Društvene mreže mijenjaju oblike vršnjačkog nasilja, ali strah i restrikcije neće roditi bolje društvo

S anksioznošću ili depresijom suočava se svako peto dijete u Hrvatskoj, a nešto manje od 50 tisuća djece i mladih ima neki mentalni poremećaj. Sve više mladih ima problema s mentalnim zdravljem, ili kako to objašnjava zadarska liječnica, specijalistica školske i sveučilišne medicine te psihoterapeutkinja Polona Bencun Gumzej, sve više postajemo svjesni koliko je oduvijek bilo problema.

- Mi znamo odavno da jedno od petero djece ima neke psihičke probleme. Znamo da 60 posto svih psihičkih problema u odrasloj dobi zapravo počinje u djetinjstvu i adolescenciji - prvi šub anksioznosti, prvi šub psihotičnosti, sve to ide u tu dob i to retrogradno znamo, ali puno se toga prije nije vidjelo i puno se toga nije gledalo. Iako se donedavno puno problema doživljavalo kao dječje gluposti, u zadnje vrijeme ne samo da djecu doživljavamo ozbiljnije, nego se i oni sami doživljavaju ozbiljnije i vrlo su aktivni u dijagnostici sebe i drugih, govori doktorica Bencun Gumzej.

Sve glasniji

- Svako malo od mladih možete čuti kako netko ima toksičnu vezu, kako je netko narcističan - iako nemaju pojma što to točno znači, dobro je što se zanimaju, što pričaju o tome i što žele znati. Zato ja kažem da su mladi dobro i bit će dobro sve dok pričaju, zaključuje.

Djeca više, kako primjećuje, ne daju da ih se ušutka, imaju sredstva da budu glasniji i da ih se čuje. No, ta sredstva, prvenstveno neregulirane društvene mreže, ponekad i zloupotrebe i naprave što ne bi trebali.

Posljednjih mjeseci policija je više puta intervenirala u hrvatskim školama jer su učenici - i osnovnoškolci i srednjoškolci - sastavili »liste smrti« koje su potom objavili na društvenim mrežama. Doktorica Bencun Gumzej o »listama smrti«, kako priznaje, nerado govori, jer, iako ih vidi prvenstveno kao »internetsku igru«, odnosno kao način na koji klinci pokušavaju biti zabavni, smiješni, »in« ili »kul«, u jednom malom dijelu slučajeva takvo što ipak jest i može biti opasno.

- S jedne strane ne treba ih shvatiti ozbiljno, a s druge strane treba, jer nikad ne znate koje od te djece kroz listu šalje poziv u pomoć. No, iako doktorica Bencun Gumzej ističe da ovakve liste u pravilu ne treba shvaćati kao konkretnu prijetnju, jer u velikoj većini slučajeva to nisu, naglašava da ih moramo ozbiljno shvatiti kao trend i kao ideju da je to »kul« i da je to nešto što djeca vide kao foru koju onda šire jedni drugima. A važnu ulogu u svemu tome imaju društvene mreže, na kojima se daleko od roditeljskog nadzora, mijenjaju i oblici vršnjačkog nasilja.

- Društvene su mreže nekadašnji zidić, nekadašnje dvorište, Kalelarga, parkić - gdje god da ste sjedili kad ste bili mladi. No strava društvenih mreža je što je nas nekada na zidiću bilo 10, u parkiću možda 20, na Kalelargi 40, a na društvenoj mreži imate praktično cijeli svijet. A pritom u trenu kada nešto uleti u internetski svijet, vi gubite svu kontrolu, ni onaj koji se šalio više ne može utjecati na to što će tko od toga napraviti, ni gdje će završiti, ni kako će biti shvaćeno. Mogućnosti su neizmjerne i zastrašujuće, a naša sposobnost kontrole podjednaka je kao u pračovjeka s vatrom, oslikava dr. Bencun Gumzej, pa naglašava da nije problem sredstvo, dakle društvene mreže, nego način korištenja toga sredstva.

Konstrukcija i destrukcija

Naime, kako objašnjava, sve novo što izumimo nosi svoje opasnosti i moramo naučiti rukovati time tako da to bude za dobrobit, a ne na štetu ljudi jer sve što može biti sredstvo konstrukcije, može biti i sredstvo destrukcije.

