Godina Tijardovića i Gotovca

Aktualna 2025. proglašena je Godinom Ive Tijardovića i Jakova Gotovca u povodu 130. godišnjice rođenja dvojice glazbenih velikana koji su obilježili splitsku i hrvatsku glazbenu scenu. Ovim povodom najavljen je program kojem će se pridružiti brojne institucije, organizacije i udruge u gradu Splitu, uključujući škole i Sveučilište. Najveći partneri projekta su splitski HNK i Hrvatski dom koji pripremaju nekoliko kapitalnih projekata na svojim scenama. I Ivo Tijardović i Jakov Gotovac rođeni su u Splitu – Tijardović 18. rujna 1895., a Gotovac 11. listopada 1895. godine.

Hrvatski skladatelj, libretist i slikar Ivo Tijardović glazbu je učio u Splitu i u Beču, gdje je studirao i arhitekturu, a diplomirao je na Dramskoj školi u Zagrebu 1922. godine. Istaknuo se kao vrstan organizator i scenograf, slikar i ilustrator. Djelovao je kao ravnatelj Opere i intendant splitskoga HNK-a (1933. - 1941.), a potom i HNK-a u Zagrebu (1945. - 1949.), te ravnatelj Državnoga simfonijskog orkestra (1949. - 1954).

Skladao je glazbu za različite izvođačke sastave - orkestralnu i komornu glazbu, solo pjesme, zborove te filmsku glazbu, no primarno su polje njegova skladanja glazbeno-scenska djela, posebno operete. Osim opera »Dimnjaci uz Jadran«, »Marko Polo« i »Dioklecijan«, mjuzikla »Katarina Velika«, glazbene komedije »Doživljaj u Šangaju«, scenske glazbe za »Juditu« Marka Marulića i »Ribarske svađe« Carla Goldonija, skladao je osam opereta, od kojih su »Mala Floramye« i »Splitski akvarel« postigle najveći uspjeh. Njegova su libreta, od kojih je neka i sam napisao, većim dijelom svojom tematikom vezana uz Mediteran i dalmatinski izričaj, posebno Split. Njegova skladateljska estetika uglavnom je tradicionalno orijentirana, oslonjena na folklor i nacionalni glazbeni izraz.

U središtu opere »Marko Polo« lik je znamenitog svjetskog moreplovca. Prateći ga na njegovim putovanjima, Tijardović glazbom ocrtava razne krajeve svijeta. Među Tijardovićevim vokalno-instrumentalnim radovima posebno mjesto pripada »Juditi«, kantati za sopran solo, recitatore, mješoviti zbor i orkestar na stihove Marka Marulića. Među operetama svojom izvornošću izdvajaju se »Mala Floramye« i »Splitski akvarel«, djela u kojima je izvrsno dočarao specifičan splitski kolorit. Pritom se istaknuo i kao lucidan libretist, izvrgavajući ruglu mnoge ljudske slabosti. Najvažniji je element njegove glazbe raspjevana melodika mediteranskog obilježja.

Ivo Tijardović se ogledao i na drugim umjetničkim poljima. Kao nadaren slikar i karikaturist s mnogo je ukusa znao svojim djelima podati živopisan scenski okvir, a svoje junake odjenuti u originalne kostime. Tijardović je dobitnik visokih odlikovanja, a 1970. dodijeljena mu je Nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo. Preminuo je 19. ožujka 1976. u Zagrebu.

Skladatelj i dirigent Jakov Gotovac u rodnome gradu polazio je i završio, 1913. godine, Klasičnu gimnaziju i stekao prve glazbene spoznaje kod Armanda Meneghella-Dinčića, violončelo, potom u Antuna Dobronića harmoniju te u Cyrila Metodeja Hrazdire instrumentaciju i dirigiranje. Nakon mature upisao se po očevoj želji na Pravni fakultet u Zagrebu, ali ga izbijanje Prvog svjetskog rata vraća u Split, jer je zbog zdravstvenih poteškoća bio pošteđen vojne obveze.

Jakov Gotovac ( 1908. - 1995.)

U Splitu se uz pravni studij nastavlja baviti glazbom. Kako u Hrvatskom biografskom leksikonu navode Mirjana Škunca i Ivona Ajanović, težište je Gotovčeva glazbenog izričaja na melodici, bilo da je zasniva na jednostavnoj glazbenoj zamisli poput narodnog napjeva ili je oblikuje prema načelima umjetničke glazbe, ali redovito s izrazitom mediteranskom pjevnošću; mjestimice se u njegovoj melodici naziru i utjecaji talijanskog opernog stila.

