IMAMO PROBLEM PREPLANIRANOSTI U ODNOSU PREMA ONOME ŠTO JE PRAKTIČNO PROVEDIVO U TURIZMU

Treba imati na umu da glavna sezona, u kojoj ostvarujemo najveći dio turističkog prometa i najviše cijene, tek dolazi, tako da se s ocjenama treba strpjeti. Primjerice, prema informacijama TZ grada Pule, početkom druge dekade lipnja grad je u značajnom turističkom plusu u odnosu prema 2024., od gotovo 40 %, no ponavljam da čahure treba zbrajati nakon lova, a on jedva da je počeo - kaže dr. sc. Branko Bogunović, partner u savjetničkom društvu Hotelsko i destinacijsko savjetovanje iz Zagreba.

Čuju se dramatična upozorenja da je hrvatski turizam zbog visokih cijena postao nekonkurentan, da cijene u turizmu ponovno divljaju... Plaćamo li danak inflaciji, jesu li visoke cijene u turizmu posljedica visokih cijena uopće? Hoće li nam to uništiti sezonu? Ili situacija ipak nije toliko loša...

- Situacija je slojevita i medijski možda nije pokrivena na najbolji način. Prije svega, cijena se ne može promatrati odvojeno od kvalitete, pitanje je što se za cijenu dobiva. U našoj smještajnoj strukturi prevladava privatni (ili obiteljski) smještaj, kojeg je više od 80 % kategorizirano s tri ili manje zvjezdica. S druge strane su hoteli i kampovi, kojih je više od pola na razini četiri i pet zvjezdica i koji se nalaze u istim tim destinacijama, stvarajući svojevrsni konflikt segmenata. Klijentela jednog i drugog uglavnom ne želi istu vrstu ponude. Mislim da je usprkos recentnim poreznim izmjenama cjenovna elastičnost privatnog smještaja vrlo velika, pa će se u slučaju sporijih ili zakasnjelih rezervacija, u posljednji čas (last minute), obarati cijene i na kraju se on opet popuniti.

Mislim da se nikom neće dogoditi ništa dramatično, osim što će marže u smještaju pasti na neku međunarodno usporedivu razinu. Moramo shvatiti da su one u posljednjih deset godina (izuzev razdoblja pandemije) bile nevjerojatno visoke, takvo što nije se moglo održati. Ono gdje stvarno imamo problem je hrana i piće i tu je situacija najkompleksnija. Naša poljoprivredna proizvodnja, koja je osnova autentičnosti i vrijednosti za novac, u gastronomiji je u većini stavki nedostatna i za nas same, a kamoli za turiste. Dosadašnjom poreznom regulacijom veliku smo većinu poduzetništva otjerali u smještaj, jer je u usporedbi s njim sve ostalo bilo nerazumno raditi. Nismo našli načina kvalitetno potaknuti inovaciju i kvalitetu u ugostiteljstvu, primjerice, nemamo razvijen tzv. tapas proizvod, koji pod različitim imenima i konceptima imaju gotovo svi mediteranski konkurenti. Dodatna dimenzija problema je što je naša maloprodaja skuplja od, primjerice, slovenske, koja funkcionira na većim prosječnim plaćama i s manjom ekonomijom obujma, što je doista za ozbiljnu analizu. Od analize, ili rješenja, još nema ništa, nego se sve još uvijek svodi na svađu - Vladu, koja optužuje maloprodajne lance, koji optužuju veleprodaju i distribuciju, koje zatvaraju krug kritizirajući Vladu. Slično imamo ovih dana s izmjenom između udruga vinara i ugostitelja.

Kakva je zapravo dugoročna turistička strategija Republike Hrvatske, imamo li provediv i održiv skup mjera i poticaja ili prevladava skup birokratskih fraza, previše pogrešno definiranih ciljeva?

- Mislim da imamo problem preplaniranosti i prevelikih planskih ambicija u odnosu prema onome što je praktično provedivo. Na naš prostor i broj ljudi imamo više od 300 turističkih zajednica i središnju razinu. Pritom su svi planovi izuzetno opsežni i s jako puno zamišljenih mjera, planovi viših i nižih razina bi se trebali koordinirati i tu se stvara labirint neprohodan za implementaciju tih planova. Na nacionalnoj razini istovremeno imamo iluziju čvrstog upravljanja sektorom, jer imamo zasebno Ministarstvo turizma i sporta, koje, međutim, nema direktne ovlasti ni za jedno od ključnih područja, primjerice za prostorno planiranje, građevinske dozvole ili porezna pitanja. Po uzoru na neke konkurentnije države svijeta, broj mjera i ciljeva treba smanjiti nekoliko puta, kao i opseg prosječnog plana s dvjestotinjak na tridesetak stranica, a onda pokušati taj suženi set mjera doista i provesti.

