VIDEO: Prođeš Camino i shvatiš da sve što ti treba za sreću stane u jedan ruksak

Camino. Camino de Santiago. Poznatijeg hodočašća valjda na svijetu i nema. Za njega je baš svatko čuo, mnogi su makar jednom poželjeli tim putem koračati, a velik je broj onih koji su se odvažili i prohodali svoj Camino. Jer, tu se hoda na stotine kilometara da bi se čovjek vratio onom iskonskom sebi.

Snimani su o Caminu ozbiljni filmovi, napisane brojne knjige, no i opet ostaje pitanje – zašto!? Što to Camino ima što ga čini drukčijim i kakva se to čovjek s tog nesvakidašnjeg puta vraća kući i svojoj svakodnevici!? Mali milijun pitanja je tu kojima nije odolio ni Krešimir Macan, autor i voditelj Špice s Macanom. Kako, uostalom, pitanja vezana uz Camino ne postaviti onom tko je taj put višekratno prohodao i onom koji je praktički netom nakon Špice krenuo na svoj Put.

Boris Trupčević je o svom doživljaju Camina napisao već dvije knjige. Siniša Drobnjak je kupio kartu u jednom smjeru odlučan prohodati Camino baš poput Trupčevića. A nije da im je, čini se čovjeku sa strane, išta u životu falilo. Obojica su se u svojim poslovima dokazala.

Siniša Drobnjak je osnivač Dental Business Leadership summita i poduzetnik od 1995. godine. Vlasnik je tri uspješne tvrtke u regiji koje se bave razvojem IT rješenja, distribucijom izabranih proizvoda u dentalnoj medicini te poslovnom edukacijom vlasnika i menadžera zdravstvenih ustanova. Boris Trupčević hrvatski je medijski menadžer, novinar i pisac s dugogodišnjim iskustvom u vodećim medijskim kućama. Godine 2021. postao je CEO međunarodne tvrtke Foreo, specijalizirane za beauty-tech proizvode, a danas se bavi poslovnim konzaltingom, coachingom i mentoringom menadžera. Zašto onda Camino!? Zašto i kako čovjek hoda tisuću kilometara da bi se, kako to veli Trupčević, vratio onom iskonskom sebi.

Poseban Put

Put svetog Jakova, poznatiji kao Camino de Santiago, odavno to nije samo religijsko putovanje. U početku ipak bi religija. Trupčević o Caminu zna gotovo sve, a i što ne zna kani naučiti, pročitati. Camino je, podsjeća Trupčević, nastao u devetom stoljeću, kada je jedan pustinjak otkrio ono za što se vjeruje da je grobnica apostola Jakova.

- Već od 10. stoljeća hodočasnici su krenuli prema Santiagu, gradu koji je nastao na mjestu njegove grobnice, da bi došli do katedrale koja je također na mjestu njegove grobnice u kojoj se, kako se vjeruje, dandanas čuvaju njegovi posmrtni ostaci, kazuje Trupčević. Do 14. stoljeća Camino de Santiago bila je žila kucavica. Bitno je pritom znati da se ne radi o jednoj ruti, već cijeloj mreži puteva kako kroz Španjolsku, tako i kroz Francusku, Njemačku, Poljsku, kroz manje-više sve europske zemlje.

- Običaj je bio da se u Santiago ide od vlastite kuće. Tako se razvila ta mreža puteva, od kojih je najpoznatiji Camino, kazuje Trupčević.

(Foto Mangjura)

Camino znači put. Milijuni hodočasnika su tim putevima i tim putem prolazili. Razvila se zarana i mreža prenoćišta, a templarski redovi štitili su hodočasnike od pljačkaša. Reći će Trupčević i to kako je uistinu unikatna posebnost Camina u toj baštini razasutoj cijelim putem, u tradiciji ugošćavanja i brige o hodočasnicima.

- Na svakom koraku postoje prenoćišta, komunalna, crkvena, privatna. Postoji fantastična infrastruktura. A najveća vrijednost su ljudi, ističe Trupčević. Jer, kako kaže, nije to ruta gdje ljudi dođu dobro opremljeni da prehodaju par stotina kilometara.

