Nije moguće zaustaviti globalizaciju. Ona je usporena, ali opstaje bez obzira na izazove

U kakvom je stanju globalizacija danas? Je li globalizacija u krizi? Ako jest, kako se ta kriza manifestira, napose u ekonomskom aspektu, s obzirom na to da se taj aspekt globalizacije i najviše elaborira? Jesu li pritom drugi aspekti (politički, kulturni, tehnološki...) nekako u drugom planu? Govori se i o deglobalizaciji, antiglobalizaciji i alterglobalizaciji...

Na ta i neka duga aktualna pitanja odgovara dr. sc. Damir Novotny, prof. stručnih studija sa Sveučilišta Algebra Bernays u Zagrebu.

Poticaji i udarci

- Nakon dominacije keynesijanskih ekonomskih politika, koje su se temeljile na državnim intervencijama i zatvaranja nacionalnih ekonomija, te neuspjeha u rješavanju stanja stagnacije i visoke inflacije (stagflacije) krajem 1970-ih, na temelju preporuka financijskih institucija sa sjedištem u Washingtonu kreatori ekonomskih politika započeli su liberalizaciju lokalnih tržišta i otvaranja prema globalizacijskim procesima. Osobito su azijske zemlje, poput Indije i Kine, s brojnom radnom snagom i niskim troškovima proizvodnje prihvatile »konsenzus iz Washingtona« kao smjer vođenja ekonomskih politika.

Snažno širenje informacijskih, internetskih i, poslije, digitalnih tehnologija u 1990-ima bilo je više nego povoljan kontekst za ubrzavanje globalizacijskih trendova. Tehnološki razvoj omogućio je povezivanje poduzeća, novu globalnu podjelu rada i globalno umrežavanje industrijskog sektora koje danas nazivamo četvrtom industrijskom revolucijom ili Industrijom 4.0.

Globalizacija je krajem 20. i početkom 21. stoljeća nedvojbeno povećala nacionalno bogatstvo brojnih nedovoljno razvijenih zemalja, osobito velikih azijskih država, omogućila stvaranje milijuna novih potrošača i novih tržišta za zapadne kompanije. Novonastali azijski proizvođači roba dnevne potrošnje i industrijskih intermedijarnih proizvoda pomogli su razvijenim zapadnim zemljama u održavanju umjerenog ekonomskog rasta uz vrlo niske stope inflacije u razvijenim zemljama. Ekonomski rast u nedovoljno razvijenim zemljama je bio daleko snažniji te se jaz u razvijenosti znatno smanjio.

Ekonomsku globalizaciju je, dakako pratila i kulturna globalizacija. U tom smislu možemo govoriti o »vesternizaciji« ili masovnom prihvaćanju zapadne kulture u azijskim zemljama, uz iznimku nekih islamskih zemalja koje ionako nisu bile osobito uključene u globalne ekonomske procese.

Zatvaranje nacionalnih ekonomija zbog širenja COVID-19 pandemije i veliki manjkovi roba u vrijeme otvaranja nakon završetka pandemije zadali su snažan udarac globalizaciji. Velik zaokret u smjeru vanjskotrgovinskih politika SAD-a u prvom mandatu predsjednika Donalda Trumpa, nastavak istog smjera u mandatu predsjednika Bidena te eskalacija antiglobalizacijske politike u drugom mandatu predsjednika Trumpa usporili su globalizaciju te otvorili raspravu o povratku na intervencionističke politike.

Novo miješanje karata

Bertrand Badré, bivši čelnik Svjetske banke, kaže da je globalizacija mrtva, ali se planetarizacija tek treba roditi, te pojašnjava: »Globalizacija se može reorganizirati u militarizirani niz političkih blokova, gdje se resursi troše trgovinskim ratovima, kulturnim ratovima i stvarnim ratovima, ili možemo prigrliti »planetarizaciju« i početi slijediti strategije za dostojanstveno preživljavanje.«

- Nije moguće zaustaviti globalizaciju u kontekstu nove, postindustrijske strukture globalne ekonomije, koliko god se činilo da se to upravo događa. Globalizacija nije linearan proces, ona je usporena, ali je ovdje i ostat će. Iako se činilo da će antiglobalizacijska trgovinska politika Donalda Trumpa dovesti do potpunog zatvaranja, to se dakako nije moglo dogoditi zbog izuzetne povezanosti američke ekonomije s azijskim zemljama i ekonomijom Europske unije. Trumpov stil vođenja politike rezultirao je trenutnim povećavanjem proračunskih prihoda savezne države u SAD-u, ali su unutrašnji pritisci velikih ekonomskih aktera ipak rezultirali popuštanjem rigidnih i apsurdnih carinskih prepreka.

