Nismo bogati kao Austrijanci i Nijemci, ali nismo siromašni koliko to mislimo

Kad bismo u nekom općenitom smislu željeli vrednovati hrvatsko društvo, napose prema životnom standardu, kakva bi bila ocjena - jesmo li bogato ili siromašno društvo, ili smo negdje u sredini, ako se tako može postaviti odrednica? To pitanje, između ostalih, postavili smo dr. sc. Predragu Bejakoviću, nezavisnom analitičaru u području ekonomije javnog sektora, tržišta rada, mirovinskog sustava, socijalne skrbi i EU integracija, dobitniku Godišnje nagrade za znanost Republike Hrvatske 2009. godine.

Negdje sam pročitao primjedbu da je Hrvatska bogata zemlja, a siromašna država... 

- Kad bismo Hrvatsku ocjenjivali školskom ocjenom, vjerojatno bismo dobili čvrstu trojku ili možda slabu četvorku - ni siromašni, ni bogati, nego negdje u sredini. Statistike pokazuju da smo iznad europskog prosjeka po prirodnim resursima i ljepoti zemlje, ali ispod prosjeka EU-a kad se pogleda BDP po stanovniku i kupovna moć.

Hrvatska ima Jadransko more, plodno tlo, šume, pitku vodu i relativno očuvanu prirodu - to su golema bogatstva. No, kad pogledamo plaće, cijene hrane, stanova i energenata, osjećaj je često drugačiji. Prema većini građana prosječna neto plaća jedva pokriva osnovne troškove života, a stambene cijene rastu brže od primanja.

Zanimljiva je tvrdnja da je »Hrvatska bogata zemlja, ali siromašna država«. U biti, to znači da imamo resurse, ali ih ne znamo dovoljno dobro iskoristiti. Imamo turizam koji puni državni proračun, no istovremeno sela ostaju prazna, industrija stagnira, a mladi odlaze jer ne vide perspektivu. Slično vrijedi i za infrastrukturu i upravljanje - korupcija, birokracija i sporost institucija koče investicije i inovacije. Dakle, bogatstvo postoji, ali često ostaje zaključano.

Ipak, kada se usporedimo sa svim zemljama u svijetu, onda prema klasifikaciji Svjetske banke Hrvatska spada u zemlje visokog dohotka. Ujedno, Hrvatska je prema Eurostatu u posljednjih deset godina, od 2015. do 2024., ostvarila vrlo visoke stope rasta bruto domaćeg proizvoda od prosječno 3,7 posto, a u EU-27 to je iznosilo 1,67 posto, odnosno u eurozoni 20 članica 1,51 posto. Tako se Hrvatska sa svojih 28,700 eura po stanovniku izraženih u paritetu kupovne moći približila na oko 77 posto prosjeka EU-28. U odnosu prema 2020. godini Hrvatska je napredovala za sedam postotnih bodova - sa 70 posto na 77 posto prosjeka EU-28, što je među najvećim pomacima u tom razdoblju. Sličan rast zabilježen je u Portugalu, Rumunjskoj i Španjolskoj, koje su također znatno smanjile jaz u životnom standardu.

Rekordna zaposlenost

Građani Hrvatske često se žale na male plaće, ali one su u posljednjih nekoliko godina znatno nominalno i realno porasle... Kako to komentirare?

- Prema podacima Državnog zavoda za statistiku nominalni porast u 2024. godini iznosio je 14,8 posto, a realna plaća porasla je za 11,7 posto. Prosječna netoplaća u 2024. godini iznosila je 1.318 eura. Tako je prosječna nominalna netoplaća u Hrvatskoj u odnosu prema 2010. godini porasla za 84,5 posto, kada je iznosila 709 eura.

Naravno, porast realnih plaća je manji, ali gotovo do rata u Ukrajini i porasta cijena pred nekoliko godina, inflacija je bila niska. Ako promatramo samo posljednjih šest godina, 2019. - 2024., inflacija je iznosila oko 29 posto, pa je realni porast plaća bio oko 27 posto, što je još uvijek jako ohrabrujuće. Rast netoplaća nastavljen je i u 2025. te je u razdoblju siječanj - srpanj u usporedbi s istim razdobljem 2024. nominalno iznosio 10,2 posto, što je realno oko 6,4 posto, odnosno prosječno oko 1.432 eura. Ipak potrebno je naglasiti kako je rast plaća vrlo neravnomjerno raspoređen među pojedinim sektorima, poslodavcima i skupinama radnika. Hrvatska ujedno dobiva i koristi znatna sredstva iz EU fondova, a također su velike i doznake iz inozemstva.

Što sa zaposlenosti, tu stojimo bolje nego posljednjih desetak i više godina...?

