Bojkot kupovine je kao ronjenje na dah - trebamo trajan sustav zaštite potrošača

Bojkoti cijena i dućana idu dalje, a s obzirom na to da se rast BDP-a uvelike temelji na potrošnji, zazivati smanjenje potrošnje svakako može imati šire makroekonomske implikacije. Drugim riječima, smanjivanje potrošnje na neki način je piljenje grane na kojoj sjedimo, ali s druge strane – kakva je to ekonomija čiji se rast prije svega temelji na potrošnji? Tu sad ulazimo u strukturne probleme koji su eskalirali na ovaj »cjenovni« način jer kapital ima svoje zakonitosti, a mala ekonomija koja k tome sve manje kontrolira vlastiti razvoj sve teže na te procese može utjecati.

S druge strane, cijene rastu jer potražnja očito postoji. Dio plaća, pretežito u javnom sektoru, snažno je porastao, i ti viši dohoci, koji mogu parirati ovolikim cijenama, istovremeno na njih rade pritisak da idu uzlazno. Dio građana kojima plaća nije rasla ostao je, međutim, u škarama kupovne nemoći gdje praktički i nemaju što odlučivati, pa čak ni to idu li u bojkot ili ne – mnogi već sredinom mjeseca moraju bitno stezati remen i do kraja mjeseca ionako troše samo na nužne stvari. Oni su praktički stalno u prisilnom bojkotu. Došlo je dakle do neravnoteže koju je izazvala i Vlada dižući plaće tamo gdje ima utjecaja (ali ne baš i mirovine), dok su zaposleni u privatnom sektoru - koji ponegdje produktivnošću ne može adekvatno odgovoriti - ostali zaboravljeni, tonući sve više iz neke srednje klase prema glibu siromaštva.

Profesor na Ekonomskom fakultetu u Rijeci Saša Drezgić kaže da je potrebno napraviti detaljnu analizu koja će točno pokazati je li trgovina, i koja, kod nas ostvarila ekstraprofit u odnosu na usporedive sektore i korporacije vani, i ako je, ako su te dobiti ovdje uistinu puno veće – onda na njih razrezati poseban porez.

Saša Drezgić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Rijeci (foto: Marko Gracin)

Potrebna analiza

- Dakle, ako nema opravdanja za ovoliko dizanje cijena, onda se to mora dodatno oporezovati, ali možda opravdanja ima, a to se ne vidi samo kroz uspoređivanje cijena pojedinih artikala ovdje i preko granice. Što se tiče plaća, mislim da je plaće u javnom sektoru trebalo dizati, ali je trebalo i smanjiti doprinose na mirovinsko i zdravstveno - onda bi plaće rasle svima. Uvijek bih dakle u ovakvim uvjetima radije smanjio doprinose nego PDV, jer je i znanstveno dokazano da je za ekonomiju bolje smanjiti doprinose nego PDV. Fiskalno gledano je isto, samo doprinos uzme odmah, a PDV odgođeno, pri potrošnji. No, bolje je ljudima raspoloživi dohodak povećati odmah nego kasnije, po PDV-u. Drugo je konkurentnost: smanjenjem doprinosa smanjuju se bruto plaće. Treće, nije zanemarivo ni to da kod nas upravo stranci plaćaju puno PDV-a pa zapravo nije loše prebaciti teret na njih. To ne znači da generalno PDV ne treba smanjivati, trebalo bi smanjiti i PDV i doprinose, ali s aspekta ove dohodovne neravnoteže koja se stvorila, trebalo je prije ići s doprinosima, tumači Drezgić. Veli da je Vlada već trebala napraviti tu analizu je li se kod nas dogodio ekstraprofit u odnosu na iste sektore u inozemstvu.