Svjestan zarana svojih sklonosti te mogućnosti i potreba svoje okoline, skladanje je započeo vokalnom glazbom i malim oblicima. Obogaćen znanjem i iskustvom tek je u razvijenijoj zagrebačkoj okolini proširio stvaralačko zanimanje na druge veće i složene oblike orkestralne glazbe i glazbenoga kazališta. Primarno vokalni skladatelj, nadahnut riječju, Gotovac je velik dio svog opusa posvetio zbornim skladbama i solo-popijevci. Uglazbljivao je ponajviše tekstove iz narodnog pjesništva ili iz pera domaćih pjesnika. Gotovčeva djela su kongenijalna sinteza narodnog duha i nadahnutog umjetničkog stvaralaštva.

Nadasve je značajan ciklus Koleda za muški zbor i mali instrumentalni sastav, oblikovan u nizu od pet stavaka u kojima Gotovac predočuje praslavenski običaj obrednog čestitanja krajnje jednostavnim glazbenim sredstvima, svedenima na kraće obrasce koji se ponavljaju. Izvorne melodijske zamisli skladane su posve u narodnom duhu. Djelo se svrstava među antologijske prinose novijoj hrvatskoj zbornoj glazbi. U solo-popijevkama došao je do izražaja Gotovčev dar za pjevnu melodiku i lirski izraz. Iz Gotovčeva ranog razdoblja su njegove, poslije mnogo izvođene, obradbe i harmonizacije narodnih napjeva »14 Narodnih pjesama iz Dalmacije« za muški zbor i 6 za glas i glasovir te »Primorska suita«, prvi njegov pokušaj slobodne obradbe folklornih motiva. Gotovčeve orkestralne skladbe programnoga su karaktera, sadržajno i motivički temeljene na narodnoj baštini. Prva i ujedno najbolja, »Simfonijsko kolo«, djelo je oštre, živahne plesne ritmike, snažnih kontrasta, bujne orkestracije. Doživjelo je i koreografsku postavu te ostalo do danas jedno od najizvođenijih Gotovčevih djela.

Svijetu glazbenoga kazališta pristupio je 1928. skladajući scensku glazbu za Gundulićevu pastirsku igru »Dubravka«, u kojoj već pokazuje smisao za glazbeno ocrtavanje komičnih situacija i za efektnu gradaciju. Godine 1930. dovršio je prvu od svojih osam opera, romantičnu narodnu operu »Morana«..

Između 1933. i 1935. sklada komičnu operu »Ero s onoga svijeta« na libreto Milana Begovića prema narodnoj priči. Literarno dotjeraniji dramski tekst, nabijen komikom situacija i replika, nadahnuo je Gotovca da živopisno i realistično uobliči suprotstavljene karaktere i komične zaplete, preplećući lirski raspjevane arije zaljubljenih protagonista s humoristički, katkad i groteskno obojenim napjevima komičnih likova. S »Erom« je Gotovac ostvario djelo u potpunosti prožeto duhom narodnog melosa, a istodobno posve izvorno i po čitavom glazbeno-scenskom izričaju jedinstveno. Doživjevši više od tri tisuće izvedaba na hrvatskim i svjetskim pozornicama, »Ero« se potvrdio najboljom hrvatskom komičnom operom i stekao trajnu popularnost. U operi »Kamenik« pokušao je, s manje uspjeha, obraditi socijalnu problematiku. Povijesne teme uglazbio je u muzičkoj drami »Mila Gojsalića« i operi »Petar Svačić« htijući nastaviti tradiciju Lisinskog i Zajca.

U opernoj legendi »Dalmaro« prevladava suzdržaniji način u glazbenoj dramatici i izražavanju folklornog idioma. U opernoj jednočinki »Stanac«, prema Držićevoj pokladnoj igri, ponovo oživljava Gotovčev smisao za komiku i oblikovanje južnjački pjevne melodike. Glazbenim igrokazom »Đerdan« dao je vrijedan prinos hrvatskom pučkom glazbenom kazalištu. Gotovac je također povremeno objavljivao rasprave i kritičke napise u časopisima i novinama. Skladateljski nadahnutom sintezom narodnog duha i izvornog umjetničkog govora stvorio je djela koja ostaju vrhunski dosezi hrvatske glazbe novonacionalnog izraza. Skladbe su mu većim dijelom tiskali još za života mnogi nakladnici u zemlji i inozemstvu. Bio je od 1977. redoviti član JAZU-a te počasni član HNK-a u Zagrebu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« 1964. i Nagradu AVNOJ-a 1972. za životno djelo. Preminuo je 16. listopada 1982. u Zagrebu.