- Zaposlenost ima temeljnu ulogu u svakom društvu. Ljude često definiramo, a i oni sebe određuju, ovisno o tome što rade u životu. U sociološkim i ekonomskim studijama ističe se da zaposlenost nije samo najvažnija odrednica položaja ljudi u svakoj zemlji, već je ujedno bitna za stvaranje smisla, dohotka, socijalne stabilnosti i kvalitete života te sudjelovanja u društvu, što su sve važne odrednice sreće.

Zaposlenost se može smatrati ljepilom koje drži naše društvo na okupu. Ako su ljudi zaposleni, mnogo je manja vjerojatnost da će biti siromašni nego ako su nezaposleni. Nezaposlene osobe i njihove obitelji, kao i niskokvalificirane osobe, izložene su najvećem riziku od niskog prihoda i siromaštva te slijedom toga nezadovoljstva. Stoga se u svim zemljama nastoji postići da ljudi budu u boljem položaju ako rade i ostvaruju plaću, a za iznalaženje radnog mjesta i zadržavanje (ostanak) na njemu presudni su konkurentnost i zapošljivost pojedinca.

Podaci i provedene analize materijalne neimaštine u Hrvatskoj pokazali su da su materijalna deprivacija i siromaštvo blisko povezani s niskim stupnjem obrazovanja te da je materijalna deprivacija povezana s nižom razinom zapošljivosti i visokom vjerojatnošću statusa nezaposlenosti. Hrvatsku više ne obilježava visoka nezaposlenost, što je bila stara boljka gospodarstva Hrvatske. Prema podacima Hrvatskog zavoda zapošljavanje trenutačna stopa registrirane nezaposlenosti je 4,7 %. Tako je nezaposlenost u Hrvatskoj prestala biti problem, a poslodavci se u velikoj mjeri muče s pronalaženjem dovoljnog broja kvalitetnih radnika. Slijedom navedenog i položaj radnika u kolektivnom pregovaranju i zahtjevima za veće plaće i bolje uvjete života se znatno promijenio u njihovu korist.

Subjektivno blagostanje

Aspekt stanovanja, odnosno stambene politike, također je važan u sagledavanju općeg stanja sa životnim standardom.

- Stanovi su skupi i nedostupni, ali ipak ne smijemo zaboraviti kako nakon privatizacije društvenih stanova tijekom 1990-ih oko 91 posto stanovnika živi u vlastitoj nekretnini, što je sam europski vrh po stopi vlasništva. Ipak, cijene stanova i najamnina rasle su brže od dohodaka, potražnja nadmašuje ponudu (skuplji materijali, snažna potražnja stranaca).

Nacionalni plan stambene politike (2024.) to eksplicitno navodi i uvodi mjeru da je »priuštivo« kad trošak stanovanja ne prelazi 30 posto dohotka. Znatan broj stanova je izvan stalnog stanovanja.

Oko četvrtine stambenog fonda je prazno te oko 40 posto stambenog fonda ne služi stalnom stanovanju (turistički smještaj i poslovna uporaba), što smanjuje dostupnost u gradovima. Stanovi su razmjerno mali, pa je Hrvatska među zemljama s višom prenapučenošću (npr. 34 posto prema Eurostatu), a prosječan stanovnik raspolaže s manje soba po osobi nego prosjek EU-a.

Znatan dio stambenog fonda je u lošem stanju. Snažan je pritisak na podstanare, tako da udio podstanara čiji troškovi stanovanja prelaze 40 posto dohotka iznosi oko 38 posto, odnosno dvostruko više od prosjeka EU-a, što upozorava na iznimnu ranjivost najmoprimaca. Sve navedeno uvjetuje kasno osamostaljivanje mladih, koji napuštaju roditeljski dom prosječno s gotovo 32 godine, što je najviše u EU-u.

Stoga možemo samo ponoviti tvrdnju s početka, nismo bogati kao Austrijanci i Nijemci, ali nismo siromašni koliko to mislimo, a i stanje se znatno poboljšalo našim pripremama i ulaskom u EU.

Pritom je jako važno subjektivno blagostanje koje se odnosi na sve vrste subjektivnih procjena života pojedinaca. Ono uključuje kognitivne procjene, poput zadovoljstva životom, te afektivne reakcije na događaje u životu. Stoga je subjektivno blagostanje zajednički naziv za različite vrijednosti koje osobe pridaju svojem životu, događajima s kojima se suočavaju i okolnostima u kojima žive. Subjektivno blagostanje stanovništva u Hrvatskoj znatno se povećalo u razdoblju posljednjih dvadesetak godina, ali ono još uvijek zaostaje za ekonomskim i socijalnim pokazateljima koji su ostvareni.

