađuje. Nažalost, pokazalo se da EU nema pripremljene odgovore premda su Trumpovi potezi najavljivani mjesecima prije i bilo je dovoljno vremena za stratešku pripremu odgovora EU-a.

Zašto rat traje toliko dugo? Koliku krivnju u svemu tome snosi i EU?

- Tu se opet vraćam na nedostatak strateškog pristupa. Cijelo vrijeme rata zapadna pomoć Ukrajini više je stihijska nego sustavna. Ostaje dojam da je Zapad odlučio pomagati Ukrajini u ratu za koji nitko, a pogotovo nitko u EU-u, nije imao jasnu viziju kako ga završiti. Kako da Ukrajina pobijedi, s obzirom na to da Rusija ima nuklearno oružje? Kako da Rusija izgubi, ali ipak ne u tolikoj mjeri da aktivira nuklearnu opciju? Što ako sankcije ne postignu očekivane rezultate? Što ako ukrajinska ofenziva ne uspije? Je li uopće trebalo nastavljati rat nakon ožujka 2022., kad je Putin nudio kakvo-takvo primirje? Hoće li primirje danas biti za Ukrajinu i za EU povoljnije od onog koje se moglo postići 2022.? Sve su to pitanja o kojima je trebalo razmišljati i na koja je trebalo imati pripremljene bar okvirne odgovore, a dojam je da tih odgovora nema i da EU stalno ostaje zatečen razvojem događaja, a ako i reagira, čini to sa zakašnjenjem.

Dr. sc. Armano Srbljinović

U nekom općem svođenju računa u svim aspektima (vojnom, ekonomskom, financijskom, sigurnosnom...), koje su i kakve glavne posljedice ukrajinskog rata i u širem geopolitičkom i geostrateškom smislu/kontekstu?

- Za svođenje računa ukrajinskog rata još uvijek je prerano, jer čak i ako se taj rat prekine, sigurnosna kriza koju je rat produbio neće tako skoro završiti. Najveći gubitnik za sada svakako je Ukrajina, premda je paradoksalno što ona najvjerojatnije neće biti poražena na bojnom polju, nego će doživjeti svojevrsnu "izdaju" svojih saveznika, u prvom redu SAD-a. Drugi veliki gubitnik je Europa, koja će se još dugo morati nositi s krizom na svojem istočnom rubu, i to, po svemu sudeći, bez velike pomoći SAD-a. Europa mora nastaviti pomagati Ukrajini, jer bi eventualnim prepuštanjem Ukrajine Rusiji riskirala daljnje jačanje ruskog ekspanzionizma. Paralelno s tim Europa treba povećavati vlastita ulaganja u obranu, jer se više ne može oslanjati na veliki američki doprinos. Europa također mora biti spremna na moguće carine i druge protekcionističke mjere SAD-a. Sve to zajedno bit će velik gospodarski i financijski izazov. K tomu, europske se zemlje čak i u idealnim okolnostima teško i sporo međusobno dogovaraju, a u ovim novim uvjetima njihovo će suglašavanje vjerojatno ići još teže. Populističke, protueuropske i autoritarne politike unutar EU-a i UK-a, koje su već ionako snažne, vrlo će vjerojatno dobiti novi zamah, to više što ih,osim Rusije sada podupire i SAD. Ukratko, Europu očekuje vrlo izazovno razdoblje.

SAD će vjerojatno kratkoročno profitirati na Trumpovoj politici "America first!", ali ni ekonomsko ni političko soliranje ne isplati se na duži rok, tako da se u konačnici neće isplatiti ni SAD-u. Rusija je vojno i ekonomski iscrpljena ratom, ali je pokazala gospodarsku otpornost i uspjela stvoriti razdor između SAD-a i EU-a. Produbljivanje tog razdora šteti i SAD-u i EU-u, a odgovara Rusiji i Kini. Najveći je dobitnik Kina, koja iz Ukrajinskog rata može izvući pouku da se agresija isplati i dobiti poticaj za svoje ekspanzionističke težnje.

Kad se sve uzme u obzir, ponavlja li se Europi povijest otprije osamdeset i više godina?

