Za velika djela treba tek stvoriti publiku

Zašto i danas treba čitati Jean-Jacquesa Rousseaua odgovora izv. prof. dr. sc. Goran Sunajko s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je objavio knjigu »Samotni šetač« (Durieux, 2024.).

- Valja odmah reći kako treba biti oprezan s interpretacijama, odnosno prenošenjem misli nekoga filozofa iz vremena kada su nastale u suvremeno doba jer, premda problemi mogu biti isti ili slični, kontekst im je sigurno drukčiji. Primjerice, najviše je djela napisano o Rousseauovu utjecaju na Francusku revoluciju, u što nema dvojbe. Međutim, nigdje nije spomenuto kako je sam nikada nije zagovarao jer mu je filozofija temeljena na ideji o mirnom i skladnom poretku koji je uspostavila priroda te da su francuski revolucionari iskoristili neke njegove misli suprotno autorovim zamislima. Moj je cilj bio, koliko god je moguće, pustiti »predmetu« da govori sam, pa sam se klonio postojećih interpretativnih i teorijskih okvira i pokušao na jednome mjestu donijeti segmente svih Rousseauovih djela, bez pretenzije da je time prikazana cjelina.

Vratimo se stoga kontekstu njegovih zamisli koji će nam približiti njegovu aktualnost. U razdoblju prosvjetiteljstva i enciklopedizma 18. stoljeća, čiji su protagonisti, osobito Voltaire i Diderot, sve snage usmjeravali razumu kao oslobodilačkoj spoznaji moći, Rousseau je upozoravao da će favoriziranje razuma, a odbacivanje strasti, poput ljubavi, milosrđa i osjećajnosti, uništiti čovjekovu prirodnu moralnost. Stoga je racionalizmu suprotstavio iracionalnost, razumu osjećaje, klasicističkom »mi« romaneskno »ja«, glavi srce, kulturi prirodu, znanosti umjetnost, metafizičkoj pedagogiji antropologijsku, harmoniji melodiju, francuskoj glazbi talijansku, sebičnosti samilost, bogatstvu skromnost, nejednakosti jednakost, bourgeoisu - citoyena, merkantilizmu fiziokraciju, objavljenoj religiji građansku (civilnu) religiju, monarhiji demokraciju, revoluciji prirodnu harmoniju i mir. Postao je time začetnik romantizma, koji će se ubrzo proširiti europskim kontinentom, a njegov utjecaj neće zaobići gotovo nijedno važno književno pero. Francuski će književni komparatist Joseph Texte (1865. - 1900.) čak zapisati kako s njime započinje europska književnost jer sjedinjuje vrijednosti koje su univerzalne. Koliko su danas, u vremenima ratova, sebeljublja i sebičnosti, pragmatičnoga koristoljublja, narušavanja smisla prirode, propasti osjećajnosti, bezgraničnog bogaćenja i merkantilističkoga duha, njegovi napori bitni - ne treba osobito ni isticati.

Ostati slobodan

Koji biste zapravo aspekt njegova stvaralaštva izdvojili kao revolucionaran?

- Bez pretjeranog ustezanja Rousseau je najznačajniji teoretičar demokracije, bar one koja nosi svoj temeljni smisao u neposrednoj ili izravnoj vladavini naroda (izravna ili neposredna demokracija). Drži ga se time utemeljiteljem ideje o narodnoj suverenosti. U tom smislu njegov je najutjecajniji pojam - općenita volja (volonté générale), koja se formira društvenim ugovorom, kako glasi i naslov njegova glasovitog djela. Naime, Rousseau je smatrao kako se volja građana ne može prenijeti na izvanjskog suverena (npr. na parlament ili vladu), već da on sa svojom vlastitom voljom ima konstituirati općenitu volju koja time postaje demokratskom voljom, a republikanski se poredak koji je time uspostavljen temelji na tome da se građanin, kao pojedinac, uvijek pokorava samo samomu sebi kao dijelu kolektivnog tijela suverenog naroda. Time se francuski filozof suprotstavio predstavničkom (parlamentarnom), zapravo britanskom modelu demokracije, kakav dominira i danas, jer je smatrao da predstavnici (zastupnici) otuđuju volju svakoga građanina djelujući, sukladno sa slobodnim mandatom, po svojoj volji. Bio je također protivnik političkih stranaka jer je smatrao da one, budući da glasaju kao jedan, umanjuju općenitu volju za onoliko glasova koliko stranka ima članova. Demokracija tako ne smije biti svedena na većinsko načelo odlučivanja jer ju ne određuje kvantitativan kriterij (zbroj glasova), već kvaliteta općega pitanja koje demos sam postavlja. Jedino ako narod ima općenitu volju možemo govoriti o pravednome političkom poretku u kojemu će, kako je pisao, svatko ostati slobodan kao što je bio i prije sklapanja društvenog ugovora, odnosno nitko neće odlučivati umjesto njega.

