Turizam sve više poprima trgovinski karakter, a to je zamka masovnog turizma

Hrvatska je u pandemiji koronavirusa imala izrazito dobre turističke rezultate. U pandemijskom razdoblju puno toga se posložilo u našu korist. Od blizine važnih i financijski potentnih emitivnih tržišta, prije svega Njemačke, do činjenice da smo tradicionalno autodestinacija, s više od 80 posto dolazaka cestovnim putem. To nas je razlikovalo od većine konkurenata koji znatno više ovise o zračnom prometu, a on je tada bio u kolapsu i oporavljao se sve do prošle godine - kaže prof. dr. sc. Josip Mikulić, redoviti profesor na Katedri za turizam Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Prilagođavanje cijena

- Također, otvorenje granica poklopilo se s početkom glavne sezone. Kako imamo izrazito sezonalni turizam, dva mjeseca između završetka lockdowna i ponovnog zatvaranja krajem kolovoza 2020. omogućila su nam da ostvarimo 60 posto pretpandemijskog prometa, dok je turizma u konkurentskim destinacijama bilo tek u tragovima. Na tom »koronavalu« jahali smo i narednih godina. Ukratko, pretrpjeli smo znatno manju štetu od konkurencije i nije postojao stvarni impuls da se nešto radikalno mijenja. Kapaciteti su nastavili rasti, možda i brže nego što bi inače, jer se špica sezone pokazala gotovo neupitnom. Da, oporavili smo se, ali nismo iskoristili to razdoblje za preusmjeravanje daljnjeg rasta i razvoja, sve se nastavilo manje-više kao i prije.

Lipanj je na isteku, jesmo li dobro krenuli u ljetnu turističku sezonu, kakva je trenutačna situacija, koji su i kakvi problemi? Što je bio razlog svibanjskog minusa?

- Nezahvalno je ocjenjivati sezonu na temelju dosadašnjeg dijela godine jer rezultati uvelike ovise o rasporedu Uskrsa i praznika. To je razdoblje kraćih boravaka i još uvijek nestabilnijeg vremena, iako je ove godine bilo vrlo dobro. Činjenica je da smo jako poskupjeli posljednjih godina i da se sve više govori o »skupoći« Hrvatske, posebno na njemačkom tržištu gdje se jako pazi na vrijednost za novac. Unatoč tome, lipanj će vjerojatno biti vrlo dobar. Mnoge njemačke pokrajine imaju produžene Pfingstferien. A kako se približavamo srcu sezone, svaki tjedan nosi sve veću težinu i lako izbriše ranije minuse. Često napominjem, kolovoz sam generira više noćenja nego cijelo prvo polugodište. Zato su međugodišnje usporedbe u ranijem dijelu godine nepouzdane, pravi ispit dolazi u srpnju i kolovozu. Iako postoje predviđanja o padu, sezona će vjerojatno biti dobra. Mnogo je kriza u svijetu, a mi smo najbliže toplo more mnogim Europljanima. Hrvatska je i sve popularnija, no i osjetno skuplja. Dio gostiju sve češće izbjegava špicu zbog gužvi i cijena, što je realno dobro za ublažavanje sezonalnosti, ali nepovoljno za one koji ovise o srpnju i kolovozu. A cijene se danas brzo korigiraju i efekt last-minute bookinga je već vidljiv. No, ostaju sve više cijene u restoranima, barovima i trgovinama, što posebno pogađa goste u privatnom smještaju, koji kod nas dominira.

Čuju se dramatična upozorenja da je hrvatski turizam zbog visokih cijena postao nekonkurentan, da cijene u turizmu ponovno divljaju... Plaćamo li danak inflaciji, jesu li visoke cijene u turizmu posljedica visokih cijena uopće? Hoće li nam to uništiti sezonu? Ili situacija ipak nije toliko loša?

- Te su ocjene često pretjerane. Sezona će, siguran sam, biti dobra. Današnja tehnologija omogućuje brzo prilagođavanje cijena. Ako je buking slab, ide se s popustima. Problem su cijene u restoranima, barovima i trgovinama koje su teže promjenjive. U vremenima nesigurnosti, Hrvatska je često profitirala kao sigurna destinacija, tako će vjerujem biti i ove godine. Naime, i osjećaj sigurnosti ima svoju cijenu. Visoke cijene će se prije odraziti na obrasce potrošnje nego na broj dolazaka. Već sada TOMAS istraživanja daju snažnu indikaciju da turisti dio svoje potrošnje u restoranima i barovima supstituiraju trgovinama.

Dakle, gosti će dolaziti, možda i u rekordnom broju, ali je pitanje kolika će biti njihova potrošnja i tko od toga ima stvarnu korist. Zbog visoke uvozne ovisnosti i velikog broja sudionika na strani ponude, nije svaka potrošnja jednako korisna. Uz to, ponuditelji se sve više bore s pronalaskom radne snage, i po kvantiteti i po kvaliteti. Sve se bazira na dva udarna mjeseca, što ostavlja malo prostora za dugoročno razmišljanje o kvaliteti. Gleda se kako uz što manji trošak ostvariti zacrtane ciljeve. Turizam stoga sve više poprima trgovinski karakter, sve manje se ide prema autentičnom ugostiteljstvu. A to je zamka masovnog turizma manje dodane vrijednosti. Govorimo u prosjeku. Jer imamo i vrlo kvalitetnu, cjenovno konkurentnu ponudu, i onu bazičnu, osrednju, ali sve skuplju. Idealno bi bilo da sve bude usklađeno, ali većina – normalno – gleda, dok ide, ide.

