Ne budi ćaci!

Kažu da je jedan od sigurnih znakova da nas je zgazilo sve, stres, obaveze, obitelj, okolina, posao, onaj kad na normalne neke stvari i u normalnim nekim situacijama reagira čovjek nenormalno. Isprva se to ne da ni primijetiti, a nije ni da je sklona naša čeljad vjerovat’ bližnjima kad mu i dobronamjerno govore da nešto tu nije u redu. Ali, kad shvatite da vas je narogušila i tako benigna vijest poput one da je čelništvo SDP-a za sve svoje kandidate na lokalnim izborima pripremilo priručnik koji sadrži sve ključne smjernice za uspješnu organizaciju lokalne kampanje, e onda je vrag odnio šalu.

A u priručniku, među ostalim, i upute za odijevanje, valjda da su im vizuali ugodni oku, a ne da sparuju boje koje jedna s drugom veze nemaju, baš kao i upute za tehničko korištenje društvenih mreža valjda da ne lupaju baš svaki status koji im padne na pamet. Čisti hipsteraj, prvo je što čovjek pomisli snervan činjenicom da smo dotjerali dotle da aktere političkog nam života moramo učiti što je pristojno odijevanje i pristojno ophođenje i kako im se nasmijati kad vide da su u blizini fotoreporteri.

Samo, je li ovo razlog da čovjek pobjesni načisto!? Realno i nije, ali može sasvim fino ići na živce to peglanje odavno narušena imidža, liti forme, u trenutku kad je sadržaj na koljenima. Kažu SDP-ovci da im je slogan »Slušamo ljude«. Lijepo zvuči, ma za to i ne treba ispeglano odijelo koliko zdrave uši.

Ljudi, narod... Što kad ih i čujemo? Hoćemo li sve što nam kažu ugraditi u svoje djelovanje, ili ono najbolje, ili ćemo pobrati što nam paše!? Što očekivati od nas ljudi kad je u javni prostor pušteno toliko polusvijeta da više nitko normalan ne može razabrati što valja a što ne valja, što je pravo a što ne. Joško Jeličić. Bivši nogometaš. Onaj koji komentira utakmice domaće nogometne lige. O liku i djelu pisali su mnogi i to kirurški precizno, recimo novinar i književnik Jurica Pavičić, no obožavatelji tog »stručnog« lika i djela svaki put imaju za potrebu spomenuti da o dotičnom pišu navijači splitskog nogometnog kluba i da je sva ta kritičnost time motivirana. Kamo sreće.

O opjevanoj verbalnoj svađi trenera Hajduka Gattusa i Jeličića pred kamerama i onim širokim auditorijem, svađi koja se odvila na tri svjetska jezika, jamačno svi znaju sve. Dalo bi se o njoj na milijun malih načina, iz milijun različitih perspektiva, da ne bi »sitnog« detalja. U trenu kada je sve otišlo daleko, ako ne i predaleko, stručnjak vadi adut gori od uličnog, nabija treneru na nos da je stranac što sa sobom jamačno povlači i to da mora poštovati pravila zemlje u kojoj je, eto, stranac. No i gore od toga što se stručnjaku omaklo priznanje da su stranci čeljad drugog nekog reda, bez obzira jesu li nogometni treneri ili dostavljači pizze, bi to da ama nitko u tom našem javnom prostoru nije tu vidio ništa sporno. Zašto je tome tako!?

Tome je tako jer već i ozbiljan neki svijet, svijet kojem je u opisu posla da štiti javni prostor od nedopustivog sadržaja i loših ljudi, jednostavno zdravo za gotovo uzima činjenicu da smo oguglali. Pa će i taj ozbiljan neki svijet priznati najprije da onaj koji je kombinacija stručnog komentatora i zabavljača u svojim nastupima, izjavama, analizama vrlo često prelazi granicu dobrog ukusa komentarima koji su i seksistički, i rasistički, i šovinistički. Ali, jer vazda ima ali, brzo će dodati i to da naš komentator svoj posao radi vrlo dobro jer »generira interes kod šire javnost«.

