PATNJA JE NA NEKI ČUDAN NAČIN PUT K OZDRAVLJENJU

Nakon premijere na 78. Filmskom festivalu u Cannesu, španjolski film »Sirat« Olivera Laxea nastavio je festivalsku turneju upravo kod nas, na Festivalu mediteranskog filma u Splitu. »Sirat« je film ceste u kojem grupica ravera putuje marokanskom pustinjom na mjesto gdje se održava zadnji rave party, a njima se pridružuje Luis, otac koji traži svoju nestalu kći. Ulogu Luisa je sjajno odigrao Sergi Lopez, ujedno i jedini profesionalni glumac u filmu.

Katalonac Sergi Lopez naizmjenično snima filmove u Španjolskoj i Francuskoj, radio je s mnogim slavnim redateljima u obje zemlje, a uloge za njega našli su i redatelji poput Woodyja Allena (»Rifkin’s Festival«), Terrryja Gilliama (»Čovjek koji je ubio Don Quijota«) i Stephena Frearsa (»Slatke prljave stvari«). Već na početku karijere proslavio se ulogom u francuskom filmu »Harry, prijatelj koji vam želi dobro« Dominika Molla, koja mu je 2000. godine donijela Europsku filmsku nagradu za najboljeg glumca godine, a tko god je gledao film »Panov labirint« Guillerma del Toroa, ne može ga zaboraviti u ulozi sadistističkog satnika Vidala.

Izazovna nemoguća misija

Sergia Lopeza sreli smo u Cannesu gdje smo s njim razgovarali o tome kako je bilo raditi na filmu »Sirat«, što je, kako nam je rekao, za njega bila jedna od najvećih filmskih avantura u njegovoj karijeri.

Koji je bio vaš prvi dojam nakon što ste pročitali scenarij?

- Iskreno, kada sam pročitao scenarij prvo sam pomislio da je prekrasan, odmah mi se svidio. Nisam filmofil i ne čitam mnogo, a uz minimalne kinematografske i literarne reference ja si jednostavno dopuštam da me u scenariju nešto privuče instinktivno. Pročitao sam mnogo scenarija i nikada nisam nijedan počeo čitati s unaprijed stvorenim mišljenjem ili predrasudama. Čitajući ovaj, pomislio sam kako je ovo nešto sasvim drukčije, potpuno neočekivano, puno iznenađenja i apsolutno nepredvidivo, a patnja i bol se prikazuju na vrlo eksplicitan i devastirajući način. Osjećao sam da scenarij ima mnogo dobrih ideja i odmah sam odlučio da želim biti dio ove priče.

Ovo je bila fizički vrlo zahtjevna uloga, a izražaj vašeg lica govori više od tisuću riječi. Kako ste se pripremali za ulogu?

- Na početku mi je sve izgledalo nemoguće. Nakon što sam pročitao scenarij, prvo što sam rekao redatelju je bilo: »Volim priču, predivna je i ja sam spreman otići s tobom u pustinju, ali to je nemoguće odglumiti, ja ne znam kako da to učinim. Ne samo zato jer imam djecu, oni imaju 29 i 27 godina, ali za mene su djeca, a za roditelja ne postoji ništa gore od gubitka djeteta. Kako to odglumiti?« Oliver mi je rekao: »Poanta je u tome da se pokuša glumiti nešto što ne možemo glumiti, to je teško, ali moguće.« Ta, u početku nemoguća misija, bila je za mene najveći izazov. Iako sam svjesno znao da je sve izmišljeno i da je to samo film, ja sam se sve više uvjeravao da sam stvarni dio te priče i počeo sam je osjećati u cijelom tijelu, a kada tragediju proživljavate cijelim tijelom, vaše tijelo reagira na vaš strah. Takvi izazovi su i razlog da volim ovaj posao jer me svaka uloga nauči nešto novo o meni samome, a to je izazov koji zahtijeva hrabrost jer ni sami niste svjesni kako će sve završiti.

Filmski set u pustinji

Kakve ste naputke dobivali od redatelja?

- Oliver je vrlo inteligentna osoba. Želim reći da je on autor i on je stvorio taj lik i ponekad je bio potpuno opsesivan svojom pričom, no on nije nikada davao upute kao ostali redatelji, koji vam objasne što žele da učinite i mi onda točno znamo što napraviti. Takvu vrstu uputa nisam nikada dobio od Olivera. Ponekad ne bi govorio ništa, samo bi mi rekao da je to u redu i na taj mi je način ulijevao samopouzdanje. Drugi put bi mi naširoko pričao o onome što se odigrava unutar nas i kako je dobro da se to nešto »uzgaja« iznutra, a kada sazrije pokušati taj osjećaj izbaciti na površinu.

Kako je bilo na samom snimanju? Vi ste ipak radili u pravoj pustinji.

