Pitanje nije hoćemo li »spasiti klimu«, nego koliku ćemo štetu spriječiti

Kao i svake godine, tako je i ove u ljetnim mjesecima Europa (ali i drugi dijelovi svijeta) na udaru toplinskih valova - Italija zabranjuje rad na otvorenom, Francuska zatvara škole (velika suša, požari...), slično je i u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj... Hrvatska je upravo istrpjela prvi toplinski val i ušla proteklog tjedna u nešto hladnije razdoblje, ali s pogubnim posljedicama olujnog nevremena koje je pogodilo Dalmaciju (najviše Split) i neke dijelove sjeverne Hrvatske te Slavoniju i Baranju... DHMZ je u srijedu upozorio na potencijalno opasne vremenske uvjete duž cijele jadranske obale, od Istre do Dubrovnika, uz napomenu da treba obratiti pozornost na udare bure iznad mora.

U slučaju nevremena u Splitu radilo se o izoliranom oblaku koji je vrlo brzo nastao na otvorenom moru i u roku pola sata našao se iznad Splita, Solina i okolnih mjesta.

- Bio je vrlo specifičan po tome što je imao orkanske udare ne samo pri površini, nego i duž čitavog svog stupca, objasnio je Ivan Güttler, ravnatelj DHMZ-a. Uglavnom, nikad više nevolja s klimom nego ovog ljeta i nikad većih vrućina (lipanj je bio najtopliji mjesec otkad je službenog mjerenja!), i kao da to nije dostatno alarmantno upozorenje da je svake godine sve gore, klimatskih skeptika, onih koji sumnjaju da se klimatske promjene uopće događaju, i dalje ne manjka.

Pitanje povjerenja

Kako zapravo objasniti odbijanje prihvaćanja istine da se klima mijenja, odnosno "vječnu dvojbu" o tome koliko je kriva priroda (neki svemirski, geofizički, astronomski ciklusi, što li sve ne), a koliko čovjek - pitali smo dr. sc. Jelenu Puđak, sociologinju i znanstvenu suradnicu s Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu, autoricu knjiga "Koga briga za klimu" i "Kap preko ruba čaše - klimatske promjene: svijet i Hrvatska", glavnu urednicu časopisa "Socijalna ekologija" i članicu inicijative Znanstvenici za klimu.

- Klimatske promjene iznimno su kompleksna pojava, i znanstveno ih razumjeti zahtijeva specifična znanja iz više disciplina - od atmosferskih znanosti do statistike. Znanost danas općenito funkcionira na vrlo visokom stupnju specijalizacije i sasvim je razumljivo da laicima to nije lako pratiti. Ne učimo u školama kako funkcionira znanstvena metoda, kako se dolazi do spoznaja ni što znači kada znanstvenici govore o razinama sigurnosti ili konsenzusu - zato se često pretpostavlja da je klimatski skepticizam rezultat neznanja. Ipak, poricanje klimatskih promjena često nije pitanje (ne)znanja, nego svjetonazora i vrijednosti koje pojedinci njeguju. Pokazuju to i brojna istraživanja, primjerice, ljudi koji više cijene tržišnu slobodu i politički konzervativizam često su skloniji odbacivanju ideje da su klimatske promjene posljedica ljudskih aktivnosti, jer bi to impliciralo potrebu za regulacijom, promjenom životnih stilova i javnim intervencijama. U tom smislu prihvaćanje znanstvenih činjenica ne ovisi samo o informacijama, nego i o tome koliko smo spremni mijenjati svoj pogled na svijet.

Tu onda dolazimo do pitanja povjerenja, a ono je u velikoj mjeri društveno pitanje. Znanost je uvijek bila kompleksna, ali kad postoji povjerenje u institucije, stručnjake i procese, ljudi nemaju problem prihvatiti stručne stavove čak i kad ih ne razumiju do kraja. Nažalost, živimo u vremenu općeg gubitka povjerenja: u političke elite, medije, institucije... pa tako i u znanost. No, važno je naglasiti da je udio klimatskih skeptika prema posljednjim istraživanjima u Hrvatskoj zapravo ispod 10 posto u ukupnoj populaciji. Samo su danas glasniji, jer društvene mreže funkcioniraju tako da nagrađuju provokaciju i senzacionalizam. Ne treba zaboraviti da se glasniji dojam ne mora poklapati s brojčanim razmjerima.

