EMOTIVNE GEOGRAFIJE
Spirala vremena u Muzeju nevinosti: Nasljeđe koje osjećamo i čujemo
U Muzeju su izloženi predmeti povezani s ljubavnom pričom Pamukova romana »Muzej nevinosti«, ali i svakodnevicom Istanbula u drugoj polovini 20. stoljeća. Prostor muzeja tako postaje emotivna geografija Istanbula, gdje se sjećanje veže uz konkretna mjesta, mirise, zvukove i predmete. Pamuk nas uči da muzeji ne trebaju biti grandiozni prostori sasvim utišani zbog institucionalne ozbiljnosti – oni mogu biti sobe, ladice, zvukovi i uspomene. I možda baš zato Muzej nevinosti nije samo priča o ljubavi, već prostor u kojem svi možemo pronaći komadić vlastite nevinosti
(Foto iSTOCK)
Muzej nevinosti, kojeg je 2012.godine osnovao turski nobelovac Orhan Pamuk, mali je istanbulski muzej sastavljen od pažljivo oblikovanih instalacija koje prikazuju uspomene i značenja povezana s predmetima iz svakodnevice, a koje se temelje na radnji istoimenog romana. Muzej se nalazi u četvrti Çukurcuma, u zgradi koja odražava društveni sloj glavnih junaka.
Radnja romana Muzej nevinosti proteže se od 1974. do ranih 2000-ih, no kroz uspomene i retrospekciju prati i život u Istanbulu od 1950. godine. Prikazuje dvije obitelji – jednu bogatu, drugu iz srednje klase. Kemal, iz imućne četvrti Nişantaşi, zaručen je sa Sibel iz vlastitog društvenog sloja, no zaljubljuje se u dalju rođakinju Füsun, prodavačicu. Njihovi susreti odvijaju se u prašnjavim sobama punim starog namještaja i uspomena. Kad se Füsun uda za drugoga, Kemal osam godina redovito dolazi u njezin dom – sada muzej – i nakon svakog posjeta odnosi po jedan predmet koji ga podsjeća na nju. Ti predmeti postaju zbirka Muzeja nevinosti.
Mjesto, mirisi, zvukovi...
U muzeju su izloženi predmeti povezani s ljubavnom pričom, ali i svakodnevicom Istanbula u drugoj polovici 20. stoljeća. Predmeti su izloženi u vitrinama i kutijama, svaka kutija odgovara poglavlju iz romana (u muzeju je 83 ormarića što odgovara broju poglavlja u romanu). Na gornjem katu muzeja prikazane su i stranice Pamukova rukopisa i skice za pojedine vitrine.
Na zidovima sva tri kata prikazuju se filmski isječci iz više od 50 filmova snimljenih 1950-ih, 60-ih i 70-ih godina. Prostor muzeja tako postaje emotivna geografija Istanbula, gdje se sjećanje veže uz konkretna mjesta, mirise, zvukove i predmete.
Na podu ulaznog prostora spiralno se proteže „Spirala vremena“ – vidljiva s bilo koje etaže muzeja. Dok je Aristotel vrijeme shvaćao kao crtu koja spaja važne trenutke, Pamuk kao romanopisac promatra priču kao crtu koja spaja predmete. Zlatne točke na spirali predstavljaju pojedinačne predmete – trenutke u vremenu. Pamukov pristup podcrtava ideju da je vrijeme moguće čuvati, ne linearnim narativom, nego spiralno – kroz predmete, zvukove, pokrete, mirise. Muzej nevinosti nije samo priča o izgubljenoj ljubavi, već i poziv na osjetilno prisjećanje – kako ono što zaboravimo, ipak ostane zabilježeno negdje, u stvarima.
Zvukovi imaju presudnu ulogu u muzeju. Zvukovi grada Istanbula dolaze iz kutija i prostora cijelog muzeja. Cevdet Erek, glazbenik i umjetnik, kreirao je zvučne instalacije koje rekonstruiraju akustički pejzaž Istanbula tog doba – zvukove brodova, tramvaja, ulične buke i prirode.