I to je to, to je taj rezon koji sve opravdava, konstatacija kako čovjek čije izjave često prelaze granice dobra ukusa zapravo radi posao dobro jer mu narod svojim interesom daje vjetar u leđa. Eto začarana kruga onog u kojem je normalno strancu objasniti gdje je strancu mjesto. Prije pet, deset godina zbog ovakvih stvari sastančila bi etička neka povjerenstva i to preventivno i odgojno da nauče ljudi da ima stvari koje jednostavno nisu u redu, no danas je to eto tako kako je. Ili, kako reče jedan uvaženi PR stručnjak, ne treba više pitati gdje su granice, jer granica više nema. Otkada je Trumpa, granice su izbrisane i sve je dozvoljeno. Nema granica. Zagadi sve. Je li to onda razlog za nervirati se, ima li još tih što ih »sitnice« poput ove smetaju i može li se od svega makar pobjeći kako!?

Cestom šeće glumac, dobar glumac i dobar čovjek. Na ušima mu slušalice. Jedva ga se da dozvati kroz prozora automobila. Drago ti bude vidjeti ga. Vazda je lijepo sresti se s kim na cesti, pozdravit ga, pitati kako je, poželjeti mu ugodan dan. Nema boljeg dokaza da je čovjek živ nego kad za hodanja gradom dobije potvrdu da je tu u gradu s razlogom nekim. Samo, što će glumcu slušalice!? Kaže, sluša podcast. Sluša pametne neke ljude, profesore, znanstvenike. I kaže da ga jednostavno ‘ubilo’ sve što je zadnjih dana slušao i gledao. Gledaš studente, na desetke tisuća njih, kako hodaju ulicama Beograda, osjećaš da je jedino ispravno to što mladost radi dok traži državu i društvo koje će funkcionirati na zakonit način, pa bi da si s njima i da si mlađi.

No, u isti čas se i bojiš za tu mladost i dvojiš ima li uopće izlaza iz te neke pat pozicije dok grme zvučni topovi i dok je sve dozvoljeno. A baš kao da to nije dosta eto užasa u Kočanima, tragedije koja je odnijela toliko mladih života, a sve uvijek zbog istog, zbog neke plave kuverte koja je šetala iz džepa u džep, zbog gramzivosti, nereda, bezakonja, zbog toga što granica nema. Shvatio je glumac da nikog nije briga i koliko god zna da je kukavički pobjegao je u podcast i to takav neki u kojem nema tuge, tamo gdje ništa nije ni šovinistički ni seksistički, tamo gdje se ne pjeni mnoštvo oko svega onako kako zapjenilo čak i oko novog vizualnog identiteta Grada Zagreba baš kao da ga je skrojila politika a ne struka.

Osjećaj za to što je dobro, a što loše nekad nam je bio dovoljan. Danas se traži pozadina, ona ideološka po mogućnosti. Kako, primjerice, studentski prosvjedi ne jenjavaju sve se više analiziraju zastave, parole, sve se više važe koliko tu ima Srbije, Europe ili Rusije. Jedna od studentica sažela je to u rečenicu »mi imamo neki ideološki minimum jedinstva« ne obrazlažući dalje u čemu je taj »ideološki minimum«.

No, odgovor im je zapravo u vrlo sažetom obliku dao njihov protivnik na terenu. Protivnik je onaj ćaci Vučićev, onaj kojem se omaklo da umjesto ‘đaci u školu’ napiše na transparentu ‘ćaci u školu’. Riječ »ćaci« postala je ključna, s njom se već danima sprda cijeli Balkan, a studenti su dobili svog nomenklaturnog ideološkog neprijatelja. A on je ćaci. Jer ćaci je onaj tko je sagradio onu zlosretnu novosadsku nadstrešnicu, ćaci je onaj tko je dao dozvolu za nju, ćaci je Vučić, ćaci je onaj tko je dopustio rad diskoteci u Kočanima, ćaci su svi političari što prodaju dušu vragu da bi ostali na vlasti, ćaci su svi europski birokrati koji godinama ne čine ništa i primaju ogromne plaće, ćaci je Putin, ćaci je Trump... I ćaci smo svi mi koji godinama sve to trpimo toliko i tako da smo se navikli i da smo se pomirili s tim da smo više ili manje ćaci. Pa kad stvarni ćaci progovori nama se čini da je to normalno, a nenormalno je zbog toga biti ojađen.

Studenti se bore da ne budu ćaci, da ne budu mi kojima je ćaci stanje k’o neko novo normalno, k’o mi koji vjerujemo da je uzaludno sve kad ćaci pobjeđuju uvijek i svuda. Izbor je, međutim, i dalje i ipak na svakom od nas. Ne budi ćaci! Eto borbe u kojoj vrijedi sudjelovati i za koju, valjda, ne treba priručnika.