»Cijene za naše najsiromašnije građane«. Molim?

Čim je premijer Andrej Plenković prije već više od tjedan dana rekao da očekuje da i Hrvatska narodna banka pomogne oko obuzdavanja inflacije, pa su spomenute i »makroprudencijalne mjere«, moglo se pretpostaviti da će uslijediti ograničavanje potrošačkog kreditiranja. HNB naime ne kontrolira količinu novca u optjecaju, niti vodi monetarnu politiku putem kamatnih stopa (nikad ni nije), niti je više vodi putem tečaja - jer smo u eurozoni.

No, ono što može, kako je to svojevremeno i objašnjeno, ako se primjerice desi da zajednička monetarna politika Europske središnje banke ne odgovara državi članici, jest aktivirati te famozne makroprudencijalne mjere, odnosno monetarnu politiku usmjeravati de facto kroz politiku smanjivanja rizika za banke i potrošače. Sada su te mjere, koje će otežati, usporiti odobravanje kredita, u HNB-u nazvali preventivnima, u kontekstu snažnog zaduživanja koje bi moglo ugroziti naplatu kada se jednom ekonomski parametri promijene. Mjere su predstavljene kao doprinos financijskoj stabilnosti što će usput smanjiti pritisak na cijene.

No, ako se gleda s aspekta inflacije koja je tu već dulje vrijeme - ali je tek sad postala (politička) tema broj jedan - onda su mjere, ne preventivne, nego upravo debelo zakašnjele. Cijele prošle godine upozoravalo se kako potrošački, nenamjenski, gotovinski krediti ubrzano rastu, po stopi od 16 posto godišnje. Novinari su primjerice višestruko propitivali hoće li rukovodstvo HNB-a nešto poduzeti da se eksplozija tih kredita ublaži, i zbog moguće prezaduženosti i rizika naplate, ali i zato što je svima jasno da ti krediti dodatno utječu na jačanje potražnje te vrše pritisak na cijene. No, guverner Vujčić većinom je odgovarao da HNB sve prati, ali da nema potrebe intervenirati jer se krediti još uvijek mahom vraćaju, a rast plaća, koji je temelj za njihovo podizanje, ionako će usporavati pa će se početi hladiti sami od sebe. Ili tako nešto.

Uglavnom, tumačilo se da je HNB već i dao neke preporuke i propisao kapitalne zahtjeve koji donekle ipak koče taj kreditni rast, iako se ispostavilo da je to bilo nedovoljno. No, ono što je HNB tada propustio vidjeti jesu šire makroekonomske implikacije, da se tim kreditima još više potiče potražnja i vrši spomenuti pritisak na rast cijena. HNB dakle više skoro ne može ništa, ali čini se da nešto ipak može: utjecati na ograničavanje rasta potrošačkih kredita može i mogao je, no svo to vrijeme ništa nije činio, iako se bar od prošlog ljeta, ako ne i prije, vidjelo da su se cijene kod nas dobrano odlijepile od prosjeka eurozone i vode neki svoj život. Dakle, tek se sada, kada je rast cijena, njihovo divljanje, postalo i političko pitanje, odlučilo krenuti s obuzdavanjem kreditiranja. Da je sve postalo politički preosjetljivo te da se više baš i ne može zabijati glavu u pijesak, vladajućoj su stranci pokazali predsjednički izbori gdje su je građani čiji je standard desetkovan na neki način kaznili - i zbog ekonomske politike koja se ne vodi proaktivno, već reaktivno i u određenom političkom trenutku.

Kada se dakle rast cijena više nije mogao prešućivati jer svaki građanin sad već previše osjeća prazninu u vlastitom novčaniku, onda se počelo »gruntati« što bi se moglo napraviti pa je nakon kulinarskih savjeta ministra Šušnjara, koji je samo dolio ulje na vatru, na dnevni red došlo i to što bi ipak mogao napraviti Vujčić jer je HNB ionako prirodna adresa na koju se treba javiti zbog rasta cijena. Više naprosto nije bilo politički pristojno ne zapitati se zašto HNB ništa ne čini, unatoč tome što je jasno da su monetarne ovlasti političkom odlukom prenesene na višu instancu u Frankfurtu.

HNB je tek prošli tjedan, nakon što se baš digla frka oko cijena, donio mjeru ograničavanja rasta kredita. U kontekstu inflacije – prekasno i zakašnjelo. S obzirom na to da je to skoro jedini alat kojim se može poslužiti, a vidjelo se davno da inflacija buja, s tim je trebalo ići prije barem godinu dana. Sada dok ta mjera stupi na snagu, dok se zahukta, slab će biti »impact« na cijene čiji je rast uzeo maha, umjesto da se sve pokušalo ublažiti u startu. Tim više što postoje i drugi rizici tako snažnog kreditiranja. Govorimo više-manje o gotovinskim kreditima: stambeni su ovdje kolateralna žrtva. Do njih je ionako teško doći već zbog omjera visine plaća i cijena nekretnina, a njihova dostupnost nije nešto što bi se trebalo smanjivati već povećavati. No, nije HNB, kada je u pitanju potrošačko kreditiranje, zakasnio sasvim slučajno.