Kao što predmeti Kemalove zbirke rekonstruiraju njegovu emocionalnu povijest, tako i zvukovi postaju nevidljive niti koje povezuju prostor s emocijom. Zvuk galebova nad Istanbulom, ezan (muslimanski poziv na molitvu ali i snažan zvučni biljeg identiteta i ritma svakodnevnog života grada) koji odzvanja u daljini– sve su to trenuci koji, poput predmeta u vitrini, nose značenje. Zvuk ovdje odzvanja kao trag prisutnosti, čežnje, udaljenosti. Pamuk nas time podsjeća da su muzeji ne samo mjesta gdje nešto gledamo, već i gdje čujemo i osjećamo.
Ovaj osjetilni aspekt me asocirao na tišinu sobe Švedskog istraživačkog Instituta u Beyogluu, uzdignutog iznad luke na europskoj obali Istanbula, gdje su se zora i suton stapali sa zvukom ezana i krikovima galebova. Tamo sam dan započinjala i ispraćala u istom tonalitetu – ezan mi je postao nevidljiva mjera vremena, vremenska spirala dana koja me odvojila od satova, alarma i ritmova tehnologije. U toj ponavljajućoj zvučnoj liturgiji otkrila sam savršen tempo za pisanje: prirodan, duboko ukorijenjen u prostor i tijelo, oslobođen pritiska linearnog vremena. Bio je to ritam tišine, nevidljive discipline, i posvećenosti riječi. Sjetila sam se kako su u kršćanskoj Europi nekoć crkvena zvona imala istu funkciju – da oblikuju dan, da čovjeka ne podsjećaju samo na Boga, nego i na ritam života. Tako sam i ja, između ezana i tišine, našla prostor u kojem vrijeme više nije nešto što se broji, već nešto što se živi.
Koncept Muzeja nevinosti preispituje odnos između stvarnosti i fikcije, umjetnosti i sjećanja, te nudi originalan model narativnog muzeja 21. stoljeća.
Emocionalni arhiv
Dok tradicionalni muzeji izlažu artefakte zbog njihove estetske ili povijesne „vrijednosti“, ovdje su u fokusu obični predmeti: češljevi, opušci, naušnice, fotografije, šalice. Ti predmeti nemaju status, ali imaju značenje. Njihova vrijednost nije u tržištu, nego u emociji koju nose – što je radikalna promjena perspektive u odnosu na tržišno orijentiranu i elitističku logiku većine kulturnih institucija.
Predmeti koji su banalni u svakodnevici, u kontekstu romana i muzeja, postaju nositelji priče, boli i sjećanja. Posjetitelji osjećaju bliskost jer te stvari podsjećaju i na njihove vlastite, zaboravljene emocije.
Nasljeđe tj. baština nije samo stvar predmeta ili činjenične povijesti, već emocionalnih i afektivnih odnosa koje ljudi grade s prošlošću. Poznata teoretičarka Laurajane Smith baštinu definira kao nešto što ljudi čine, a ne nešto što posjeduju — kao skup afektivnih praksi koje pomažu u oblikovanju značenja, identiteta i osjećaja pripadnosti u sadašnjosti. Nasljeđe, kaže Smith, ne živi u institucijama, nego u našim emocijama i pričama koje koristimo da bismo oblikovali svoj identitet u sadašnjosti.
Naime, svi ljudi emocionalno koriste prošlost u sadašnjosti kako bi razumjeli sebe i svijet oko sebe. Kemalova potreba za skupljanjem pokreće se iz želje da zadrži vrijeme — da Fusunina prisutnost potraje. Stoga je ovaj muzej prije svega čin emocionalnog očuvanja, a manje povijesne dokumentacije.