- Tamo svi koji dođu, a dolaze sa svih kontinenata svijeta, dođu s nekim dubokim osobnim razlogom. I putem to istovare, veli Trupčević.

Trupčević je odabrao najdužu rutu, prešao 1.000 kilometara. I Drobnjak ide njome, što i ne čudi za čovjeka koji je, primjerice, istrčao »100 milja Istre«. Što li ga tjera i na Camino, i na dugačke maratone!?

- Svi mi koji krenemo u tom smjeru tražimo neki odgovor u sebi. Za razliku do većine ljudi koji traže odgovore negdje vani, ja bih rekao da jedan mali broj ljudi shvati da se odgovori nalaze u nama. I ovo je jedan od načina kako počinjemo tražiti odgovore u sebi. Ne znači da ga uvijek nađemo, ali ga tražimo, objašnjava Drobnjak.

Užitak, ne patnja

I njegov će put, njegov Camino, krenuti iz San Juana. To je ona tradicionalna žarišna točka okupljanja hodočasnika. Tu s francuske strane Pirineja, počinje put do Santiaga dug oko 800 kilometara.

- Mjesec dana hodanja. Ja sam radio 30-ak kilometara dnevno. Tisuću kilometara u 33 dana. Bilo je i onih s jačim ritmom i onih sporijih. Svatko bira svoj tempo. Na prvu se čini puno, ali treba razumjeti da je to jedino što radiš. Kreneš u osam ujutro, hodanje je tvoj posao i hodaš do pet-šest navečer, priča Trupčević. I tako, većina bar, do Santiaga, makar je puno onih koji produže još malo dalje, prohodaju i Epilog, kako se zove hodanje od Santiaga do obale Atlantika. Cijene noćenja putem ne prelaze 15 eura, kaže Trupčević. U crkvenim ili komunalnim prenoćištima budu i sedam, osam eura. Njegova je potrošnja bila između 50 i 60 eura dnevno, no ima, kako kaže, i onih koji su putovali puno skromnije, baš kao i onih koji su na put pošli bez ijednog eura.

Samo, kako se pripremiti za toliko hodanje!? Trupčević se, i prije Camina, zaljubio u nordijsko hodanje za koje ne dvoji da je najjednostavniji, najjeftiniji i najkorisniji sport ikada.

- Volim reći da je na Caminu napor zagarantiran, a patnja je opcija. Neki ljudi misle da ima neke koristi od patnje, može biti i da je tako, ali hodočašće ne mora biti patnja. Hodočašće je prije svega veliki užitak, jedno veliko oslobođenje. Preporučam ljudima da probaju malo više hodati kod kuće, da rade vježbe za mišiće nogu, da porade na kondiciji. A zašto!? Zato da bi im bio ljepši put. Nema potrebe patiti se, napora će biti sasvim dovoljno, uči Trupčević.

Puno je i onih koji krenu na put s teškim ruksakom na leđima.

- Možda svi u životu nosimo malo preveliki teret, veći nego što bi ga trebali nositi, veli Drobnjak. I u pravu je. A onaj ruksak, kojim će se hodati Caminom trebao bi iznositi nekih 12 posto tjelesne težine hodača. U suprotnom bude teško.

Svi mi u životu nosimo previše tereta - Siniša Drobnjak (Foto Mangjura)

- Putem ljudi bacaju višak, poklanjaju, šalju kući stvari. To je ta simbolika, svi mi u životu nosimo previše tereta. To su emotivni tereti, zamjeranja, frustracije, slaže se Trupčević. Putem čine da im ruksak od života bude lakši. Simbolike je koliko vam drago i u onom kamenu koji se običava ponijeti od kuće pa ga ostaviti negdje putem.

- Doneseš kamen koji za tebe ima neko značenje, u koji si sabio sve te svoje muke, frustracije, životne traume, sve što želiš odbaciti. Taj kamen ostaviš negdje po putu. Većina ga ostavi na mjestu koji se zove Željezni križ. Tu je hrpa kamenja, memorabilija, slika onih koje je netko negdje izgubio. Energija je na tom mjestu nevjerojatna, priznaje Trupčević.

