Božji arhitekt nedovršene bazilike

Katolička crkva ovih je dana katalonskog arhitekta Antonija Gaudija (1852. - 1926.) proglasila »časnim slugom Božjim«, što je prvi korak na putu prema svetosti. Taj se naslov dodjeljuje umrloj osobi koja je postigla određeni stupanj svetosti, ali nije još u potpunosti beatificirana ili kanonizirana. Papa Franjo priznao je »junačke vrline« ovog umjetnika, kojega nazivaju i »arhitekt Božji«. Kako izvješćuje Vatican News, Gaudi je poznat u cijelom svijetu po tome što je vodio radove za izgradnju bazilike Svete obitelji (Sagrada Familia) u Barceloni.

»Pristao je voditi radove 1883., godinu dana nakon što je položen prvi kamen. Tada je imao 31 godinu. Od tada je cijeli svoj život proveo gradeći to mjesto bogoštovlja u kojemu očituje svoj umjetnički genij, svoje vjerske osjećaje i duboku duhovnost. Samo pet godina prije toga stekao je zvanje arhitekta i napisao nekoliko bilježaka o arhitekturi – poznatih kao »Rukopis« iz Reusa – u kojima je iznio svoje prijedloge o ukrasima i vjerskim građevinama te pokazao znatno poznavanje i privrženost otajstvima kršćanske vjere. Mladi Gaudi smatrao je crkvu Sagrada Familia poslanjem koje mu je Bog povjerio te je u toj svijesti izvorni neogotički projekt pretvorio u nešto drukčije i originalno, nadahnuto oblicima prirode i bogato simbolikom koja izražava njegovu duboku vjeru i duhovnost, u kojoj se uočava benediktinski i franjevački utjecaj.

Kao štovatelj svetoga Filipa Nerija, originalni se arhitekt suočava s preprekama i teškoćama hrabro i s povjerenjem u Boga dok upravlja gradilištem, te podnosi također zavist i ljubomoru. Od 1887. do 1893. projektirao je i vodio druga djela, civilna i vjerska. Potom, tijekom korizme 1894. pogodila ga je teška bolest, prouzročena rigoroznim postom koji ga je, iako je stavio u opasnost njegov život, doveo do dubokoga duhovnog iskustva u njegovu traženju Boga. Nakon što je prebrodio krizu, nastavio je raditi na raznim projektima. Međutim, izgubivši pomalo sve članove obitelji, započeo je istinsku duhovnu askezu, odbijao nove zadatke i koncentrirao se isključivo na Sagradu Familiju, tako da je 1925. godine malenu prostoriju pokraj crkve preuredio u svoju rezidenciju. Uvjereni i praktični kršćanin, ustrajan u sakramentima, umjetnost je učinio hvalospjevom Gospodinu kojemu daruje plodove svojega rada koji smatra poslanjem upoznavanja i približavanja ljudi Bogu. Dana 7. lipnja 1926. godine udario ga je tramvaj. Budući da ga nitko nije prepoznao, odveden je u Bolnicu Santa Creu, bolnicu za siromašne. Nakon što je primio posljednje sakramente, preminuo je poslije tri dana, 10. lipnja. U pogrebnoj povorci sudjelovalo je oko 30 tisuća ljudi, pojašnjava Vatican News.

Ovome dodajmo - zbog njegovog lošeg izgleda i praznih džepova taksisti su ga odbili voziti u bolnicu u strahu da neće moći platiti vožnju. Nitko nije prepoznao najslavnijeg arhitekta Barcelone, dok ga prijatelji nisu pronašli u bolnici za siromašne sljedećeg dana. Kada su ga htjeli premjestiti u bolju bolnicu, on je to odbio.

Na temelju herojskih vrlina časni sluge Božji sada su također tri dijecezanska svećenika: Belgijac Pierre Joseph Triest, te dva Talijana, Angelo Bughetti i Agostino Cozzolino. Papa Franjo je, naime, tijekom audijencije u koju je primio kardinala Marcella Semerara, prefekta Dikasterija za kauze svetaca, odobrio također objavljivanje dekreta koji se odnose na njih, te na dekrete koji se tiču beatifikacije Eliswe od Blažene Djevice, utemeljiteljice Kongregacije Trećega reda bosonogih karmelićanki, te talijanskoga misionara u Brazilu, svećenika mučenika Nazarena Lanciottija.

Beatifikaciji prethodi priznanje junačkih kreposti, no za to je potrebno čudo. Nakon toga je, da bi osoba dobila status sveca potrebno drugo čudo koje treba potvrditi Vatikan putem kanonizacije, često na kraju procesa koji traje nekoliko godina. Proces beatifikacije je za Gaudija otvoren u Rimu još 2003. godine. U prosincu 2023. je kardinal Juan José Omella, nadbiskup Barcelone, ovlastio kanonsku udrugu koju čine redovnici i laici, da otpočne s provedbom prijedloga kroz civilnu udrugu.