Inovativan zakon

Kakva je zapravo dugoročna turistička strategija Republike Hrvatske, imamo li provediv i održiv skup mjera i poticaja ili prevladava skup birokratskih fraza, previše pogrešno definiranih ciljeva?

- Trenutačno smo na pragu prelaska iz deklarativnog u stvarno opredjeljenje prema održivom turizmu. Optimističan sam. Svi propusti nisu takvi da dovode u pitanje opstojnost glavne sezone. Novi Zakon o turizmu je inovativan i uvodi izračun kapaciteta nosivosti za destinacije s visokim intenzitetom turizma, što praktički uključuje cijelo priobalje gdje se odvija oko 95 posto našeg turizma. Sve više osjećamo eksternalije, primjerice, smanjenu dostupnost i priuštivost stanovanja zbog neravnomjerne brzine rasta turizma i ostatka gospodarstva. Imamo nova pravila za upravljanje zgradama i povećane paušale kao destimulaciju daljnjeg širenja privatnog smještaja, koji dominira i dodatno pojačava sezonalnost. Već dugo se zna da rast treba tražiti u pred i posezoni, jer su gužve u špici već sada visoke i narušavaju kvalitetu boravka. Uglavnom, više nismo u fazi prazne priče, zakon je pohvalila i Europska komisija. No, ključno će biti kako se to doista implementira. Vidimo znakove zasićenja u špici, ali pitanje je žele li poduzetnici raditi i izvan ta dva mjeseca, ili ostaju kod »low-hanging fruitsa«. Pritom, bolja aviopovezanost izvan ljeta i više hotela sa sadržajem i kad se ne može kupati, bili bi ključni.

Pojedini stručnjaci upozoravaju da bez prostornog planiranja hrvatski turizam gubi tlo pod nogama, o čemu je bilo govora i u sklopu konferencije »Turizam u Hrvatskoj 2025« održane krajem travnja. Zvuči podosta katastrofično, je li situacija doista toliko ozbiljna?

- Sudjelovao sam na toj konferenciji. Da, činjenica je da bez prostornog planiranja turizam gubi tlo pod nogama, ali ne naglo, nego postupno, gotovo neprimjetno. Prostorno planiranje je u domeni lokalnih vlasti, i tu treba tražiti odgovornost. Može se sve zanemariti i ići putem nekontroliranog rasta, i možda će mnogi kratkoročno biti zadovoljni. No, strateškim planiranjem sve bi moglo biti kvalitetnije, održivije i s većom dodanom vrijednošću. Možemo biti Budva, možemo biti Nica. Karikiram, ali to je raspon mogućeg. Na koncu, turizam ne bi trebao biti nositelj ekonomije, već šlag na tortu. Vrijednost po ponuđaču mogla bi biti puno veća. A velika greška bilo bi prekoračiti nosive kapacitete čime se narušava kvaliteta proizvoda, pa svi trpe posljedice. S obzirom na povratak konkurencije, rast kapaciteta i cijena bez promišljanja može brzo postati bumerang.

Privatni smještaj

Kad se sve uzme u obzir, što očekivati u godinama koje slijede, hoće li hrvatski turizam preživjeti, i o čemu to ovisi? S tim u vezi – je li sezonalnost i dalje najveći problem hrvatskog turizma? Drugim riječima, je li tzv. održivi cjelogodišnji turizam iluzija ili održiva stvarnost? Vaš završni komentar?

- Hrvatski turizam će – naravno – opstati. Naši resursi i položaj su takvi da ga je gotovo nemoguće pokvariti. Pitanje je samo koliko ćemo znati izvući iz tih potencijala. Sezonalnost se već smanjuje, ali i dalje je naš najveći problem, imamo najveću sezonalnost u EU-u. A teško je sve organizirati na visokoj razini i troškovno efikasno kad sezona traje svega dva-tri mjeseca, a ostatak godine sve hibernira. Naša smještajna struktura, s dominacijom privatnog smještaja, s najvećim udjelom u EU-u, dodatno pojačava taj problem. Sve više se traže čistačice, konobari, sezonski radnici, a kojih je sve manje. Spašava inozemna radna snaga, često slabije kvalificirana, ali narušava autentičnost i kvalitetu. Turizam, općenito, a pogotovo rentanje postaje sve kompleksniji biznis. A uz visoku uvoznu ovisnost, sve više postajemo i protočni bojler, za strane proizvode, strane radnike, strane vlasnike. U takvoj situaciji pozitivno je svakako što velik broj domaćih (ali sve više i stranih), ima direktne koristi od našeg turizma, prije svega sudjelovanjem u smještajnim kapacitetima. S druge strane, to je i glavni razlog za suboptimalne rezultate i sve izraženije probleme.

I na koncu, ne smijemo zaboraviti na sve one koji nemaju koristi od turizma, a trpe štetu kroz smanjenu priuštivost stanovanja, sezonsku inflaciju i manje prilike za zapošljavanje u drugim sektorima. Često su to mladi, bez riješenog stambenog pitanja, možda su se preselili drugdje, a možda i iselili – a to bi bio jedan od najvećih društvenih troškova, jer smo svi mi uložili u obrazovanje i zdravlje tih osoba, a potencijalno olako žrtvovali za nekoliko dolazaka i noćenja više.