Trebamo vjetar zimi i sunce ljeti – ali bez ulaganja u mrežu, tranzicija stoj

Kad se radi o energetskoj politici Europske unije, Ursula von der Leyen najavila je ključan dokument kojim EU traži zaustavljanje kompletnog uvoza ruskog plina i nafte. Kakav je politički aspekt takve strateške odluke EU-a, da opskrbu energentima dugoročno riješi bez Rusije? Čuju se upozorenja da je to "energetski hladni rat" između Europe i Rusije... Za komentar aktualne situacije zamolili smo prof. dr. sc. Nevena Duića, redovitog profesora u trajnom zvanju s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu.

Nema kompromisa 

- Time EU jasno daje do znanja da nema kompromisa s agresorom, i da, dok se on ne povuče iz Ukrajine, ne procesuira ratne zločince i vjerojatno plati ratnu odštetu, neće imati prihoda na ovoj strani, čak ni preko država članica koje su Rusiji zapravo saveznici. Takva je jaka poruka nužna jer postoje pritisci za kompromis, od SAD-a, koji se boji prevelike eskalacije, lijevog i ekstremno desnog biračkog tijela, koje se koristi populističkim argumentima da podržava rusku agresiju, kao i poslovnih interesa, kojima je profit iznad prava. Napetost se može ublažiti pregovorima, ali, kako se čini, Moskva nije na njih spremna. Također, razvidno je iz energetske krize 2022. da nikako nije dobro ovisiti previše o jednom energetskom izvoru, čak i ako dođe do mira između Ukrajine i Rusije, neće doći do povratka na staro stanje. Rusija se svojim energentima koristila kao oružjem za korupciju nacionalnih elita, kao i za ucjenu, jednom kad je kriza počela, da bi smanjila kohezivnost Europske unije. Postigla je, čini se, uglavnom točno suprotno. EU ne želi dopustiti da se takvo stanje ikad vrati.

EU aktivno promiče prelazak Europe na društvo s niskim emisijama ugljika te ažurira svoja pravila kako bi se olakšala potrebna privatna i javna ulaganja u prijelaz na čistu energiju. To bi trebalo donijeti koristi planetu, ali i gospodarstvu i potrošačima. No koliko je to realno moguće, gledajući uopće, provesti u praksi, s obzirom i na trenutačne okolnosti?

- Iako se u svakoj tranziciji javljaju otpori i problemi, s tehnoekonomske strane sve je odavno jasno, obnovljivi energetski sustavi ne samo što su čistiji, imaju veću sigurnost dobave nego su i jeftiniji. Nada da će proces tranzicije donijeti EU-u i industrijalizaciju nije se baš sasvim ostvarila, donijela je radna mjesta, ali ne razvojna, koja je EU želio, osim možda u sektoru vjetra. To je zbog toga što su stare industrije, na odlasku, politički previše utjecajne, pa guše razvoj novih sektora.

Energija vjetra i sunca prošle je godine porasla na 29 posto u proizvodnji električne energije EU-a, a hidroenergija i nuklearna energija nastavile su povećavati svoje udjele u odnosu prema 2022. godini. U tom i takvom kontekstu, možemo li govoriti o stvarnoj energetskoj prekretnici u EU-u ili bar o ozbiljnim početcima u tome smislu?

- Rapidna defosilizacija proizvodnje električne energije je u tijeku, i prošle je godine 46 % proizvodnje bilo iz obnovljivih izvora, od toga 29 % iz vjetra i solara te 25 % nuklearna, što je fosilnima ostavilo samo 29 %. Da bi se tranzicija nastavila, potrebno je hitno elektrificirati promet i grijanje te započeti dekarbonizaciju industrije. Kako se povećava udio varijabilnih obnovljivih izvora, vjetra i solara, potrebno je investirati u tehnologije koje to omogućuju: jačanje mreže, integraciju elektronergetskog sektora s prometom i zgradarstvom te preko zelenog vodika s industrijom. To je sljedeća faza tranzicije, koja je u nekim zemljama veće počela, recimo, u Danskoj je grijanje već dijelom elektrificirano, i sad se rapidno elektrificira promet.

Ugrabljena energetika

Kad se svi faktori uzmu u obzir, kakva je sadašnja energetska situacija u Hrvatskoj, ukupno gledajući, ali i pojedinačno, prije svega s naftom, plinom, nuklearkom Krško, pa i termoelektranama na ugljen, ako takvih još uopće imamo i ako rade?

