Standard u Hrvatskog dramatično raste, što god neki misle o tome

Od Trumpovog izbora svijet se mijenja nevjerojatnom brzinom. O tome što nas očekuje u budućnosti i kako se u novi svjetski poredak može uklopiti Europska unija, a kako Hrvatska te kamo zapravo ide svijet, u novoj »Špici sa Macanom«, sugovornici Krešimira Macana ovaj put su bili ekonomski analitičar Velimir Šonje (»Ekonomski lab«) i savjetnik za upravljanje političkim rizicima u tvrtki MKPS Domagoj Juričić.

Lobiranje vs. korupcija

Na upit vidi li sve ovo što se sada u svijetu događa kao nešto uobičajeno, što se i ranije moglo zabilježiti ili idemo u nešto što još nismo vidjeli, Šonje je rekao kako smo od 2020. u svijetu kakav do tada nismo vidjeli - pa sad imamo nekakve valove i šokove raznih vrsta.

- Pandemija i lockdown su ekonomski gledano bili daleko najjači šok, čak i kada je zbog početka rata u Ukrajini došlo do povećanja cijena energenata i pada standarda. Tu čak nije bilo recesije, a 2020. je bila recesija kakvu nikad prije nismo vidjeli. Bila je iznimno snažna uz ogroman, ali jako kratak pad, inače recesije malo dulje traju. Onda je došla 2022., pa je i Njemačka ušla u neku stagnaciju - blagu recesiju i zato je Europa u letargiji, nekakvoj ekonomskoj anemiji.

No, u svemu je zanimljivo da nema eksplozije nezaposlenosti i siromaštva, stope nezaposlenosti su na najnižim razinama. Svugdje ćeš u vijestima vidjeti nekakav štrajk, ali generalno je potpuna diksrepancija između tih šokova koji se događaju i nekakvog života koji ide dalje svojim tokom. Pojavile su se ogromne razlike od zemlje do zemlje. Da ne idemo daleko - Austrijanci i Nijemci se od 2019. nisu puno pomaknuli, nikada nisu imali tako dug period stagnacije. A Španjolcima je, recimo, super - imaju rast i nedostaje im radne snage. I mi smo sada na toj strani, gdje smo zadnjih 5 do 10 godina imali jako dobro razdoblje, rekao je.

Macan je tu dodao i Trumpove carine, pitajući je li takvog nečeg već ranije bilo. Šonje kaže kako je to neviđeno već stotinu godina. Početkom 1930-ih godina je, dodaje, bio zadnji veliki val uvođenja carina koji je izazvao veliku krizu od 1929. do 1933. godine. I, ako maknemo razdoblje Drugog svjetskog rata, svijet je otada cijelo vrijeme išao u pravcu liberalizacije.

- Trump je to posve promijenio, to još nije viđeno. No, on to ne radi konzistentno. Da pojednostavimo - Trump, recimo, kaže kako je SAD uveo, primjerice, 14 posto carina nekome. Ali iz te zemlje neka tvornica u SAD-u uvozi važnu komponentu, nešto što se u SAD-u ne može napraviti tako brzo i jeftino. Onda oni nazovu lobiste - koji cvjetaju i tu se vrti ogroman novac - i kažu kako trebaju sastanak da objasne svoj problem. I kada to naprave, netko u Ministarstvu kaže da za taj »mikročipić« ipak neće biti tolike carine, već će biti - nula. Carinska tarifa sada se buši kao švicarski sir. Paradoksalno je da je tu Trump ojačao moć administracije koja sada sve drži u rukama. I sve postaje veliki prostor diskrecije i nepredvidivosti, zaključio je Šonje, a Juričić dodao - i korupcije. Na Macanovo pitanje koja je razlika između lobiranja i korupcije, Juričić kaže da se to nekada radilo »u rukavicama«, no sada više ne, nego vrlo izravno. Macan je upitao i znači li sve to da imamo i neki novi ekonomski poredak, a Šonje to ne bio nazvao tako.

- Mi smo sada u - literarno nazvano - međuzemlju, koje ima puno obilježlja starog svijeta koji je težio slobodnoj trgovini i liberalizaciji. Najveći dio i dalje ima taj impuls i razumije kako s uvođenjem carina svi gube. Svi se osjećaju mali i otvoreni te imaju potrebu za održavanje životnog standarda i rasta, a zapravo se jedino SAD i Kina - Rusija je poseban slučaj - osjećaju dovoljno jakima da vode trgovačke ratove, iako će to Kini biti teže. Do neke nove ravnoteže nismo niti blizu, ona će se formirati kroz nekoliko godina, istaknuo je.