Pojedini stručnjaci upozoravaju da bez prostornog planiranja hrvatski turizam gubi tlo pod nogama, o čemu je bilo govora i u sklopu konferencije "Turizam u Hrvatskoj 2025", održane krajem travnja. Zvuči podosta katastrofično, je li situacija doista toliko ozbiljna? Kakva je situacija s apartmanizacijom obale, ali i unutrašnjosti?

- Pa mi smo i dosad imali prostorno planiranje, ali je ono bilo postavljeno tako da je gotovo sve dopušteno. U nekoliko navrata imali smo i legalizacije, gdje smo ljudima koji su nešto ilegalno izgradili davali priključke za struju i vodu po nižim cijenama nego onima koji su gradili legalno, dakle, subvencionirali smo građane da krše zakone vlastite države, što je, vjerujem, međunarodni fenomen. Donedavno nam je porezni sustav bio postavljen na način da su lokalnim samoupravama građevinske dozvole i komunalne naknade donosile gotovo četiri puta više prihoda od poreza na imovinu, dakle, moralo se izdavati građevinske dozvole da bi se gradile škole i vrtići ili održavale ceste.

U prostoru sad imamo to što imamo, svagdje je pomalo narušeno, ponegdje imamo situaciju da su te destinacije zbog stanja u prostoru zauvijek osuđene na pozicioniranje na dvije-tri zvjezdice. Mislim da se stanje pomalo mijenja, a dinamika izgradnje na obali pomalo posustaje (iako je i dalje ima). Da smo reagirali ranije, primjerice s ulaskom Hrvatske u EU, kada je sve skupa eksplodiralo, imali bismo bolje stanje, ali što je, tu je. Ono što smo bar mogli, po uzoru na neke mediteranske primjere, jest strože definirati kako se smije graditi, pa bismo kao Santorini ili Mykonos imali bijele kuće s plavim krovovima te izbjegli široku paletu kolorita fasada, stupiće, laviće, zmajiće i sve ostalo što danas imamo na obali. Kod nas se uvriježila ideja da, ako je zemljište moje, mogu raditi više-manje što hoću. Neka netko proba s tim pristupom, primjerice, u nekom kanadskom skijalištu.

Kad se sve uzme u obzir, i hrvatski turizam jučer i danas, i sve okolnosti koje ga prate, i sve izazove s kojima se suočava, što očekivati u godinama koje slijede, hoće li hrvatski turizam preživjeti, i o čemu to ovisi? S tim u vezi - je li sezonalnost i dalje najveći problem hrvatskog turizma? Drugim riječima, je li tzv. održivi cjelogodišnji turizam iluzija ili održiva stvarnost? Vaš završni komentar?

- Stvari se sa sezonalnosti mijenjaju, u 2024. godini smo od lipnja do rujna imali gotovo 700.000 noćenja manje nego 2023. godine. Gužva je i skupi smo za kvalitetu, te oni koji mogu birati, kada putuju, počinju preferirati predsezonu i posezonu, a ne glavnu sezonu. Prema podatcima HNB-a, trend sa zaradom još je intenzivniji, u glavnoj sezoni 2024. pala nam je i ukupna i jedinična (po noćenju) zarada, ponajviše zbog pada izvanpansionske potrošnje, a u istom padu dominiraju hrana i piće izvan smještajnog objekta. Izvan glavne sezone istovremeno bilježimo i značajan rast prihoda. Destinacije ove godine užurbano rade na planovima upravljanja, koji se moraju temeljiti na pokazateljima održivosti, gdje bi razina održivosti trebala služiti kao temelj sufinanciranja ključnih projekata iz Fonda za turizam. Ostaje još upravljanje kvalitetom, gdje se u smještaj već polako ulazi s definicijom lokalnog domaćina.

Druga je stvar suzbijanje nekretninske izgradnje, što bi mogla riješiti kombinacija tržišta i izmjene porezne regulative. Podizanje razine vrijednosti za novac u ponudi hrane i pića te gastronomiji čini mi se najkompleksnijim problemom za sljedećih deset godina. Valja nam se prestati svađati i međusobno optuživati te vidjeti kako nešto sustavno i zajednički možemo unaprijediti, jer gubimo svi.