Zastupnici hoće ići na more

Proračun se nešto sporo puni, lošije nego smo navikli. Ne krije to više ni ministar financija, a kako će i sakriti kad gužvi na obali nekako i nema. Ima ih, sudeći po onom što portali pišu, u Grčkoj recimo, Italiji, a kod nas nema pa nema. Kako će ih i biti ako je istina ono što veli nedavno konzument ugostiteljskih usluga u Dalmaciji, da je porcija prženih krumpirića u nimalo atraktivnom primorskom mjestašcu dosegla lijepih 16 eura. Ooooo, 16 eura! Ili je pohlepa dotakla nebo, ili slute ugostiteljski djelatnici da dogodine stiže smak svijeta nakon kojeg ionako ništa neće biti važno. Smak svijeta, ali dogodine. Ove godine ćemo ipak na more, ovako ili onako. Pa dok se proračun slabije, ili sporije, ili lošije puni, mikrofoni televizijskih kuća idu pod bradu saborskim zastupnicima da im požele ugodna dva mjeseca odmora i da ih nježno priupitaju što li samo nose sa sobom kad na plažu idu.

- Što sa sobom nosite na plažu, pita nevidljiv netko čija ruka drži mikrofon s logom velike TV kuće.

Pitanje je učinkovito poput kakvog melema što se na ranu stavlja. Da nije, ne bi se Marijanu Pavličeku i Ivanu Penavi osmijeh jednako razvukao licem. Raznježilo ih skroz to nježno uplitanje u njihovu intimu, taj blagi interes za njihove očinske tegobe, to razumijevanje svekoliko kojeg ne možeš ne imati za svakog tko na plažu ide punih ruku. Čelnik DP-a i čelnik Suverenista nikada nisu bili sličniji jedan drugom nego taj tren dok su grčevito tražili dobar odgovor na pitanje što nose sa sobom na plažu. Tražili pa skoro u glas spomenuli ponajprije pištolj na vodu, napuhance i rukaviće. Idilično posve koliko i dokaz da su svi jednako krvavi ispod kože i kad hine da ih sve na ovom svijetu samo razdvaja. Ili spaja, poput recimo razumijevanja hindskog jezika. Oni koji su zbog doma svog spremni i na koaliciju s HDZ-om, gdje god i kad god treba, ne razumiju što to znači kad se na hindskom kaže »dom je bliže nego što misliš«. Dom je valjda kategorija na koju samo odabrani imaju pravo.

No, valja biti pošten, Suverenisti su, kad se o jeziku priča, pustili DP-ovce da krenu jurišnički na jezik svih onih naših sugrađana koji su u potrazi za boljim životom došli k nama. U marketinški sjajno odigranom potezu jednog velikog trgovačkog lanca prepoznali su DP-ovci udar na jezik i kulturu, gaženje hrvatskog jezika kao takvog. Ne smeta ih engleski, češki, njemački, ne smeta ih kad kapital nasrće na turiste sa zapada, ne smeta ih loše govorništvo hrvatskog jezika u vlastitim redovima, ali kad se trgovački centar dosjeti puke činjenice da su im strani radnici sasvim pristojna niša kojoj se valja obratiti e onda eto problema. Jer, vide DP-ovci kako je na zapadu i to ne žele. Kud li samo žele da je znati!? Žele da ih netko nježno pita: »Što sa sobom nosite na plažu?« Žele da im se pruži prigoda da cijelom svijetu kažu: »Pištolj na vodu i napuhance!«

Dok je u Saboru trajala presica DP-ovih zastupnika koji hoće ići na more, po Svilaji ugibaju krave, a da nitko ne zna zašto pa ni resorni ministar, inače DP-ov čovjek. Drugi DP-ov ministar nam je pak koji dan ranije objasnio zašto je to zapravo dobro da cijene goriva formira tržište. Tržište, isto ono tržište istog onog gospodarstva koje je procijenilo da će kihnuti odavno ako ne angažira mali milijun stranih radnika. Pa smo ih angažirali, pa smo te strane radnike ostavili na milost i nemilost svemu i svačemu bez ikakve želje da ih na koncu naučimo i koju riječ hrvatskog jezika. Pa ih evo kako u zajedništvu s hrvatskim dostavljačima traže svoja prava. Taman da shvate iz prve ruke što im to poručuje trgovački centar kada na njihovu jeziku i jezicima piše po uličnim reklamama »dom je bliže nego što misliš«.