Svijet se vjerojatno neće zatvoriti u nove blokove, kako bi se moglo naslutiti. Prije svega zbog toga što se suvremeni ekonomski rast ne može zamisliti bez s jedne strane tehnoloških dostignuća koja dolaze sa Zapada i rijetkih plemenitih minerala, nužnih za proizvodnju digitalnih tehnologija, nalazišta kojih se nalaze u nedovoljno razvijenim zemljama. Ekonomski interesi razvijenih i nedovoljno razvijenih zemalja će ipak prevladati.

Može se govoriti, dakako, o novom »miješanju karata«, ali globalna međuzavisnost je toliko snažna da je gotovo nemoguće globalnu ekonomiju vratiti u predglobalizacijsko stanje. Prevladat će, vjerojatno, težnja za održivim razvojem kao konceptom koji uravnotežuje interese razvijenih. I nerazvijenih; a lokalnih ratova uvijek je bilo i bit će.

Peter Zeihan, američki geopolitički analitičar, u svojoj knjizi »Kraj svijeta je samo početak: Mapiranje kolapsa globalizacije«, između ostalog tvrdi kako ćemo u budućnosti imati regionalne trgovinske zone koje će osiguravati regionalne sile, a prekooceanski opskrbni lanci postat će mnogo nepouzdaniji, nesigurniji i skuplji nego danas, prije svega zato što ih SAD neće više osiguravati. Koliko su takve teze utemeljene?

- Osobno se ne bih priklonio tim tezama. Prekooceanski nabavni lanci zapravo nikada nisu bili sigurniji. Globalna je trgovina od velikih geografskih otkrića u 15. i 16. stoljeću prolazila kroz brojne faze, uspone i padove, ali se ipak razvijala unatoč nesigurnosti, ratovima i piratskim ugrozama. Danas zapravo možemo govoriti o glokalizaciji, dakle kombinaciji globalnih nabavnih lanaca i lokalizaciji proizvodnje određenih grupa dobara široke potrošnje koji se mogu i trebaju lokalno proizvoditi, poput primjerice hrane.

Suglasje oko potrebe zaštite okoliša također pridonosi smanjivanju globalnog trgovanja. Danas su velike zemlje poput Indije i Kine, iako se možda ne bi moglo tako zaključiti, netouvoznici »zelenih tehnologija« iz zapadnih zemalja. Europska unija vodeći je proizvođač tih tehnologija. S druge strane potrošači u razvijenim zemljama sve su svjesniji šteta za okoliš koje čini transport jeftinih roba iz azijskih zemalja i gomilanje otpada zbog kupnje jeftinih roba. Takav je društveni trend sve izraženiji.

Dakle, smanjit će se prekomjerna potrošnja jeftinih i niže kvalitetnih roba. Povećat će se potrošnja roba dužeg trajanja koje se mogu proizvoditi u zemljama s višim troškovima proizvodnje te će se povećati ponovna upotreba roba i reciklaža otpada zbog sve snažnije društvene svijesti. Ovom, glokalizacijskom trendu i zelenoj tranziciji potaknutima Milenijskom agendom UN-a iz 2000. godine i europskim »Zelenim planom«, osobit će doprinos dati nastavak rasta azijskih ekonomija, rast kupovne moći tamošnjih potrošača i povećana lokalna potrošnja.

Globalizacija je potreba

Sve sadašnje priče o globalizaciji, deglobalizaciji i antiglobalizaciji ne mogu proći bez Donalda Trumpa. Pojedini ekonomisti naglašavaju da Trumpov povratak donosi kraj globalizacije kakvu poznajemo, ali i da se pravila globalizacije više ne pišu samo na Zapadu, pri čemu je Kina glavni igrač. Je li Trump tako resetirao globalizaciju, s obzirom na carinski/trgovinski rat koji provodi?

- Američka vlada u nekoliko mandata pokušava uspostaviti ravnotežu u međunarodnoj trgovini SAD-a. Neosporna je činjenica da su velike američke industrijske korporacije, pod pritiskom potrebe za održavanjem niske razine inflacije i niskih unutrašnjih cijena, proizvodnju izmjestile u južnoameričke i azijske zemlje s niskim troškovima. To je dovelo do velikih manjkova u međunarodnoj trgovini roba i apsurdne situacije da je SAD uvozio tehnološke proizvode iz Kine i na ovo tržište izvozio poljoprivredne proizvode.