Dobar primjer koliko je povjerenje ključno pokazalo je istraživanje kolega s Instituta za društvena istraživanja (IDIZ) tijekom pandemije - otkrili su da velika većina građana Hrvatske ima povjerenje u znanost. To je važan podatak, jer pokazuje da postoji temelj za dijalog i za prijenos znanstvenih spoznaja u širu javnost. To bi trebala biti i jedna od ključnih zadaća same znanstvene zajednice - ne samo stvaranje znanja, već i njegovo tumačenje i komunikacija.

UN je nemoćan zaustaviti sukobe i ratove, no može li biti uspješan u klimatskoj politici? Najnovija vijest navodi da je gotovo 200 država svijeta prošlog četvrtka postiglo dogovor da će povećati proračun UN-ova tijela za klimu za iduće dvije godine za deset posto... Hoće li to i u kojoj mjeri imati učinka?

- Recentni dogovor gotovo 200 država o povećanju proračuna UN-ova klimatskog tijela za 10?posto u sljedeće dvije godine nije loš znak. No, sama brojka od 10?posto danas je tek kap u oceanu. U kontekstu globalne inflacije i skale klimatske prilagodbe taj se iznos gotovo "rasprši" - posebice ako uzmemo u obzir da se globalne potrebe kreću u bilijunima dolara godišnje. Iako je 2022. ostvaren cilj od 100 milijardi dolara godišnje financiranja za zemlje u razvoju, to je tek misteriozni minimum. Stručnjaci upozoravaju da je prava potreba na razini od 300 milijardi do 2035. te možda čak jedan bilijun dolara. I ne samo da je iznos premali, nego transferi tih sredstava često ostaju samo na papiru, uglavnom se koriste za projekte koji se uklapaju u ETS sheme koji zapravo ne smanjuju emisije tamo gdje je najpotrebnije, nego jačaju profit korporacijama. Također, adaptacijska pomoć koja je iznimno važna za siromašnije zemlje koje, usput budi rečeno, trpe intenzivnije posljedice globalnog zagrijavanja, još je mizernija, i kreće se oko 5 posto stvarnih potreba. Problem je u tome što UN nema normativnu moć, ni kad je riječ o ratovima, ni kad je riječ o klimi - znači, nema pravno obvezujuću (zakonsku) snagu da provedbu međunarodnih dogovora koje sklapa obveže na način kako to, recimo, može nacionalna država prema svojim zakonima. Dakle, bez sustavnih promjena u strukturi, vrsti i načinu trošenja tih sredstava taj novac će ostati kap u moru. UN može pomoći, ali ključ leži u pretvaranju iz nenadziranih obećanja u konkretne rezove emisija i bolju zaštitu najugroženijih.

Zeleno ili održivo

Puno se govori o uzajamnoj vezi, da se tako izrazim, između održivog razvoja, odnosno zelene ekonomije, klimatskih promjena i odrasta. Tim se pitanjima i sami studiozno i sveobuhvato bavite desetak i više godina, a napisali ste i sjajnu knjigu "Koga briga za klimu? K sociologiji klimatskih promjena"... Kakvo je zapravo stanje sa svim tim u vezi danas, idemo li pozitivno naprijed ili se vraćamo unatrag gledajući isključivo vlastite interese (ekonomske, profitne) poput Trumpa, koji posve negira klimatske promjene?

- U raspravi o klimatskim promjenama često se koriste pojmovi i sintagme poput "održivi razvoj", "zelena ekonomija", "zeleni rast", "odrast" - i pritom se olako miješaju, iako iza njih stoje vrlo različiti koncepti. Zeleni rast zapravo podrazumijeva da ćemo i dalje težiti ekonomskom rastu, ali kroz tehnologije i inovacije koje će smanjiti emisije i negativan utjecaj na okoliš. Taj pristup često se promovira jer je politički "probavljiv" - ne traži radikalne promjene načina života, već nudi ideju da možemo nastaviti "kao dosad", samo malo čišće. No stvarnost je složenija. Naime, do danas nijedna zemlja nije uspjela dugoročno i sustavno odvojiti ekonomski rast od rasta emisija, a kamoli od šteta za bioraznolikost. Uvijek se radi o privremenim ili lokalnim efektima, a ne o globalnom decouplingu. Postoje mnogi modeli i analize koji jasno pokazuju da takvo odvajanje nije moguće čak ni u optimističnim scenarijima, a kamoli ako uzmemo u obzir hitnost potrebne akcije i pravednost, primjerice, potrebu da zemlje globalnog juga dostignu određeni standard života. Kako će to napraviti a da ne ponove obrazac koji su prošle bogatije zemlje? Zato odrast - ili bar odvajanje ideje razvoja i kvalitete života od puke materijalne proizvodnje i potrošnje - postaje sve važniji kao misaoni okvir. Ne govorimo tu o "vraćanju u pećine", nego o selektivnom pristupu rastu: rastu onoga što je doista društveno korisno i održivo, poput javnog zdravstva, obrazovanja, skrbi, lokalne prehrambene proizvodnje, javnog prijevoza, obnovljivih izvora energije, te istovremenom smanjivanju onoga što ima visoki okolišni i društveni trošak, kao što su fosilna goriva, hiperprodukcija, prekomjerna potrošnja, bacanje hrane… To znači planirati i razvijati društvo tako da bude pravedno i ekološki održivo, uzimajući u obzir dugoročne posljedice na okoliš, o kojem smo nedvosmisleno ovisni. Nažalost, danas je jasno da zeleni rast neće riješiti klimatsku krizu. Politike koje ga zagovaraju često ostaju na razini deklaracija i projekata koji više koriste ekonomiji nego društvu i klimi.

