Ljubav u doba krize: Titovo Velenje i Trumpov Balkan

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Dejan Azeski makedonski je povjesničar, novinar i publicist, član Međunarodnog instituta IFIMES. U svom tekstu pod naslovom "Titovo Velenje i Trumpov Balkan" analizira (re)izbor Donalda Trumpa za novog američkog predsjednika i njegovo značenje za Balkan. Njegov prilog objavljujemo u cijelosti, uz neznatne prilagodbe u tekstu i opremi.

U čast doživotnom predsjedniku SFR Jugoslavije Josipu Brozu Titu postojala je praksa da se bar jedan grad u jugoslovenskim republikama naziva njegovim imenom. Tako smo imali Titov Veles, Titovo Užice, Titovu Korenicu, Titovo Velenje i, naravno, glavni grad Crne Gore Titograd. Na taj način pokazano je jedinstvo i poštovanje naroda Jugoslavije prema jednoj osobi.

Točno 45 godina nakon smrti Josipa Broza Tita prvi se put u svijetu pojavljuje političar iza kojeg stoje neke manjinske ili većinske grupe u svim zemljama bivše Jugoslavije. Ta osoba je naravno novoizabrani ili reizabrani predsjednik Sjedinjenih Američkih Država - Donald Trump, koji je nedavno započeo svoj drugi mandat.

S obzirom na činjenicu da je Trump najnekonvencionalniji predsjednik u novijoj američkoj povijesti, ova naša tvrdnja zvuči pomalo nerealno, te ćemo to morati potvrditi s nekoliko odabranih primjera iz svih bivših jugoslovenskih republika i njihovih najbližih susjeda.

Euforija na Balkanu

Geografski ćemo krenuti od Bugarske, gdje je i dalje najmoćnija politička figura bivši premijer Bojko Borisov, a sadašnji lider stranke GERB, koji je već objavio sliku s Donaldom Trumpom i u konkretnom postu rekao da podržava takvu politiku i očekuje bolja vremena u budućnosti. Slične stavove vjerojatno ima i sadašnji predsjednik Bugarske Rumen Radev, koji je već ozloglašen zbog svojih brojnih nesuglasica s mnogim zapadnim zemljama i naravno sa starom američkom administracijom.

Makedonski premijer Hristijan Mickoski osobno je otišao u Washington na inauguraciju Donalda Trumpa i tamo je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da se sastane sa što više visokorangiranih političara u Republikanskoj stranci ili u Trumpovu kabinetu i najužem krugu.

U Srbiji je Aleksandar Vučić stari pristaša stare-nove političke opcije u Washingtonu, i to godinama uopće ne skriva. S Trumpom ga povezuju i specifični poslovni interesi preko ljudi iz njegova najužeg okruženja, koji se trenutno spremaju investirati u veliki stambeno-poslovni kompleks u središtu Beograda. Drugi pokazatelj da Srbija, kao i Makedonija, planira potpunu orijentaciju na Ameriku na račun EU-a jest i činjenica da su sankcije srpskoj naftnoj industriji NIS koje je nedavno uvela Amerika umalo popraćene pljeskom u Beogradu. To je Vučiću dalo dugo očekivanu šansu da se spasi golemog ruskog kapitala u naftnom divu, koji će sada pokušati da ga otkupi po dumping cijenama. Bez obzira na to što ekonomska matematika pokazuje da će to biti gubitak za Srbiju i srpsko gospodarstvo, Vučić i oni oko njega uvjereni su da će prijateljstvo koje mogu uspostaviti sa SAD-om na duži rok nadoknaditi i njihove privatne gubitke i gubitke zemlje. Jesu li u pravu ili ne, vrijeme će pokazati.

U Rumunjskoj je, pak, na nedavnim parlamentarnim izborima koji su održani i poništeni pobijedila opcija koja je bila totalni autsajder i koju nitko nije shvatio ozbiljno na početku izborne kampanje. Ali promjene koje se događaju posvuda u svijetu i koje su okrunjene drugim Trumpovim mandatom omogućile su svim političkim opcijama koje imaju alternativne politike da procvjetaju ili bar dođu u odličnu poziciju da vladaju najmanje sljedeće četiri godine.