- Teško je uspoređivati različite i vremenski udaljene povijesne kontekste jer su se mnogi čimbenici u međuvremenu promijenili. Velike sile danas imaju nuklearno oružje, svjetska ekonomija daleko je integriranija, a u politici postoje nadnacionalne strukture, poput NATO-a i EU-a, kojih tada nije bilo. Stoga sličnosti aktualnog političkog trenutka s razdobljem između dva rata ne treba shvaćati doslovno, nego kao opće upozorenje da politika primirivanja (appeasement) onda Hitlera, a danas Putina ne mora voditi prema trajnom miru, nego i poticati agresore na daljnji ekspanzionizam.

Molim vas prokomentirajte i nedavnu Muenchensku sigurnosnu konferenciju (MSC)?

- Trump je očito ozbiljno odlučio zaustaviti rat i do nekakvog će primirja morati doći, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog očuvanja Trumpove vjerodostojnosti. To je svakako dobra vijest, kao što je dobra vijest i da se napokon počelo ozbiljnije razgovarati o mogućnostima okončavanja rata, ali bojim se da tu dobre vijesti završavaju. Naime, uz eventualno primirje za sada nisu najavljena nikakva sigurnosna jamstva, pogotovo ne u smislu sankcija prema eventualnim kršiteljima primirja. Američke snage neće biti angažirane na terenu, a EU nema ni dovoljno vojnika ni sve vojne sposobnosti koje su potrebne mirovnim snagama, tako da pitanje nadzora primirja ostaje otvoreno. Osim toga, ako EU neće biti izravno uključena u mirovne pregovore, zašto bi uopće morala čuvati primirje? S druge strane, uključenje zemalja poput Kine u mirovne snage dalo bi i tim zemljama pravo na glas u pregovorima, što bi značilo daljnju komplikaciju. Pitanje sigurnosnih jamstava može se zaobići novim izborima u Ukrajini, s kojima bi na vlast došao netko tko uopće ne bi tražio jamstva. Teško je, međutim, vjerovati da bi Ukrajinci na slobodnim izborima mogli i htjeli izabrati takvu vlast.

Znamo da je nezahvalno išta prognozirati, no uzimajući u obzir kompleksnost situacije, što bi nas moglo čekati u budućnosti, napose kad je Europa/EU u pitanju, s Trumpom u "novom svjetskom poretku" ili bez njega?

- Kraj "američkog protektorata" nad Europom ne mora biti loša vijest, ali da bi EU mogao iskoristiti priliku za vlastitu "političku emancipaciju", potrebna je zajednička strategija: jasni ciljevi, te sredstva i načini postizanja ciljeva. Bojim se da od svega toga za sada postoji vrlo malo, a znajući za razlike između, kao i unutar, pojedinih europskih zemalja, te složenost i sporost europskih mehanizama suglašavanja i odlučivanja, teško je vjerovati da EU može skoro razraditi jasnu zajedničku strategiju u uvjetima "novog svjetskog poretka" ili "novog svjetskog nereda" (New World Disorder).

Doduše, trenutačno zahladnjenje odnosa SAD-a i EU-a ne mora ostati trajno. Kao što je nakon Brexita na vlast u UK-u došao Starmer i obnovio približavanje UK-a Europskoj uniji, moguće je i da za četiri godine u SAD-u opet dođe do promjene te da se transatlantsko partnerstvo obnovi, možda čak i na ravnopravnijim osnovama nego dosad. Međutim, ostaje pitanje funkcioniranja EU-a do tada, koje Europljani moraju riješiti, i to što prije. Macron je sastanak europskih čelnika nakon Muenchenske sigurnosne konferencije sazvao na razini vlada užeg kruga ključnih europskih država (intergovernmental level), a ne na razini EU-a, vjerojatno nastojeći povećati učinkovitost, a smanjiti mogućnost opstrukcije zemalja nesklonih Ukrajini. Moguće je da će Europa na taj način morati funkcionirati sve češće radi ubrzavanja djelovanja u kriznim situacijama. Za male zemlje poput Hrvatske to, nažalost, može značiti još manje utjecaja na procese odlučivanja.