Na krilima polmilijunskog ushita DP spašava što se spasiti dade od onog što su obećali, od onog što su prodali onomad biračima toliko dobro da su se svi skućili pod skute vladajuće stranke. Samo, od svega je u malo vremena ostalo ništa, taman da spas vide u posve ksenofobnom tužakanju. A da je pameti, mudrije bi bilo da ulože sve snage, resurse i štogod novca u film jer to kako je Ivan Penava proćerdao skoro pa sve osim čeprkanja po prastarim ledinama, vrijedno je filmovanja. Pitanje je samo kojeg bi film bio žanra, jer igra sve od komedije do ozbiljne tragedije, ako već nije u pitanju teški, preteški hrvatski realizam.

A film, hrvatski film, priveo je kraju svoje dane. Na Filmskom festivalu u Puli dijelile su se nagrade filmovima koji se ne libe progovoriti o tome gdje smo i kakvi smo. A takvi smo da je najgledaniji film u nas »Fiume o morte!«, da je najgledaniji dokumentarni film u nas ikad onaj koji priča o dolasku fašizma. »O kakva luda, davna vremena...«, rekoše voditeljice dodjele ne skrivajući ni malo što zapravo misle o današnjim vremenima. Filmu »Fiume o morte!« koji priča o fašizmu i svom zlu koji fašizam donosi Arena za najbolju režija, a Zlatna arena za najbolji film ide filmu »Mirotvorac« koji ne da da se zaboravi Josip Reihl Kir, čovjek koji nije dvojio da se pet godina pregovora isplati više nego pet minuta rata. Pa su ga ubili. Pa su ga ubili oni kojima je odgovarao rat, a ne mirotvorac. Oni koji su u ime rata raspirivali sve moguće mržnje, baš kao što se na trenutke čini da se mržnje silom siju i danas. Na pozornicu pulskog teatra izlazilo se po nagrade, ali se izlazilo i da se poruči koliko nas malo dijeli od toga da nas i opet potjeraju tamo odakle smo onomad jedva pobjegli. I zato se s pozornice čulo i smrt fašizmu, sloboda narodu, i no pasaran, i ono sad već planetarno znano »pumpaj«, i želja da nam djeca odrastu u zemlji bez fašizma. I zato je za govornicu izašao dobitnik Zlatne arene za režiju Igor Bezinović pa podsjetio na neraskidivu vezu militarizacije i fašizma, ali i na to da služenje civilnog vojnog roka nije kukavičluk, već nekad, ako ne i često, itekakva hrabrost. Svega se čulo s pozornice, a opet nikome se nije zabranilo ništa, uzelo ništa, ili zanijekalo da ima pravo na svom jeziku čuti gdje mu je obližnja trgovina s ponudom proizvoda na koje su navikli. Možda se domet svega toga čini mali, ali je nekako i bilo nasušno potrebno. Jer ni »Mirotvorac« ni »Fiume o morte!« nisu snimljeni bez razloga i to baš u ovom trenu, niti je bez razloga toliko svijeta krenulo u kino zbog Bezinovićeva filma.

Svijet opet traži mirotvorca da fašizma u svijetu ne bude. A za to vrijeme, dok saborski zastupnici i zastupnice vuku kovčege put izlaza iz zgrade parlamenta, mikrofoni televizija s nacionalnom koncesijom stisnuli su se podno brada nekolicine onih koji su jedva dočekali odgovoriti na upit što nose sa sobom na plažu. I prvi liberal Bjelovara i okolice Dario Hrebak smješka se dok spominje svu tu opremu za klince, sve te pištolje na vodu, napuhance, kolute, rukaviće iliti leptiriće. Da je pokojna tvornica Jugoplastika živa, samo bi od zastupnika živjela. S druge pak strane nitko ne spominje onaj ručni, prijenosni frižider i u njemu rastaljenu paštetu i pomu i gdjekoji sokić, što hoće reći da prženi krumpirići od 16 eura i nisu svakom udarac u pleksus. Malo što može ujediniti smrtno suprotstavljene političare i političke grupacije kao pitanja vezano uz ljetovanje. Jedino je Nikola Grmoja onaj koji tu mostove ruši. Jedino je njemu sve to dalo na živce toliko da je, ako sjećanje ne vara, odbrusio sedmoj sili nešto u stilu: »A što vi mislite u čemu se političari kupaju!?« U znoju lica svog sigurno ne, a sve drugo je eto opcija. Treba vam samo plastični pištolj na vodu, napuhanci, rukavići, kikiriki, kokice i ideološki neprijatelj koji po mogućnosti govori hindski.