Isto tako, nasljeđe ne mora biti „istina“ u klasičnom, objektivnom smislu – već može postojati kao iskustvena istina. Pamukov muzej briše granicu između izmišljenog i stvarnog: iako su Kemal i Fusun fiktivni, mnogi posjetitelji doživljavaju njihovu priču kao stvarnu. Taj doživljaj potvrđuje tvrdnju Laurajne Smith da nasljeđe živi u emocionalnoj stvarnosti ljudi, a ne nužno u faktima.
Orhan Pamuk u Muzeju nevinosti ne gradi samo fikcijski svijet jednog grada i jedne ljubavi, nego otvara prostor za duboko osobno, osjetilno i emocionalno iskustvo. U njegovoj priči, svakodnevni predmeti postaju tragovi prisutnosti, tihi arhivi čežnje, izgubljenih trenutaka i onoga što ostaje neizrečeno.
Kao i protagonist romana Kemal, koji kroz zbirku predmeta pokušava sačuvati sjećanje na izgubljenu ljubav, i mi – kao promatrači i sudionici vlastitih priča – nosimo u sebi privatne muzeje. U tom kontekstu, Pamukov Muzej nevinosti može se čitati i kao poziv na vlastito prisjećanje, kao prostor u kojem fikcija susreće autobiografiju svakog posjetitelja.
Muzej nevinosti, kao fizičko mjesto, ali i kao ideja, podsjetio me da svatko od nas posjeduje svoju verziju takvog muzeja. Moja soba u Istanbulu (nekadašnjoj povijesnoj četvrti Pera) je bila takav prostor – skromna, svakodnevna, ali natopljena značenjem. Predmeti u njoj možda nisu bili izloženi u staklenim vitrinama, ali su, u mojoj svijesti, nosili iste vibracije koje Pamuk bilježi u svom djelu: osjećaj krhkosti trenutka, sjenu izgubljene bliskosti i ljepotu običnog.
Pamuk nas uči da muzeji ne trebaju biti grandiozni prostori sasvim utišani zbog institucionalne ozbiljnosti – oni mogu biti sobe, ladice, zvukovi i uspomene. I možda baš zato Muzej nevinosti nije samo priča o ljubavi, već prostor u kojem svi možemo pronaći komadić vlastite nevinosti.
»Kemal i Fusun su bili toliko nevini da su vjerovali kako je siromaštvo zločin koje bogatstvo može baciti u zaborav.«
Manifest za muzeje
Pamuk se u svom Manifestu za muzeje izričito protivi velikim, državnim muzejima koji služe za predstavljanje države, nacije, ideologije ili „službene“ povijesti. Takvi muzeji često isključuju osobno, subjektivno i ranjivo. Nasuprot tome, Muzej nevinosti temelji se na individualnom iskustvu, ljubavi, opsesiji i svakodnevici – stvarima koje su u institucionalnim kontekstima često marginalizirane ili zanemarene. K tome, on izravno kritizira „zapadnjački model muzeja“ koji, iako često inkluzivan, dalje nameće hijerarhije: tko izlaže, što vrijedi, čije priče se prepričavaju. Pamukov muzej nudi alternativu: muzej za pojedinca, a ne za naciju; muzej za priču, a ne za povijest; muzej za svakoga, a ne samo za elitu.
Muzej nevinosti tako ujedno postaje i kritika tradicionalne muzeologije, ali i nova forma književnosti: gdje knjiga poziva na fizički posjet, a muzej čitatelja vraća u tekst. Pamukova vizija pokazuje da su ljubav, sjećanje i grad nerazdvojivo povezani, te da fikcija može imati stvarne fizičke manifestacije – što čini ovaj projekt jednim od najvažnijih u suvremenoj konceptualnoj umjetnosti. Ovaj muzej je hibrid između književnosti, arhiva, memorijalnog prostora i umjetničke instalacije. Takva forma nema presedan u klasičnom muzeološkom modelu.
Pamukovo odbacivanje institucionalizirane kulture kroz intimni, osobni muzej u običnoj kući – čin je ne samo estetske, već i političke emancipacije.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