Juričić je dodao kako neki teoretičari kažu da je ovo najgora faza zato što ti napuštaš svijet koji ti je bio poznat, a krećeš se u nepoznatom pravcu. On misli da je trgovačkim ratovanjem, svjesno ili nesvjesno, Trump ojačao Kinu kao političku velesilu, dao joj je status, kao što Rusiji daje status velesile. Baš čita knjigu o diplomaciji velikih sila - gdje gotovo dolazi do stare ideje: mali ne postoje, multilaterizam ne postoji - postoje velike sile koje se trebaju događati.

- A da bi imao tu igru, trebaju ti druge velike sile pa kažeš - sad ćemo se dogovoriti kako ćemo podijeliti svijet. No, od ideje do izvedbe puno je malih stvari. Istovremeno radiš veliku čistku gdje si na carinama administraciji dao strašno oružje koja ona perfidno koristi jer je shvatila: Možemo sada čuda raditi. I tu se rađa to da je ta politika carina šuplja, ističe.

Svijet u interregnumu

Šonje dodaje da im sad ostaje nada da će nekoga ipak natjerati da poveća svoje investicije u SAD-u, jer to je i bila glavna retorika na početku, ali od tada je već prošlo više od pola godine, a i da te Trumpove mjere ojačavaju birokraciju.

- Ako gledamo fiskalni federalni proračun, procjena je da je to 300 do 400 milijardi dolara dodatnog prihoda za SAD. I ako gledamo usko ‘fiskus’ (košaru s novcem) to je korist koja se njima pojavila, ali je još uvijek tek par kapi u čaši njihovog ogromnog fiskalnog deficita od oko 125 posto BDP-a koji SAD ima. On to time neće riješiti. Oni troše puno puno više nego što stvaraju, kaže. Juričić na Macanov upit imamo li onda i neki novi svjetski politički poredak te je li došao kraj starome gdje se kaže: »Nisi smio napasti suverenu državu« i stvaraju se nova pravila po principu - tko je jači, taj kvači - odgovara da je u politici slično onome što je Šonje opisivao za ekonomiju.

- Ovo je taj interregnum, prostor između. Definitivno smo napustili obilježja poretka koji smo znali i nekako živjeli do jučer. Slučaj Venezuela pak može objasniti Trumpovu popustljivost prema Putinu. To je ta Monroeova doktrina koja kaže kako ne dopuštaš da ti se, u nečemu što nazivaš svojim dvorištem, »petlja« netko treći, tumači. Kaže da se to sada sve događa pod egidom narkopriče, no smatra da im zapravo smeta previše iranskog utjecaja tamo - oružje koje je došlo, dio obavještajnih operacija Iranci izvode, a i Kinezi su iskreditirali puno stvari.

- Oni to ne žele, kao što nisu dozvoljavali u kubanskoj krizi da im netko tako blizu instalira rakete. I tu Trump zapravo razumije Putina - ‘kao što ja ne želim da mi u Venezueli bude netko treći, tako ti to ne želiš u Ukrajini’. On Rusiju definira kao silu koja treba imati neko svoje mjesto, nekakvu im protutežu. I otuda popustljivost, ističe Juričić, koji se boji kako smo ušli u eru gdje ti imaš poklonike koji ti sve vjeruju, kao da se svijet podijelio u nekakve sektaške odnose gdje čvrsto stojiš iza svoga vođe.

- To u Ukrajini ne jamči, pogotovo Europi, dug i prosperitetan mir, nego zamrzava sukob. Jer ako ti doista učiniš to da nagradiš osvajanje neke države, pregazio si odavno međunarodno pravo, rekao je, na što je Macan upitao nije li ono pregaženo već ranije, spominjući slučaj Kosova i Srbije. Juričić priznaje kako to možda jest bila priča koja je nagrizala same temelje međunarodnog prava - već to što ne možeš dobiti priznanje od svih država u UN-u ipak nešto govori.

- To je bio mali osvetnički čin dijela međunarodne zajednice prema Srbiji, koja im nije dala izbora, tumači. Smatra kako je Kosovo zapravo poslužilo jako dobro Rusima kako bi rekli - koja je tu razlika s ovim što smo mi napravili? Mislim, ima puno razlika, ali u svijetu u kojemu su narativi crno-bijeli ljudi ih teško vide, pogotovo kada to nitko ne objasni. Poanta je da je Europska unija pogriješila što je prihvatila ‘kost koju gloda od SAD-a u vidu bilo kojeg mirovnog plana’, a nije pokušavala vraćati cijelu priču u okvire međunarodnog prava. Znači, ne se navući na Trumpov prijedlog, nego ponuditi nešto drugo. Da se neki hibridi dosadašnjih sustava izgrade tako da zapravo nitko nije poražen i svi se osjećaju kao da su nešto dobili, tj. da su Rusi dobili to da se ruska manjina osjeća udobno u Ukrajini, a da je Ukrajina cjelovita - nekakav ‘Z4 na steroidima’, dodaje.