- Milijuni ljudi su prošli istom stazom. Sigurno je ostao neki energetski trag na stazi kojom preko tisuća godina ljudi hodaju, slaže se Drobnjak.

Osobna transformacija

Camino je oduvijek bio i ogroman biznis. Prenoćišta, samostani koji su bili i obrazovne institucije, razvoj poljoprivrede, farmaceutike, templarski redovi... I ljudi, ljudi koji su, kako veli Trupčević, hrlili po oprost grijeha, ali i po pročišćenje.

- Dobiješ oprost, a onda dođeš do Atlantika, skineš odjeću u kojoj si hodao, sve to spališ kao simboliku pročišćenja, okupaš se u oceanu i onda si nov čovjek, objašnjava Trupčević.

Drobnjak nudi još jedan, svoj razlog zbog kojeg ide na Put svetog Jakova.

- Kao vlasnik tri tvrtke u dvije države hoću vidjeti mogu li stvoriti 30 dana vremena u svom životu. Camino je za mene simbol vraćanja tog vremena do kojeg svi jako teško dolazimo, pogotovo ako smo u vlasničkim ulogama. Hoću vidjeti je li to uopće izvedivo i moguće, iskreno će Drobnjak.

Camino i zato da vidi može li svijet funkcionirati mjesec dana bez njega, pa da još po povratku zatekne svoje tri tvrtke u boljem stanju nego ih je ostavio. Poduzetnika je, uostalom, sve više na toj stazi.

- Svi mi volimo misliti da smo nezamjenjivi, da će bez nas sve propasti, a vrhunac menadžmenta je učiniti sebe nepotrebnim. U drugoj mojoj knjizi koja je posvećena menadžerima, vlasnicima, poduzetnicima, pišem da moraš organizirati stvari u životu tako da mogu funkcionirati bez tebe mjesec dana. Tek tada si uspio. Nakon Camina, nakon tog puta osobne transformacije, vodit ćeš ljude, posao, tvrtku deset puta kvalitetnije nego prije, ne sumnja Trupčević. Pritom dodaje kako je osobna transformacija ono što se svima na Caminu dogodi, pa i onima koji su uvjereni da im se dogoditi neće. Dogodi se i zbog hodanja.

Camino je i put osobne transformacije - Boris Trupčević (Foto Mangjura)

- Hodanje je čudo. Ovo dugometražno hodanje zaista mijenja čovjeka iznutra. Dugometražno hodanje je resetiranje duše, resetiranje cijelog bića, ističe Trupčević. Iz tog dugometražnog hodanja izlazi se kao novi čovjek.

- A nisi zapravo novi čovjek, nego onaj stari. U naslovu moje knjige zato i stoji da je to povratak sebi. Nisam se ja išao tražiti, nego sam se išao sebi vratiti, ističe Trupčević. Recept je, kaže, užasno jednostavan.

- Žustro hodanje u prirodi i u samoći, malo žustrije da se oznojiš. Sat vremena takvog hodanja i već ćeš se za taj dan resetirati. Bez aktivnog razmišljanja doći ćeš do rješenja nekih problema i izazova, a u zadnjih dvadeset minuta od tih sat vremena doći će i nove ideje. I to nije ništa mistično, to je ono što sportaši zovu ‘biti u zoni’. Naprosto mozak krene funkcionirati na drugoj frekvenciji i ulaziš u stanje kreativnosti koje je predivno. Samo sat vremena hodanja. A ovim putovanjem to sve pomnožiš sa 100. I efekti nisu samo trenutačni, nego ostaju trajno. Nakon iskustva Camina trajni je to mir, drugačije reagiraš na svoju okolinu, ne trzaš se na podražaje, odnose gradiš drugačije. I nije to samo mjesec dana koje si ukrao za sebe, to je i najbolja investicija koju možeš napraviti za sebe, za budućnost, naglašava Trupčević.