U Hrvatskoj je to također vidljivo. Trenutne klimatske politike ovdje postoje samo formalno, imamo cijeli niz akcijskih planova, strategija i zakona, ali bez stvarnih mehanizama provedbe, bez monitoringa, bez financijskih planova - lelgislatura i prateći dokumenti koje imamo su obveza članstva u EU-u, ali dalje od toga nije išlo - to i dalje nije stvarna integrirana klimatska politika. Institucije države koje bi trebale provoditi održivu i pravednu tranziciju opterećene su klijentelizmom, pa onda i nepovjerenjem građana, što dodatno umanjuje šansu za ambicioznu, integriranu klimatsku politiku. U tom kontekstu - s obzirom na to da se mnogi lideri poput Trumpa otvoreno protive i znanstvenom konsenzusu - teško je biti previše optimističan. No, upravo je zato važno jasno razlučivati pojmove, prokazivati iluzije "čistog rasta" i inzistirati na stvarnoj održivosti.

Promjene i opstanak

Zaključno, što nas čeka sutra, prekosutra, u bližoj i daljnjoj budućnosti kad se radi o klimi i klimatskim promjenama? Hoćemo li uspjeti obuzdati porast temperature na Zemlji (i u morima), zaustaviti otapanje ledenjaka, zagrijavanje Arktika i Antarktike, napose učiniti dovoljno za spašavanje klime, spašavanje Zemlje, a time i spašavanje civilizacije... ili će bezumlje nadvadati razum?

- Klimatske projekcije koje imamo pred sobom nisu optimistične. One najčešće modelirane predviđaju porast temperature od najmanje 2,5 do 3 °C do kraja stoljeća - ako zadržimo dosadašnji smjer. Time bismo znatno premašili granicu koju je zacrtao Pariški sporazum, a posljedice tog scenarija više nisu daleka budućnost, nego sadašnjost: toplinski valovi, ekstremne suše, bujične poplave, klimatske izbjeglice. Za Hrvatsku to konkretno znači sve duže i češće suše, udar na poljoprivredu, pogotovo male proizvođače, ali i sve češće ekstremne oborine koje izazivaju poplave, štete na infrastrukturi i klizišta. Ribarstvo i turizam, dvije jako važne gospodarske grane, također su pod izravnim udarom klimatskih promjena - od zakiseljavanja mora do pregrijavanja kopna. Ljetna "nepodnošljivost" već je stvarnost. Ali istina je i to da budućnost nije fiksna. Klima nije binarni sustav s dva gumba - spasili smo se ili nismo. Svaka tona emisija koju spriječimo, svaki stupanj koji ne prijeđemo, svaki ekosustav koji očuvamo - čini razliku. I to doslovno: između preživljavanja i izumiranja određenih vrsta, između održive proizvodnje hrane i gladi, između još uvijek ljudskog svijeta i društvene dezintegracije.

Pitanje nije hoćemo li "spasiti klimu", nego koliku ćemo štetu spriječiti, koliko ćemo društvenih nepravdi ublažiti i hoćemo li znati napraviti prijelaz koji neće samo "dekarbonizirati" nego i poboljšati živote ljudi. Ne znam hoćemo li uspjeti - trenutno, globalno gledano, ne idemo putem koji bi zadržao zagrijavanje ispod 1,5?°C. No, to ne znači da je svaki napor uzaludan. Povijest pokazuje da duboke društveno-tehnološke tranzicije rijetko dolaze brzo i linearno. One često traju generacijama, često ih ne pokreće politika, nego zajednice, građani, znanstvenici, pokreti otpora, a ako ne pokušamo, nećemo ni uspjeti. Između bezumlja i razuma - izbor uvijek postoji. Još uvijek.