Slično kao u Rumunjskoj, i u Hrvatskoj je sadašnji predsjednik Zoran Milanović (koji je poražen na parlamentarnim izborima prije samo nekoliko mjeseci) uspio napraviti potpuni preokret i doslovno deklasirati na izborima protukandidata vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). I uz njegove slobodoumne stavove i nediplomatski rječnik, i uz brojna prozivanja da je Milanović zapravo proruski orijentiran, nitko to nije uspio dokazati. Ali sada mu se pruža velika šansa da se vrati u američki mlin, a da se ne odrekne svojih dominantnih i odavno poznatih političkih stavova.

Ne moramo ni komentirati Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, jer su te dvije zemlje, odnosno moćne prosrpske grupe u obje, trampisti još od vremena kada Trump nije ni postojao na političkoj sceni. Tako su slavili nakon objavljivanja izbornih rezultata kao da su oslobodili Republiku Srpsku Krajinu i ne čudi činjenica da u ove dvije zemlje ima toliko trampista.

Ali svakako je neočekivano da čak i na Kosovu i u Albaniji postoje ozbiljne strukture vlasti i opozicijski političari koji se identificiraju s već poznatim pravcem političkog djelovanja Donalda Trumpa i njegova kabineta.

Da slika bude potpuna, tu je i Slovenija kao država koja se nikada nije suzdržavala od izražavanja svojih političkih stavova, iako su se njezini politički krugovi povremeno morali suprotstaviti vjetru poput Janeza Janše na početku ruske vojne intervencije u Ukrajini. Sada se čini da i pozicija i opozicija dobivaju priliku izraziti svoje prave stavove bez pritisaka Washingtona.

U svemu tome postavlja se dvojba - biti sankcioniran ili naprosto pohvaljen. Naravno, svi koji prate politiku dugi niz godina znaju da ovo opće blagostanje duha neće dugo potrajati, jer komu god je Trump pomogao ili iza koga god je stao na Balkanu, druga strana će biti oštećena. Bez obzira na to je li riječ o odnosima između Kosova i Srbije, između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, Bugarske i Sjeverne Makedonije ili bilo koje od ovih zemalja među sobom.

Dakle, naslov ove analize apsolutno opravdava njezino postojanje.

Teret vremena

Donald Trump na američkoj javnoj sceni prisutan je već pet desetljeća i apsolutno je uvijek imao političke ambicije. Problem je bio u tome što ga nitko od glavnih političkih igrača nije shvaćao ozbiljno, a to je vrijedilo i za široke narodne mase. I odjednom, prije sedam ili osam godina, kada je njegov biznis vjerojatno bio na najnižoj točki i kada je on sam već bio sazrio, njegova popularnost je eksplodirala. Konkretno, republikansko vodstvo i sami ljudi pozivaju Trumpa da preuzme vodstvo zemlje i svijeta.

Njegovi neprijatelji to povezuju s moralnom erozijom koja se događa, što je donekle i točno, no njegovi pristaše kazuju da je svijetu konačno potreban odlučan vođa koji će sve umjetno nametnute probleme razriješiti mačem, ali ono što je najverojatnije točno jest to da su problemi svih i posvuda toliko opterećujući da se ne traže nekonvencionalna rješenja pod određenim uvjetima. Ne treba zaboraviti da je povijesno gledajući, nakon najveće moralne i državne krize u antici, nakon razvrata careva poput Nerona i Kaligule, nastao srednji vijek, koji je sam narod tražio, a iz kojeg se nije mogao izvući sljedećih deset mračnih stoljeća.

U svakom slučaju, barem u principu, za Balkan je dobro da konačno postoji autoritet kojeg će se ne samo svi plašiti nego će ga svi zajedno i poštovati. To je vjerojatno formula kojom bi se bar neka od mnogih otvorenih pitanja mogla riješiti.

Što nakon četiri godine? Na kraju, hajde da ukratko kažemo kockarski što se događa kada igrate na posljednji mogući adut i kada svu svoju imovinu stavljate na samo jedan broj. Tada ili mnogo dobivate ili katastrofalno izgubite. Dakle, nakon četiri godine, sigurno nas ne čeka nova renesansa ili tragedija slična mračnom srednjem vijeku. Treća letargična varijanta zasigurno više ne postoji.