Antoni Gaudi, punim imenom Antoni Placid Guillem Gaudi i Cornet, osnivač je neokatalonskog stila u arhitekturi. Kao katalonski arhitekt art nouveaua, poznat je po svom originalnom stilu i iznimno osobnom dizajnu. U početku u profesiji radi kao dizajner interijera i dekorater. Jedna od vitrina koju je dizajnirao za poznati vrtić, Casa Cornella u Barceloni, biva izabrana za Univerzalnu izložbu u Parizu 1878. godine. Taj čin pravi je preokret u profesionalnom i privatnom životu mladog Gaudija. Eusebi Güell, jedan od uvaženih poslodavaca tekstilne industrije u Kataloniji, bio je impresioniran elegancijom i modernim stilom te vitrine, te je postao Gaudijev glavni klijent i mecena, po kome će kasnije dobiti ime i Park Güell. Gaudijeva djela odražavaju individualan i osebujan stil, od kojih se većina nalazi u Barceloni. Na njegovo djelo uvelike su utjecali arhitektura, priroda i religija. Uzeo je u obzir svaki detalj svojih kreacija, kao što su vitraji, keramika, kovano željezo i stolarija. Također je uveo nove tehnike u obradi materijala. Pod utjecajem neogotičke umjetnosti i orijentalnih tehnika, postao je dijelom modernističkog pokreta koji je dosegao vrhunac krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U kasnijim se godinama posvetio isključivo izgradnji svojeg remek-djela – nedovršene bazilike Sagrada Familia, koja je najposjećeniji spomenik u Španjolskoj. U razdoblju od 1984. do 2005. godine sedam njegovih djela UNESCO je proglasio svjetskom baštinom. Gaudijeva se rimokatolička vjera pojačala tijekom njegova života i religiozne slike pojavljuju se u mnogim njegovim djelima. To mu je priskrbilo nadimak »Božji arhitekt« i dovelo do poziva na njegovu beatifikaciju.

Antonio Gaudi (foto: Wikipedia)

Ovako je tekao proces izgradnje Sagrade Familije. Godine 1866. trgovac knjigama Bocabella zasnovao je vjersko društvo posvećeno svetom Josipu koje je 1881. godine kupilo zemljište za baziliku u vanjskoj četvrti Barcelone, Barrio del Poblet. Gradnja crkve je izvorno povjerena arhitektima Martorellu i Francescu de Paula Villaru, ali su oni nakon izgradnje kripte pozvali mladog i perspektivnog arhitekta Gaudija. Kada je trgovac Bocabella preminuo, njegov projekt je preuzeo biskup Barcelone koji je Gaudija stavio na čelo izgradnje. U to vrijeme on je već bio izgradio svod kripte i radikalno promijenio Villarov izvorni plan. Gaudi je svim srcem radio na ovom kolosalnom kompleksu, a 1914. godine čak je odlučio živjeti u jednoj kućici u dvorištu bazilike. Nakon njegove smrti, radove su nastavili njegovi suradnici prema njegovim planovima. Radovi su prekinuti 1936. godine zbog Španjolskog građanskog rata, tijekom kojega je izgorio dio bazilike s izvornim Gaudijevim modelima i planovima. Radovi su ponovo pokrenuti 1970-ih nakon pada Francova režima, a gradnja je zaustavljena i tijekom pandemije COVID-19. Gradnja, premda vrlo polako, traje i danas. Kad bude završena, crkva će biti visoka oko 45 i duga 110 metara. Bit će to jedna od najvećih i sigurno najljepših bazilika kršćanskog svijeta.

Stvarno je šteta što Gaudijeva neogotička ideja nije nikada dovršena, ali njegovi modeli se danas čuvaju u kripti bazilike. Ona se trebala sastojati od tradicionalnog plana upisanog latinskog križa s pet brodova i transeptom s trima brodovima. Glavni brod je osvijetljen širokim prozorima i trebao je imati pravu šumu stupova od kojih je svaki trebao biti posvećen drugom svecu, apostolu ili biskupu. Na sjecištu brodova se trebao uzdizati golemi toranj, simbol Krista, okružen s četiri manja tornja. Svaka od tri fasade je trebala imati četiri tornja sa zvonima što bi simboliziralo 12 apostola. Ova monumentalna vizija, s naglaskom na visini, trebala je simbolizirati jedinstvo neba i zemlje. Gaudi je zamislio baziliku kao golemo alegorijsko djelo koje će se sastojati od triju monumentalnih i simboličnih fasada. Zapadna, ulazna, fasada je posvećena Kristovom rođenju, istočna njegovom životu i muci, a južna – uskrsnuću.

To su dodatno trebale isticati jake boje, što se može vidjeti na modelu koji je Gaudi predstavio na izložbi u Parizu 1910. godine. Fasada Nade je trebala biti zelena simbolizirajući dolinu Nila, Čestitosti plava kao Betlehemska noć, a portal Vjere siensko-crvene kao pijesak Palestine. Interijer je također trebao biti jarko obojen; desni brod u bijeloj i zlatnoj boji (simboli radosti), a desni brod ljubičasto i crno simbolizirajući tugu. Antoni Gaudi je uspio završiti samo ulaznu, zapadnu fasadu koja je tako detaljno urađena da se može smatrati samostalnom građevinom.