Manje nuklearke, zajedno s razumnom gradnjom obnovljivih izvora, osigurali bi nam energetsku sigurnost i neovisnost 

Hrvatska se relativno dobro nosila s energetskom krizom koja je u Europi dijelom nastala zbog rata u Ukrajini i ovisnosti o fosilnim gorivima koja su dolazila iz Rusije. Hrvatska nikad nije bila u tolikoj mjeri ovisna samo o jednom dobavnom pravcu nafte i plina, a još uvijek ima i dio vlastite proizvodnje. Položaj, postojeća višestruko povezana naftna i plinska mreža, LNG terminal i skladišni kapaciteti pridonijeli su tome. Inicijativa triju mora i gradnja LNG terminala može se shvatiti i kao strateški pristup koji je Hrvatsku pripremio za ovakve situacije - kaže prof. dr. sc. Davor Grgić s Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje.

Nuklearne opcije

HEP je podnio velik teret vezano uz proizvodnju električne energije za stanovništvo prihvatljive cijene. Za to uglavnom treba zahvaliti postojećim hidroelektranama i gradnji NE Krško. To je onda utjecalo na prihode HEP-a u odnosu prema onima koji bi bili ostvareni čisto tržišnim pristupom i na potrebu države da financijski intervenira. HEP još uvijek ima vrlo mali udjel proizvodnje baziran na vjetru i fotonaponu i u tom dijelu povećanje proizvodnje bilo je uglavnom bazirano na privatnoj inicijativi. Posljedično je ta proizvodnja samo dijelom završila na domaćem tržištu. Treba reći i da zima nije bila oštra, pa je potrošnja bila uglavnom umjerena. Mislim da je ovo pokazalo da uravnotežen pristup i neoslanjanje samo na jedan energent dugoročno uvijek pruža prednosti, posebno u uvjetima neplaniranih događaja.

Kakva je danas situacija s nuklearnim opcijama u Europi/EU-u, koliko je i u tome ukrajinski rat promijenio odnos prema nuklearnoj energiji? Drugim riječima, vraćaju li se nuklearke na velika vrata u Europu/EU, hoćemo li postati "zagušeni" nuklearkama, nije li to ipak potencijalna opasnost?

- Ne bih govorio o nekom velikom povratku, nego o reevaluiranju opcija za proizvodnju električne energije u novonastaloj situaciji. Dio zemalja imao je nuklearne elektrane u svojim EE sustavima i sada razmišlja o izgradnji novih (Francuska, UK, Češka, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Finska, Slovenija, Mađarska), dio se nedavno ili prije odlučio za phase-out i to sad preispituje ili je promijenio mišljenje (Italija, Njemačka, Švicarska, Belgija, Nizozemska, Švedska), a dio ih planira novi nuklearni početak, poput Poljske. Tome je prethodila i taksonomija koja je dijelom u financiranju izjednačila nuklearne elektrane s obnovljivim izvorima u kategoriji niskougljičnih izvora energije. Stabilno financiranje je uz prihvaćanje javnosti bio jedan od osnovnih problema nuklearne energetike. Zemlje koje planiraju reducirati svoje kapacitete u fosilnim elektranama (za EU je to plan i obveza) vide nuklearne elektrane kao zamjenu, posebno ako imaju energetski intenzivnu industriju i koncentriranu potrošnju. Nuklearna energija nudi i veću pouzdanost opskrbe, što je interesantno za podatkovne centre.

Kako je Europa energetski ovisna o uvozu energenata, nuklearna energija nudi diversificiranje te ovisnosti i direktnu neovisnost (ne samo o izvorima energenta nego i o uvjetima okoline) unutar trajanja jednog gorivnog ciklusa nuklearne elektrane, koji je od 12 do 18 mjeseci. Tako postavljeni ciljevi neće značiti velik broj novih elektrana, prema tome, ja ne vidim problem tipa zagušenja nuklearnim elektranama. To će uvijek biti proces koji će biti vezan uz tranziciju od fosilnih goriva prema obnovljivim izvorima, koji će biti ubrzan ili usporen ovisno o uvjetima sigurnosti dobava energenata i njihove cijene. Proklamirani način održavanja ili povećanja udjela nuklearnih elektrana je produženje životnog vijeka postojećih elektrana, gradnja novih velikih elektrana i gradnja malih SMR elektrana (small modular reactor - mali modularni reaktor), gdje uvjeti ili potreba za energijom ne preferiraju velike elektrane. Ako vam potencijalna opasnost znači opasnost od nuklearnih nesreća, procesi koji se trenutno događaju ili nova gradnja neće promijeniti trenutno stanje nuklearne sigurnosti, koja je implicitno prisutna u radu bilo kojeg nuklearnog objekta. Treba napomenuti da se regulatorni zahtjevi u EU zemljama ne relaksiraju, nego postrožuju.

Hrvatski prioritet

Nuklearna energija i Hrvatska, kakva je tu situacija danas? Govori se i da bi Hrvatska trebala početi graditi SMR-ove, dakle male modularne nuklearne reaktore, koje ste netom spomenuli... Što bi to zapravo trebalo značiti, zvuči mi poput utopije u okolnostima kakve su sada, no u budućnosti možda bude izvedivo?