- Mi nismo bili jako daleko od civilizacije kao što to izgleda na filmu. Filmski set u pustinji bio je udaljen oko sat i pol vožnje od hotela u kojem smo bili smješteni. Ali, istina je da je pustinja bila u svemu dominantna i kada mi je rečeno da hodam, vrlo brzo bih osjetio da se nalazim usred ničega. To je samo film, ali za mene je to bilo vrlo snažno životno iskustvo. Suočavali smo se s obilnim pljuskovima i pješčanim olujama koje su odnosile šatore i sve ostalo oko nas. Ta snaga prirode u vama stvara neizbrisiv osjećaj koliko je čovjek nebitan i nemoćan u suprotstavljanju prirodi koja uvijek pobjeđuje. No, također, ti fantastični pustinjski krajolici oko nas zaista su bili od velike pomoći i da se lako uživim u ulogu i da zajedno s ostalim članovima ekipe svi skupa osjetimo da smo dio male zajednice koja na neki način pokušava preživjeti, usprkos svim nedaćama kroz koje smo prolazili i da nastavimo put naprijed, prema raju ili kako je to Oliver govorio, nečemu duhovnijem. Možda zvuči čudno, no patnja je na neki čudan način put k ozdravljenju.

Rave zajednica

Što ste osjećali kada ste vidjeli ovaj film prvi put?

- Prvi put sam film gledao na računalu, zvuk još nije bio izmiksan i nije bio potpuno gotov. Bio sam malo zatečen i rekao sam Oliveru da nisam baš siguran da mi se film sviđa. Bilo mi je vrlo čudno gledati sebe u krupnim planovima, naročito kada plačem i slično, ali nakon što sam ga pogledao na velikom platnu, ovdje u Cannesu, uz glasnu elektronsku glazbu, koja je po mom mišljenju vrlo bitan pratitelj slike, sve je postalo magično i vrlo moćno.

Jeste li se mogli uživjeti u ono što se događa na filmu kao svaki običan gledatelj?

- Svakako. Za vrijeme snimanja filma ja sam se osjećao jako dobro i jedino sam se trudio da što bolje obavim svoj posao. No, gledati film je nešto sasvim drugo. Mi se nađemo pred umjetnom tvorevinom i iako znamo da je sve to laž i da ništa nije stvarno, ponekad to može biti ideja ili poetika filma, a to nešto nas potpuno uvuče u priču i mi smo iznenađeni ili dirnuti onim što se događa. To je prava ljepota filma, da može potpuno zaokupiti vašu pažnju i izazvati svu vrstu emocija.

Kako ste se snašli u rave partijanju?

- O, ja volim rave, nakon ovog filma naravno, ali volio sam ga i prije. Razlika je u tome da iako bih prije ponekad otišao na rave party, tada nisam uopće razumio kakvo značenje ima rave zajednica. Bio sam vrlo impresioniran kada sam upoznao neke od njih i naučio da je to zajednica koja cijeni istinske vrijednosti poput zajedništva ili ekologije i vrlo su svjesni onoga što se događa. Ako to ne znate, mislite da se ti ljudi samo drogiraju i plešu u transu i ništa ne rade, no oni zaista imaju duboku filozofiju i svijest o tome da se svijet primiče kraju, ali za njih postoji drugo rješenje, o kojem oni govore, kao i ovaj film, da pogledamo sebe iznutra.

Kraj svijeta

Što ste vi pronašli unutar sebe radeći na ovom filmu?

- Prije svega sam otkrio da više nisam tako mlad, kao što sam mislio. Zaista imam sreću raditi s vrlo različitim redateljima i stvarajući svaki novi lik imam potrebu za samodokazivanjem, a za mene je to neka vrsta duhovnosti kako na poslu, tako i u privatnom životu. Da stvorite stvarnu osobu iz izmišljene, morate gledati unutar sebe i na taj način se razvijate kao osoba. To je moj svjetonazor, a u ovom filmu samodokazivanje mi je bilo prijeko potrebno.

A što mislite o ideji o kraju svijeta?

- Ne znam što bih točno rekao, ali zadnjih nekoliko godina tako izgleda i imam osjećaj da naš svijet ide prema kraju. Mislim da svi mi osjećamo da se trese i na neki način ruši i raspada, ali ljudska rasa također zna da je moć njezine samodestrukcije na neki način beskonačna. Ono što ovaj film sugerira je da se mi možemo oduprijeti destrukciji ako odlučimo pogledati unutar sebe, prihvati tuđe stavove i gledati na strance na prijateljski način. Jer svi su ljudi drukčiji, no mi smo svi ljudska bića i u samoj biti svi smo isti i svi smo sposobni pokazati suosjećajnost i empatiju. To je upravo ono što ovaj film želi istaknuti.

Biste li opet radili film s Oliverom Laxeom?

- Svaki film je različit, kao što su različiti i ljudi koje srećete, nitko nije isti. Ne mogu opisati riječima koliko mi znači sresti ljude poput Olivera koji imaju sposobnost da napišu priču koju se ne može ni zamisliti. Oliver je izrazito velikodušan i obziran i radio je sve moguće da se osjećamo dobro na setu. Za mene je poklon raditi ovaj posao i još biti plaćen da proživim ovako nevjerojatnu pustolovinu. Rad na ovom filmu je zasigurno bio najspektakularniji posao u mojoj filmskoj karijeri i uvijek bih bez razmišljanja pristao opet raditi film s Oliverom.