- Hrvatska je energetika ugrabljena od plinskog lobija, pa zaostaje za tranzicijom iako zahvaljujući naslijeđenom visokoobnovljivim energetskom sustavu iz jugoslavenskih vremena ne stoji loše u usporedbi s drugim zemljama EU-a.

TE na ugljen u Plominu nije radila ove godine uopće, kao ni prvu polovinu prošle godine. Planirano napuštanje ugljena do 2032. godine vjerojatno će zbog tržišnih razloga doći puno ranije.

Naftu uglavnom uvozimo jer je strano preuzimanje hrvatskog naftnog sektora dovelo do gašenja proizvodnje. Elektrifikacija transporta u Hrvatskoj ide jako sporo, sad već zaostajemo za nekim afričkim zemljama. Tu se postavlja pitanje: ako se i dalje bude sustavno blokirala infrastruktura, hoćemo li ostati bez turizma, odnosno turista. Hoćemo li ostati bez našeg klasičnog četverokotačnog obiteljskog turista da bi se zaštitili strani komercijalni interesi?

Fosilni je plin, koji je sad gotovo potpuno uvozni, jer su uvoznici zagušili proizvodnju, najkritičniji. Sada se vjerojatno ruski plin kupovan od dobavljača na razne načine zamjenjuje mađarskim plinom koji dolazi preko LNG-a, ali EU planira zabraniti takvu nabavu plina dijelom već od ove godine, a potpuno 2027. Pojačanje LNG postrojenja trebalo bi osigurati opskrbu Hrvatskoj, međutim, pitanje je zašto bismo nastavili sa subvencioniranjem skupog uvoznog plina, a imamo dovoljno domaćih obnovljivih izvora.

Cijena plina je trenutno jako ispod opravdane i time se Vlada čak hvali iako time krši europske propise. NE Krško će nastaviti raditi, ali sumnjam da će se naći financije za Krško 2. Takvi projekti izuzetno su skupi, potpuno neisplativi, te ih ima smisla graditi samo ako postoji interes dvojne upotrebe tehnologije, što u Sloveniji (a i Hrvatskoj) vjerojatno nije slučaj.

Zaključno, možda i najvažnije pitanje: Što je s održivim izvorima energije, tzv. zelenim opcijama (vjetroelektranama, solarnim sustavima, neiskorištenim hidrološkim potencijalom...), uključujući i vodik, odnosno ulogu vodika u energetskoj tranziciji, o čemu se sve više govori?

- Hrvatska treba dobru kombinaciju vjetra i solara, jer nam vjetar treba više zimi, kad nema solara, a solar bi baterijama trebao pokrivati opskrbu ljeti. Potencijala ima dovoljno, ali je potrebno investirati u mrežu, što HERA koči blokiranjem HOPS-ovih planova, potrebno je uvesti dinamičku tarifu za potrošače tako da mogu puniti svoje električne automobile i grijati se kad ima viška varijabilnih obnovljivih izvora (to moramo uvesti ove godine ako ne želimo plaćati kazne EU-u), potrebno je dodati električne bojlere u toplane, što je zakočila jedna struja u samom HEP-u drugoj. Dijelom se može ubrzati proces gradnjom solara u sjevernoj Hrvatskoj, koja ima manje sunca, ali više mreže.

Neiskorišteni hidropotencijal je neekonomski, pa ne bih očekivao velike projekte na toj strani, međutim, zbog klimatskih promjena došlo je do promjene hidrologije, pa će postojeće hidroelektrane trebati prilagoditi novim uvjetima.

Zeleni vodik dolazi, ali u Hrvatsku sporo. Tamo gdje bi prvo trebao jesu postrojenja u Petrokemiji Kutina i Rafineriji nafte Rijeka, međutim, u tim postrojenjima razmišljanje je fosilno, i ne žele ulagati u nove tehnologije kojima je cilj istisnuti fosilna goriva. Kako drugih značajnih postojećih ili potencijalnih potrošača nema, skeptičan sam oko vodika u Hrvatskoj prije 2035. Iako će punionice na vodik za promet biti napravljene zbog EU direktive, ne vjerujem u znatan rast broja vozila na vodik prije 2035. godine.