- Mi očekujemo od djece da rade nešto što ni mi ne znamo raditi, očekujemo da znaju bez da ih je itko podučio. Dali smo im sredstvo, a nismo ih konceptualno i vrijednosno naučili što s tim, kaže te ističe da je pitanje kako da mi toj djeci dajemo konstrukciju i kako ih učimo da iz toga grade nešto dobro, a ne nešto što razara.

- Ne možete im dati auto i ključeve auta i reći »vozi«, pa se čuditi jer imamo milijun sudara. Ne treba im zabraniti, nego ih naučiti kako se vozi! Vremena se mijenjaju, mladi danas ne mogu proći gradom ako su popularniji, a da ih 10 drugih deset klinaca ne snimi. Oni se ne mogu mrdnuti, ma koja policija, sve je isti tren na društvenoj mreži, kaže dr. Bencun Gumzej.

Kako opisuje doktorica, kod djece se u nekoliko mjeseci promijeni čitav set-up njihova društvenog okruženja i malo tko od odraslih je to u stanju pratiti. No, uopće nije kvaka u tome da odrasli sve to moraju pratiti, naglašava, nego u tome da mlade nauče da razmišljaju svojom glavom, da propituju i da ih se uči vrijednostima te da ih se jasno nauči što je ok, a što nije.

Pri tome nije potrebno otkrivati toplu vodu, kako kazuje, dovoljno se ugledati na druge države u kojima se mogu pronaći primjeri dobre prakse, primjerice na Finsku ili Island. Njihovi državni programi borbe protiv negativnih ponašanja mladih - bilo zloupotrebe sredstava ovisnosti, bilo vršnjačkog nasilja - počivaju na jačanju obiteljskih interakcija roditelja i djeteta. Također i na jačanju interakcija lokalnih zajednica poput škola i klubova. Svako dijete godišnje dobije nekoliko vaučera s kojima se može upisati u koji god sport i aktivnost želi, potpuno besplatno. I roditelji imaju besplatne vaučere, namijenjene uglavnom za jačanje vještina roditeljstva.

- Island je od 1990-ih godina sa 42 posto djece koja su u zadnjih godinu probala alkohol, došao na pet posto u zadnjih deset godina, upravo zahvaljujući tim mjerama, gdje je klincima omogućena bolja komunikacija s roditeljima, besplatni su im sportovi, kreativne aktivnosti, sve je dostupno, a u školama se stalno provodi rad na jačanju komunikacije i empatije, o tome se vodi računa, pojašnjava.

Takav program, valja istaknuti, temeljen je na zdravstvenim istraživanjima koja su još tijekom 90-ih dokazala da destruktivna ponašanja mladih proizlaze iz njihovog stresa i načina na koji se nose sa stresom, bilo da je riječ o zloupotrebama sredstava ovisnosti ili pak o nasilnom ponašanju.

foto: iStock

Kolektivna odgovornost

No, roditelji se u Hrvatskoj, za razliku od Islanda, često ne druže s djecom, iako nije sva odgovornost za to na njima.

- Roditeljima su prepuštene sve zajedničke aktivnosti, od zajedničkog izlaska u prirodu do igranja nogometa zajedno, sve su to stvari koje su kod nas prepuštene roditeljima ako imaju vremena, a roditelji niti imaju vremena niti imaju novca. To je nešto što se može društveno drugačije organizirati, i to na lokalnoj razini, pod okriljem škole, pod okriljem centra za mentalno zdravlje ili centra za mlade, samo treba postojati volja. I toga bi trebalo biti puno više, neusporedivo više nego sad. Sad je sve na dobroj volji pojedinaca, sustavnog rješenja nema, kaže.

Bilo da je riječ o konzumiranju opijata ili pak o nasilju, odgovornost je, kako ističe doktorica Bencun Gumzej, kolektivna.

- Profila nasilnika i žrtvi ima svugdje, u svakoj populaciji, u svakom razredu. No niti će se u svakom razredu i svakoj populaciji dogoditi nasilje, niti će potencijalni zlostavljač postati zlostavljač, niti će potencijalna žrtva postati žrtva. To konkretno ovisi o tome kako u školi profesor vodi razred, kako u obitelji roditelj vodi dijete i kako mi kao zajednica vodimo društvo i na koncu - o tome što naša djeca gledaju, zaključuje.