Povratak na antiglobalizacijske i merkantilističke ekonomske politike postoji kao trend u američkoj administraciji već nekoliko predsjedničkih mandata. Predsjednik Donald Trump je, vulgarno interpretirajući vanjskotrgovinske podatke i preporuke svojih ekonomskih savjetnika, početkom svog drugog mandata samo radikalizirao opći politički stav da je potrebno vratiti proizvodnju u SAD podizanjem carinskih barijera. Pri tome se ovakav smjer vanjskotrgovinskih politika sukobljava s politikom smanjivanja imigracije, a bez imigranata neće biti moguće obnoviti tradicionalnu proizvodnju, i zanemaruje se izvoz usluga, osobito izvoz digitalnih usluga velikih američkih tehnoloških kompanija.

Kina se postavlja kao utjecajan akter međunarodne trgovine, ali se zapravo suočava s golemim neravnotežama na unutrašnjem tržištu i visokom razinom unutrašnjih dugova. BDP po glavi stanovnika je u Kini (13.300 američkih dolara) još uvijek nekoliko puta niži od BDP-a u SAD-u (85.800 američkih dolara) ili EU-u (64.900 američkih dolara). Kineska će vlada u sljedećim desetljećima biti prisiljena povećavati standard svojih stanovnika, što će biti izrazito teško izvan globalizacijskog trenda.

Indija je od Kine već preuzela vodeću ulogu u krugu zemalja s rastućim ekonomijama. Dok kineska ekonomija praktično stagnira, zbog velikih ograničenja političkog sustava i državnog kapitalizma kao ekonomskog sustava, liberalizirana ekonomija Indije nastavlja s visokim stopama ekonomskog rasta.

Globalizacija nije, dakle, potrebna samo Zapadu već je nužna i rastućim ekonomija u Aziji, Južnoj Americi i Africi.

Rusija, zbog politika koje vodi predsjednik Putin, postaje sve izoliranija od globalnih procesa te ovisna o Kini i Indiji. Stari sustav međunarodne trgovine o kojem se već desetljećima multilateralno pregovara u okviru Svjetske trgovinske organizacije vjerojatno je u slijepoj ulici, ali će se bilateralni pregovori između trgovinskih blokova nastaviti.

Otvorena Hrvatska

Hrvatska i globalizacija? Kako smo se u globalizacijskoj paradigmi snašli proteklih 30 i nešto više godina neovisnosti, demokracije i slobodnog tržišta? Drugim riječima, kakav je bio i kakav je danas utjecaj globalizacije na Republiku Hrvatsku, koje su dobre, a koje loše strane globalizacijskih procesa kojima smo izloženi prihvaćajući globalizacijska »pravila igre«, da se tako izrazim, uključujući i uvoz inozemne radne snage?

- Najvažniji vanjskotrgovinski partneri tradicionalnih sektora hrvatske ekonomije su ipak zemlje EU-a (Njemačka, Italija, Slovenija, Austrija) te zemlje jugoistočne Europe. Trgovina Hrvatske sa zemljama izvan Europe gotovo je bez značenja za ukupna ekonomska kretanja. Međutim, razvojem i povećavanjem udjela sektora usluga u hrvatskom gospodarstvu, osobito turizma i IT sektora, hrvatska ekonomija se početkom 21. stoljeća sve više uključuje u globalne ekonomske procese.

Integracija hrvatske ekonomije u jedinstveno EU tržište izazvala je veliki val emigracije. Međutim, rast sektora usluga, radno intenzivnih ekonomskih aktivnosti, izazvao je snažan val imigracije i uključivanje hrvatskog tržišta rada u globalno (globalizirano) tržište ljudskih potencijala. Iako je Hrvatska stoljećima bila zemlja imigracije i emigracije, ovaj proces uključivanja u globalno tržište odvijao se brzinom nikada viđenom u povijesti hrvatske ekonomije.

Zemlje veličine Hrvatske jednostavno moraju biti otvorene i prihvaćati globalne trendove. Dobri su primjeri Irska ili Danska, razvijene europske zemlje veličinom slične Hrvatskoj, potpuno otvorene za globalizaciju. Pri tome je posebno važno osigurati snažne institucije i sposobnost brzog prilagođavanja.

Umberto Eco, veliki talijanski pisac i filozof, često je govorio o tome da je snaga Europe upravo u njezinim različitostima i snazi njezine kulture. Eco je pred kraj života rekao: »Europa će biti ‘šarena’, neki će to prihvatiti, neki neće, ali tako će biti.«

Hrvatsko tržište usluga ubrzano se globalizira i taj trend će se nastaviti. Proizvodnja hrane se, međutim, mora lokalizirati.