Zašto baš Rousseau i zašto naslov »Samotni šetač«?

- Njegovoj su me misli u prvom redu privukla predavanja našega najvažnijeg rusista, profesora Dragutina Lalovića, a sam Rousseau svojim idejama mora privući svakoga kojemu je stalo do ideje humanizma. »Sanjarije samotnog šetača« naslov je njegova posljednjeg djela, a naslov sam odabrao jer u cijelosti pogađa njegov vagabundski način života u kojem je bježao u samoću jer je jedino ondje nalazio mir koji mu je omogućio misliti. Pod Diderotovom optužbom da se povukao u osamu jer mrzi ljude, Rousseau je odgovorio da čovjek možda može u samoći smišljati opačine, ali ih u samoći ne zadaje. U osamu se povukao jer je znao da najmoćniji nije onaj u posjedu vlasti, novca ili časti, nego onaj koji je o njima neovisan, pa ga je taj osjećaj vodio životnim putovanjem, kao uostalom i mene ova knjiga. Od svega je najviše cijenio samotne šetnje prirodom, koja mu je otkrivala svu dobrotu ljudskog roda koji je, smatrao je, postao iskvaren kada ju je odbacio. Premda je slavu postigao u Parizu i njegova »Nova Heloiza« postala bestseler 18. stoljeća, a on poslije najutjecajniji francuski filozof iz razdoblja prosvjetiteljstva, svoja najvažnija djela napisao je upravo u samoći Hermitagea, skromne kućice sjeverno od francuske prijestolnice, u koju se poslije od progonitelja sklonio i predvodnik Francuske revolucije - Robespierre.

Osim ideje Društvenog ugovora valja istaknuti kako je u »Raspravi o nejednakosti« Rousseau tvrdio kako nejednakost nije izazvana prirodnim, nego društvenim putem te da su zato krive loše društvene i političke institucije koje su omogućile bogaćenje nekolicine, a siromašenje mnogih. Napao je instituciju privatnog vlasništva jer po prirodi plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome. U »Émileu«, njegovu najutjecajnijem djelu, nasuprot epohi zauzimao se za prirodnu pedagogiju, za to da prije no što postane zrelo, dijete ne treba usmjeravati čitanju knjiga koje ne može razumjeti, već prirodi i razvoju njegovih prirodnih snaga. Oba navedena djela zabranjena su i spaljena i u Parizu i u rodnoj mu Ženevi, što će biti jamstvo njihovih kasnijih uspjeha. U Nacrtu ustava za Korziku, koju je pisao kao savjetnik korzikanskih revolucionara, isticao je važnost fiziokratskih ekonomskih načela, odnosno toga da je autarkija jednog gospodarstva moguća samo ako se temelji na vlastitim poljoprivrednim snagama, a ne na trgovini koja stvara zavisnost među državama. Koliko su ta načela danas važna možemo uvidjeti u recentnim političkim odnosima.

Pozitivna recepcija

Kakva je percepcija knjige u javnosti?

- S obzirom na to da je objavljena nedavno, recepcija je pozitivna. Održana je promocija u Zagrebu koja je za naše razmjere bila solidno posjećena za ovakvu temu. Gostovao sam u radijskoj emisiji, o njoj je napisano nekoliko recenzija i prikaza u Hrvatskoj i BiH. U nas se cijene neke druge vrste knjiga, struka i žanrova, a vrijeme filozofskih knjiga je prošlo jer je svijet postavljen u modus užurbanosti, kratke forme, informacije umjesto znanja. Čitaju se sažeci i naslovi jer su konzumerizam i fragmentacija znanja na uske specijalizacije učinili svoje. Nema se više snage za opće, za cjelinu, jer nitko više nije spreman platiti ono od čega nema pojedinačne i trenutačne koristi. Autori stoga često pišu ono što će se prodati, a manje ono što bi možda sami htjeli. Je li to dobar put ne znam, ali poslužit ću se Nietzscheovim stavom kako umjetnost ne bi smjela ići za time da se svidi jer na taj se način ne samo stimulira nego i stvara društvo prosječnih koje traži samo još popularno štivo, neposrednu doslovnost i očiglednost.

Nobelovka Toni Morrison jednom je prigodom na pitanje zašto piše rekla: »Ako postoji knjiga koju želite pročitati, a još nije napisana, tada je morate vi napisati!« Što bi dakle Goran Sunajko još želio pročitati, a da to sam napiše?

- Poslužit ću se sjajnom dosjetkom Predraga Fincija. Filozofi su oni koji nude odgovore na pitanja koja im nitko nije postavio. I doista, pisanje knjige ne bi trebalo biti uvjetovano samo potražnjom već ona sama treba stvoriti ponudu, odnosno čitatelja. Stvara li ponuda potražnju ili potražnja nju - ekonomsko je pitanje, no možda je s knjigama i onako kako je Nietzsche kazao. Za velika djela treba tek stvoriti publiku!