Potrošački krediti potiču rast potrošnje, a potrošnja diže porezne prihode i rast BDP-a. Vladi je odgovaralo da potrošnja raste dok je imalo smisla hvaliti se visokim BDP-om, puno većim od prosjeka EU-a, pa i nije s te strane bilo nikakvih apela za njihovo hlađenje. Kada se međutim fokus javnosti snažno premjestio na cijene, koje već neko vrijeme također rastu brže od prosjeka EU-a, onda se silom prilike uključilo i Hrvatsku narodnu banku koja uvijek može reći da je naprosto smeta eksplozija kredita, odnosno može tu mjeru ne dovesti u izravnu vezu s ogromnim rastom cijena i »apelima« iz Vlade. Taj je rast tu već neko vrijeme, poput slona u sobi za kojeg su se pravili da ga nema. Ili da se poslužimo terminologijom iz popularne ekonomije, to je onaj »sivi nosorog« (ne crni labud!) za kojeg je jasno da ide prema nama, da će doći prije ili kasnije, ali se unatoč tome pravimo da ga nema. Osim toga, predizbornim dizanjem plaća upravo se stvarao potencijal za te nove kredite. Fiskus je sve »zakuhao«, monetarna politika oprala ruke, a ekonomske politike nema. Odnosno, ona se ne vodi »po sebi«, nego tek kad se o nečem počne govoriti pa postane politički preopasno za stranku na vlasti, to uđe u fokus javnih politika i onda se, kao, nešto na tome počne raditi.

U nedostatku pravih mjera građani više ne znaju što bi pa se poziva na bojkot dućana koji može uspjeti dan-dva, no to je prekratko da bi se krupni kapital previše uzbunio. Njegovi pak glasnogovornici iz redova trgovaca ovih su dana nadmašili sami sebe. Koriste se etiketirajuće sintagme poput »cijene za naše najsiromašnije građane«. Molim? Netko se od tih »kapitalista« fakat umislio da je Donald Trump ili bar Elon Musk. Akutni ne-odlazak u dućane vjerojatno ne vodi bogzna čemu, ali ne preostaje ništa drugo pa vrijedi pokušati.

Bojkot dućana s banalnim a preskupim artiklima mogao bi se međutim možda pretvoriti i u nešto veće jer nisu samo trgovci i ostali u tom lancu krivi: netko im je pogrešnim politikama godinama pripremao teren. Za HDZ, predsjednički izbori su međutim prije svega bili ono što ih je diglo na uzbunu. Rukave je sada bio prisiljen zasukati i sam Vujčić koji se nadao da ga se u sjeni Christine Lagarde ovdje više nitko neće ni sjetiti. Tu su i novi potresi u samoj Vladi gdje nestašni koalicijski partner Plenkoviću stvara toliki reputacijski rizik da ni deset umivenih govora iz elitnog Davosa to ne može sprati. Premijer se dakle javio iz Davosa, drži govore o globalnim rizicima i prijetnjama, bilda dalje svoj proeuropski imidž, a guverner se stalno poziva na Frankfurt. Tko je tu uopće doma? Pa predsjednik Milanović, koji se sprema za novu inauguraciju, koju i ovaj put planira »odraditi« građanski skromno i primjereno vremenu u kojem živimo, u uredu na Pantovčaku. Reputaciju može polako graditi dalje, a do novih parlamentarnih izbora, za koje se priča da će ponovno pokušati za premijera, preostaje mu samo da nađe ozbiljnu stranku.

I dok mi čekamo inauguraciju našeg predsjednika, američki je, koji ima puno veći utjecaj i puno veće ovlasti, ovih dana stupio na dužnost. Najavio je da počinje zlatno doba za Ameriku, a na njegovoj inauguraciji na Capitol Hillu u oči je najviše upadala galerija na kojoj se nagurala krema američkog i globalnog biznisa, bogataša i predstavnika krupnog kapitala koji se nadaju da će ga u predstojećem »zlatnom dobu« još više okrupniti. Nije im međutim više dovoljan samo novac, žele i moć. Sam Trump brzo se uhodao te i on poslao neke poruke baš iz Davosa. Točnije, on u to mondeno europsko zimovalište nije otputovao, već se javio video-linkom i odmah najavio carine. Tko ih želi izbjeći, neka dođe proizvoditi u Ameriku, kaže. Za Europu to znači da se inflatorni pritisci nastavljaju.