Kraj je početak

No, ni to, čini se, nije ono najvažnije što ovaj put donosi.

- U jednom trenutku živiš tako k’o skitnica i lutalica, ideš od sela do sela, živiš na cesti, spavaš u prenoćištima. Živiš užasno jednostavno, skromno, bazično, oteretiš se svih uloga koje si nakupio i u jednom trenutku ti dođe misao: »Pa čovječe, sve što mi treba za sreću stane u jedan ruksak!«, kaže Trupčević.

Na ovaj put se zato ide bez očekivanja. Najbolji je to recept za Camino, poći i pustiti da se stvari događaju.

- Prihvatiš sve što je bilo u životu i prepustiš se svemu što će biti u životu, veli Trupčević. Ne čudi onda da je na kraju puta u hodača i tuge.

- Tuga, jer znaju da se vraćaju, a ništa ljepše u životu vidjeli nisu. Ali, kad dođeš do kraja, to je zapravo tek početak. Jer ne vraćaš se isti i ostatak života neće ići istim tračnicama kao što je išao prije. Osoba koja je krenula na put i ona koja se vratila nisu iste osobe, ističe Trupčević. Na Caminu, na tom putu, odustajanja i nema. Odustaju, kako kaže Trupčević, samo oni koji moraju.

Siniša Drobnjak, Krešimir Macan i Boris Trupčević (Foto Mangjura)

- Devedeset devet posto je ljudi koji nisu došli odustati. Došli su prehodati put do kraja i ta upornost, ta čvrstoća u toj namjeri, to je nešto nevjerojatno. Da su zaposlenici u firmama upola tako odlučni kao što su hodočasnici na Caminu, svaka firma bi rasturila. Ta odgovornost, samostalnost, briga za sebe, za druge, timski rad... Tu su otvorena srca, nitko ne nosi masku. S nekim hodaš tri kilometra i na četvrtom znaš sve o tom čovjeku, samo mu prezime ne znaš. Metafora je to iz koje se jako puno može naučiti i za posao i za život, priča Trupčević.

I svako, tvrdi on, može prehodati Camino svojim tempom, premda je ljude najčešće ili strah da neće moći ili da nemaju vremena i ne mogu naći mjesec dana za put. Može to, ponavlja Trupčević, svatko za sebe učiniti, jer radi se o investiciji koja se jako dugo isplaćuje i vraća svima.

Na svom životnom putu pogubimo se tako da nam treba zagaziti na pravi put. Camino se čini taj, jedan od tih. A zašto se gubimo i gubimo li se svi na isti neki način!? Reći će Trupčević i Drobnjak kako to dođe u nekim godinama.

- To je proces, treba neko vrijeme da se pogubiš, figurativno rečeno. Ja ne vjerujem u ono da se tražiš pa se nađeš, nisi se u tom smislu izgubio, nego se vraćaš iskonskom sebi. A što to znači? Mislim da svi kroz život, a pogotovo ljudi koji igraju različite uloge, koji su uspješni, na sebe stavljaju slojeve i slojeve identiteta i uloga koje igraju. I više ne znamo koji je naš autentični identitet, ono čisto ja koje smo zadnji put možda imali u djetinjstvu. I kako čovjek ide dalje, sve više i više ima potrebu za tim čistim ja, smatra Trupčević. I zato Camino.

A što ako taj povratak sebi ne uspije!? Drobnjak na to odgovara pričom, onom o privatnim poduzetnicima koji znaju OIB-e svojih tvrtki napamet, ali ne znaju svoj. OIB tvrtke se zna, s njim se identificiramo, ali smo zaboravili na osobu.

- Povratak sebi je u stvari povratak toj osobi, tom čovjeku – veli Drobnjak. Odrastamo u društvu u kojem je sve drugo bitno osim nas, upozorava dvojac.

- A onda shvatiš da ti ništa ne treba. Stvarno mi ništa ne treba osim onoga čega je na Caminu bilo u izobilju, a to je ljubav. To je jedino što nam svima treba, ističe Trupčević.