Matica umirovljenika Hrvatske poručila je da nije zadovoljna Vladinim prijedlogom godišnjeg dodatka za umirovljenike od šest eura po godini, a pozitivnim ocjenjuju dogovor oko ukidanja poreza na mirovine od 2027. godine. Jesu li opravdane takve negativne reakcije, je li iznos doista prenizak ili država doista nije mogla ići na veći iznos?

- Negodovanje umirovljenika oko prijedloga godišnjeg dodatka od šest eura po godini mirovinskog staža je razumljivo. Umirovljenici su danas među najranjivijima - mnogi žive s mirovinama ispod praga siromaštva, a troškovi hrane, lijekova i režija stalno rastu.

S druge strane, treba razumjeti i proračunske okvire. Hrvatska troši veliki dio javnih financija na mirovine, sustav je opterećen jer je omjer zaposlenih i umirovljenika nepovoljan. Svako znatnije povećanje iznosa značilo bi velike dodatne rashode godišnje.

Država mora balansirati između socijalne osjetljivosti i fiskalne održivosti. Zbog velikih mirovinskih rashoda nastaje sve veći jaz između uplata i isplata, te su mirovinski doprinosi dovoljni tek za manje od 3/5 mirovinskih rashoda. Povećani transferi iz državnog proračuna utjecali su na to da je mirovinski sustav postao jedan od najvažnijih izvora deficita proračuna. Nepovoljno se stanje može riješiti ili većim doprinosima ili razlike neprestano treba namirivati iz proračuna, na štetu drugih stavki. Ni jedno ni drugo nije poželjno.

Pozitivna vijest sa stajališta umirovljenika je najavljeno ukidanje poreza na mirovine od 2027. To bi trebalo donijeti veće neto iznose za one s višim mirovinama, ali neće puno pomoći onima s najmanjima. Ipak, tu se onda javljaju dodatni problemi: doprinosi za mirovine odbijeni su od proračunske osnovice zaposlenih, tako da na njih nije plaćen porez na dohodak. Slijedom navedenog, onda bi ga se trebalo platiti kada se prima mirovina, jer bi inače to bilo dvostruko oslobođenje od plaćanja poreza. Fiskalni stručnjaci ujedno navode kako je mirovina vrsta dohotka, a prema suvremenoj fiskalnoj teoriji, porez bi trebalo platiti na svaki oblik dohotka, ali po niskoj stopi. Problem je što najugroženiji umirovljenici trebaju bržu i konkretniju pomoć npr. veće jednokratne dodatke ili trajno povećanje minimalne mirovine.

Brana od siromaštva

Kad se sve uzme u obzir, koliko ekonomske (ne)prilike poput inflacije utječu na eskalaciju siromaštva građana? Koja je stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj danas, postoje li neki relevantni podaci o tome? S tim u vezi, koje su skupine i dalje najugroženije od siromaštva, odnosno u riziku od siromaštva, pretpostavljam da su umirovljenici i dalje vodeći u tom negativnom kontekstu?

- U Hrvatskoj se već duži niz godina provode istraživanja o siromaštvu i socijalnoj ugroženosti. Zadnji podaci su iz 2024. Prema podacima Ankete o dohotku stanovništva, stopa rizika od siromaštva u 2024. iznosila je 20,3 posto. Prag rizika od siromaštva u 2024. za jednočlano kućanstvo iznosio je 7.407 eura na godinu, dok je za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina iznosio 15.554 eura na godinu. Umirovljenici su više ugroženi nego ukupno stanovništvo i njihova stopa rizika od siromaštva je 34,2 posto, ali to je ipak puno niže nego stopa rizika od siromaštva za nezaposlene koja iznosi 40,5 posto.

Zaposlenost je u Hrvatskoj prilično uspješna brana od siromaštva, iako 6,5 posto zaposlenih i 23,9 posto samozaposlenih je izloženo riziku od siromaštva. Prosječno u EU-u je stopa rizika od siromaštva posve jednaka Hrvatskoj (20,3 posto)

Prijeti li Hrvatskoj danas više nego, recimo, prije pet godina eksplozija siromaštva, koliko je to realna prijetnja? Ili su negativni scenariji o tom pitanju ipak pretjerani?

- Jako je nezahvalno predviđati budućnost, ali ako bi došlo do smirivanja političkih trzavica i ratnih sukoba u svijetu, i bez nekih velikih prirodnih katastrofa, mislim da nema razloga za strah. Naravno, vrlo brzo za dvije godine istječe proračunski ciklus EU-a, pa će gotovo sigurno biti manje sredstava iz europskih fondova, ali mislim da je Hrvatska dovoljno organizirana i snažna da sama nadoknadi manje prihode po toj osnovici.