Statistika nam u tom pogledu za sada ne ide na ruku, pa se u školama ove godine može primijetiti zabrinjavajući trend porasta broja prijava za nasilje. Prema službenim podacima MUP-a, u nepuna četiri mjeseca u ovoj školskoj godini zabilježeno je više od 50 posto dojava nasilja od ukupnog broja prijava cijele prošle školske godine. Poput čitavog društva i mediji su ostali zatečeni ovim trendom i često mu ne pristupaju na adekvatan način, pa izvještavanje o »listama smrti« i drugim oblicima nasilja često ima kontraproduktivan efekt, kako upozorava doktorica Bencun Gumzej.

- Mi se najviše bavimo žrtvom i nasilnikom, a zapravo se treba baviti ovom šutljivom većinom, ovom većinom koja se boji bilo što kazati. Prolistajte novine u zadnjih 20 godina i recite koliko se članaka o mladima odnosi na crnu kroniku ili polucrnu kroniku, na nešto što mladi rade, a nad čime se mi odrasli zgražamo? Toga imate 90 posto u člancima o mladima. Nekakav članak o mladima koji rade nešto konstruktivno, koji volontiraju, koji su išli na, na primjer, Olimpijadu iz matematike, koji su oslikali bolnicu i dječji vrtić - gdje je to bilo u medijima, tko je o tome snimio reportažu? Kad bi omjer bio 10 posto negativnoga, a 90 posto pozitivnoga, onda ne bi bilo kontraproduktivno izvještavati o »listama smrti«, ali kada je 90 posto toga, da, kontraproduktivno je. Mi time samo tome dajemo na važnosti, a ne vidimo djecu, upozorava doktorica.

(Ne)učinkovitost sustava

Svaki novi incident u školama nanovo otvara i pitanje učinkovitosti sustava u rješavanju nasilja među djecom. Institucije, naime, u takvim slučajevima postupaju sukladno Protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima iz 2004. godine. Tim je Protokolom definirano što se smatra nasiljem, tko je odgovoran za njegovo rješavanje i koje su obveze nadležnih institucija, a cilj je uspostaviti jedinstveni sustav postupanja kako bi se djeci i mladima osigurala sigurnost te pravovremena i adekvatna podrška. Iako Protokol smatra dobrim jer mladima jasno poručuje što je nedopustivo - doduše tek nakon što naprave »glupost«, doktorica Bencun Gumzej ističe da je taj dokument na koncu izvrsna stvar samo za »gašenje požara«.

- Mi sada zaista imamo Protokol o nasilju, no to je samo okvir. Koga god da pitate - uključujući i mene da se razumijemo - reći će vam - sve je napravljeno po Protokolu o nasilju. Ja ću napraviti sve po Protokolu, ali što sam time napravila - zaštitila sebe i instituciju. Ponekad protokol bude slon u staklarskoj radnji jer umjesto razgovora s razredom profesora kojem je stalo, imaju policijsko ispitivanje. Stalno se događaju izvanredne situacije i mi se samo bavimo gašenjem požara. Radi li itko procjepe u šumi da do požara ne dođe? To profesori pokušavaju i postoje programi, sve postoji, ali nekakva sustavna podrška, jasnoća tih programa, ja mislim da je poprilično nakon onog početnog entuzijazma mrtvo slovo na papiru, stav je naše sugovornice.

Užasan događaj koji se u Osnovnoj školi Prečko zbio zadnjeg dana prije početka zimskih školskih praznika otvorio je niz pitanja, uključujući sigurnost djece u školama.

- To su strašne stvari, ali to je svijet u kojem živimo i ne znam kada ćemo postati svjesni toga, a pravo je pitanje želimo li mi da naša djeca žive u takvom svijetu. Ali strah neće roditi bolje društvo, nego samo više ovakvih stvari. Glavna ideja restrikcija, odnosno uvođenje zaštitara i zabranjivanje djeci da idu na mali odmor van, kontroliranje, ideja toga je da ćete vi dobiti što? Da će svi postati miroljubivi? Pa neće. Neće jer će živjeti u svijetu koji nije miroljubiv i u kojem je opasno. Dakle, mi šaljemo poruku djeci da je svijet opasno mjesto, a na opasnom mjestu ja sam u opasnosti. Trebamo im umjesto toga poslati poruku: sigurni ste, idemo napraviti dobro. Mi odrasli znamo što treba i kako ćemo to izvesti!