- Ovdje posluju međunarodni trgovački lanci koji dakle imaju poslovnice po drugim zemljama pa treba vidjeti financijske izvještaje svih tih poduzeća vani, usporediti ih s domaćima i vidjeti je li im kod nas profit veći. Ako je, treba im odrezati dodatan porez. Po meni je to rješenje, a ne da jadni ljudi glavinjaju s tim bojkotom. Mislim, dat će i to neke rezultate, ali je li nama cilj da se ljudi ustežu od potrošnje ili da žive normalno? To nije normalno za jednu ekonomiju, ako o tome uopće razmišljamo i stalno se igramo s bojkotima. Dakle, treba napraviti sektorsku analizu, prvenstveno trgovine jer nije istina niti da sva trgovina bilježi dobit. Benzinske pumpe, primjerice, država zbog regulacije gura u propast. Ako opet bude jedna mjera za sve, opet neki mogu proći lošije. Usporedba cijena nije dobar pokazatelj, jer ovo nije samo stvar cijena, već financijskih pokazatelja i dobiti. Možda postoji neko opravdanje zašto je kod nas veća cijena. Što se tiče bojkota, i tu treba biti oprezan. Netko možda plasira i neke svoje interese kroz sve to, pa se može postavljati pitanje, zašto baš taj ili neki drugi lanac. Možda bi se netko riješio konkurencije, promišlja Drezgić.

Participativan ugriz

Ekonomist i profesor Mladen Vedriš kaže da je bojkot kao ronjenje na dah - to je simpatično, možeš to napraviti jedanput-dvaput, moraš paziti na dubinu i učestalost, ali onda ako hoćeš profesionalno roniti, moraš ipak nabaviti bocu i opremu.

- Ako bojkot stvori situaciju u kojoj ćemo shvatiti da regulatorne agencije moraju raditi svoj posao, te da je nužno ojačati udruge potrošača koje moraju raditi stalni monitoring - onda je to suština: to je ova boca na leđima. Te bi udruge morale ukazivati na razliku u cijenama proizvoda, da vidimo je li tu neki oligopol ili ne, drugo, moraju svemu dati vremensku dimenziju, koliko su proizvodi poskupjeli u pojedinim vremenskim periodima, i treće, trebaju dati komparativnu analizu strukture cijene, da vidimo koliko uzima dobavljač, koliko trgovina, koliko država i ostali. I onda takvu strukturu cijene usporediti sa Slovenijom, Austrijom, Njemačkom. Tada će se vidjeti koliko tko u tom proizvodu participira, uzima, jer to nije samo fiskalni, nego participativni ugriz. Potom to treba usporediti u dvije, tri države i tek ćete onda dobiti realnu sliku. Naglasak je dakle na mikroelementima. Npr. cijenu deterdženta ovdje usporediti s drugima, a onda gledati koliko je u hrvatskoj cijeni udio dobavljača, marže, poreza, da u strukturi proizvoda vidite tko je dobitnik, na čijim leđima to sve ide, tumači Vedriš. Kaže da Vlada, koja kolektira naš novac iz PDV-a, mora financirati takve potrošačke udruge.

Mladen Vedriš (foto: Davor Javorovic/PIXSELL)

Javne politike

- Jedna od javnih politika Vlade je da financira rad ozbiljnih potrošačkih udruga jer to nisu volonterske organizacije. Tu trebaju ići javni novci za javni interes. Država mora baciti reflektor na ukupnu situaciju koja će rasvijetliti i njenu poziciju. Pogledajte kolike sve nevladine udruge financira, pa neka financira i udruge potrošača, ali ne projektno, jer je to bizarno, nego trajno. Ovaj bojkot možemo dakle shvatiti kao početak buđenja svijesti – on je skrenuo pozornost na neodrživost situacije, ali da bi ona bila trajno prevladana, moraju se pojačati kontrolni mehanizmi, agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošačke udruge koje se moraju oformiti i koje treba trajno pomagati javnim sredstvima. Ako se to napravi, onda ćemo, umjesto da slušamo, ‘ajmo sad ili idući mjesec ovog ili onog bojkotirati zato što je netko otkrio cijenu proizvoda, imati svaki dan online prikaz, i kad netko iskoči i pretjera, bit će javno prezentiran i penaliziran. Znači, od ovog bojkota koji je trenutan mora se stvoriti sustav monitoringa jer jedino on sprečava ekscese. Ako ne stvorimo monitoring nad ovom situacijom, oni će se pritajiti i za mjesec dana evo ih ponovo. Ako dakle sve ne prijeđe u sustav, ostat će na razini ekscesa, emotivnog iskaza, ali nedovoljnog da uspije, zaključuje Vedriš.