- Hrvatski je trenutni prioritet imati siguran pogon NE Krško unutar njezina produženog životnog vijeka (do 2043. godine), razmotriti opravdanost i pripremiti se za eventualno produženje pogona za dodatnih 20 godina (što možda neće biti interes slovenskog partnera) i ocijeniti potrebu i mogućnost sudjelovanja u novom slovenskom projektu JEK2. Naša trenutna energetska strategija nije uključivala gradnju NE na našem teritoriju, ali to će se koorigirati implementacijskim dokumentima, tako da bi originalno praćenje tehnologija novih reaktora, posebno malih modularnih reaktora (SMR), bilo zamijenjeno interesom za gradnju takvog reaktora na teritoriju RH. Iako bi sudjelovanje RH u novom nuklearnom projektu sa Slovenijom moglo u određenim uvjetima biti optimalno rješenje, mišljenja sam da je gradnja vlastitog malog reaktora (snage do 300 MWe) za Hrvatsku dugoročno bolje rješenje.

O SMR reaktorima se u posljednje vrijeme puno govori i to je zato što je prepoznat potencijal koji oni imaju. S druge strane, još uvijek ih praktično nema u pogonu, pa možete reći da je riječ o utopiji. Moje je mišljenje da će se situacija ubrzo naglo promijeniti i ima dosta zrelih projekata na čijoj se implementaciji intenzivno radi. Dio tih tehnologija su evolutivne LWR tehnologije (light-water reactor) i ne vidim razloga da ne budu spremne za brzo i masovnije građenje. Radi se samo o tome tko će prvi licencirati i izgraditi takav reaktor, ekonomski prihvatljive cijene. To ne znači da bi mu cijena po jedinici instalirane snage bila niža od one velikih elektrana ili obnovljivih izvora, nego da bude prihvatljivo viša za prednosti koje će nuditi. Te prednosti su manje angažiranje kapitala, brza gradnja, pogonska fleksibilnost i dodatno povećana sigurnost, koja bi olakšala lociranje takvih elektrana (potencijalno i na lokacijama postojećih elektrana na fosilna goriva).

Obnovljivo vs. održivo

Što je s održivim izvorima energije, tzv. zelenim opcijama (vjetroelektranama, solarnim sustavima, neiskorištenim hidrološkim potencijalom...), uključujući i vodik, odnosno ulogu vodika u energetskoj tranziciji, o čemu se sve više govori?

- Zanimljivo postavljeno pitanje. Rekli ste održivi izvori energije. Mnogi ih zovu obnovljivi izvori energije jer im se energent obnavlja izvan ljudskoj utjecaja. Vjerojatno mnogi misle da to automatski znači i održivost, s čime se ne bih nužno složio. Održivost znači zadovoljavanje potreba bez dodatnog opterećenja okoliša ili stvaranja problema u budućnosti. Mislim da je prerano da jednostavno kažemo da su, recimo, fotonaponske elektrane dugoročno održive sa svojom potrošnjom materijala bez riješenog recikliranja ili potrebnim prostorom za instalaciju u uvjetima kad bi trebale zadovoljiti sve naše povećane potrebe za električnom energijom. Trenutna je situacija da je nužna energetska tranzicija od fosilnih na obnovljive energente i da vidimo pozitivne efekte takve zamjene, pri čemu cijena i optimalnost takve promjene bitno ovisi o brzini i načinu provođenja. U našem slučaju je nesporno da će se najbrži razvoj u proizvodnim kapacitetima bilježiti u području fotonapona i vjetra. Ne mislim da vodne snage, osim postojećih većih HE, mogu konkurirati tome.

Što se tiče vodika, on je poželjan energent, ali nije primarni izvor energije, treba ga proizvesti. Kao takav, on, promatran uz neki stabilan izvor non-CO2 energije, može biti interesantan kao spremnik i za distribuciju energije (posebno u postojećim kapacitetima plinskog transportnog sustava). Nema sumnje da je u RH prisutan val ekspanzije fotonapona i energije iz vjetroelektrana. Vjetroelektrane vjerojatno pomalo ulaze u zasićenje, ali će fotonapon dodatno eskpandirati zbog mogućnosti da se stanovništvo individualno uključi u gradnju distribuiranih kapaciteta. To će postaviti dodatne zahtjeve za prijenosni i distribucijski sustav i za potrebe za skladištenjem električne energije (što će vjerojatno dominantno biti baterijskog tipa).

Energetska budućnost

Na kraju, kad se sve uzme u obzir, kakav bi bio zaključak, kakva nas energetska budućnost čeka?

- Nuklearne elektrane manje jedinične snage i ukupne instalirane snage do 1000 MWe mogle bi zajedno s razumnom gradnjom obnovljivih izvora pomoći sigurnosti i neovisnosti opskrbe i stabilnosti pogona EE sustava. Takve elektrane imale bi prednosti u opskrbi većih gradskih središta, energetski intenzivnijih djelatnosti (ili u situacijama kad se mora garantirati stabilnost opskrbe) i uspješno bi se mogle kombinirati s proizvodnjom vodika (što je jedan način zadovoljavanja povećanih zahtjeva za njihovu pogonsku fleksibilnost). SMR reaktori koji bi u osnovi proizvodili električnu energiju bit će prvi spremni za gradnju i mogli bi se kombinirati s elektrolizatorima za proizvodnju vodika (kompatibilni su onima razvijenim za obnovljive izvore, vjetar i fotonapon). Treba uzeti u obzir da bi i vlasnička struktura nuklearnih elektrana bila drukčija od one trenutno dominantno prisutne za obnovljive izvore u RH, što bi upotpunilo trenutni portfelj elektrana u RH raspoloživ za ublažavanje mogućih udara na tržištu energenata na kućanstva i industriju.

Ukratko, obnovljivi izvori i nuklearna energija u pravilnom omjeru mogu biti temelj razvoja stabilne, pouzdane i ekonomski povoljne opskrbe RH električnom energijom u budućnosti.