- Ne kažem da je to rješenje, ali Europa se nije pojavila s nekim planom - tipa - ovo održava Ukrajinu u njenim granicama samo nudi neki federalni oblik uređenja. Nisam vidio da je EU, kojem bi to trebao biti najveći interes, tako nešto stavio na stol, ističe Juričić.

- SAD i Rusija će odigrati ključne uloge u nekom, potencijalnom završnom činu ili činu zamrzavanja toga - i Europa će se nešto pitati ali neće imati neku jako presudnu ulogu. Neki su frustrirani zbog toga, ali tako će biti još određeni broj godina. Na Ukrajini je odluka i mi to trebamo podržati, rekao je Šonje.

Kineski izazov

U ekonomskom pogledu na Europu - tj. hoće li nas Kinezi sa svojim automobilima »pojesti«, on kaže da je to nova komplicirana priča i da je to kao kad su se Japanci, pa potom Koreanci, pojavljivali krajem i na prijelazu prošlog stoljeća.

- Ovdje je to pojačano time što je Kina ogromna i što je njihova državna intervencija stvorila ogroman višak ponude tih automobila koji kineski kupci jednostavno ne mogu kupiti. I oni sada napadaju cijeli svijet da taj svoj višak ponude plasiraju. To nema veze s tržištem, rekao je. »Ali to rade logistički savršeno«, dodao je Macan.

- Oni su državni intervencionizam u ekonomiji doveli na visoku stručnu i tehnološku razinu, uz nemalu količinu inženjera i znanja koje su stekli u toj industriji. Nije im lako jer se SAD i Europa imaju legitimno pravo carinama braniti ako netko državno intervenira i tako ugrožava tvoje tržište, kaže Šonje.

- Jedan je student nedavno pitanjem - treba li nam neki hibrid između demokracije i autoritarnih režima kada gledamo što je Kina napravila i ovo što radi Trump - izazvao razmišljanje. Je li to neka budućnost - čvrsta ruka koja će reći: Idemo sljedećih 20 godina ovako - što se dogodilo u Kini ili Trump koji preko noći mijenja stvari? Jer očito Europi nedostaje smjer što zapravo hoćemo. Mislim da Europa na to nema odgovor, rekao je Macan.

- To mi je i Francis Fukuyama ljetos rekao - kako ostaje još da vidimo Kinu koja je autokratski, ali meritokratski režim, jer neke autokracije postavljaju podobne na čelo nečega, a Kina postavlja sposobne. Ostaje da vidimo mogu li to oni izdržati, nude li nekakvu alternativu, a zasad ih se očito tako gleda. Ali ne bih rekao da autokracija može biti alternativa demokratskom sustavu. To je naprosto, rekao bih, negacija slobode i demokracije. Ono što je problem je da u Europi imamo cijelu generaciju mladih ljudi kojima se čini kako je demokracija neuspjela, neučinkovita i traljava. Dok su naše generacije žudile za slobodom, kaže Juričić.

- Zapad je svoje čvrste ruke i totalitarizam prošao. Iz njih je naučio da su to jako teške i krvave epizode. I uopće mi je ta ideja da bi mi u Europi o tome trebali nešto naučiti od Rusije ili od Kine aposlutno nepojmljiva. Jer, zašto smo mi naizgled nesposobni i ne možemo nešto odlučiti. Pa zato što je svatko slobodan iskazati svoje mišljenje, ući u političku arenu i natjecati se. Na kraju, takav sustav liberalne demokracije je Europu doveo na razinu da je, kada se realno gleda stvarni dohodak po stanovniku - životni standard - i dalje dvostruko bolja od Kine. A SAD je država čiji je ustav postavljen na temeljima klasičnog liberalizma. Nema takvog ustava na svijetu koji je na tako jasnim filozofskim i idejnim temeljima kao njihov, ističe.

Hrvatski uspon

Macan ih je upitao i kako je nama u toj Europi.

- Od 2015., znači deset godina, s kratkim prekidom u pandemiji, Hrvatska ima jednu od pet najviših stopa rasta u EU-u - znači Malta, Cipar, Poljska, Irska i mi, kao peti. Životni standard, bez obzira što ljudi osjećaju i misle, dramatično raste, kao i, primjerice, stopa zaposlenosti žena, a stopa nezaposlenosti žena nam je jedna od najnižih u EU-u i najniža u povijesti. Od zemlje emigracije smo postali zemlja imigracije. Pa sad 99 posto gledatelja kaže - pa da, došli su Filipinci i Nepalci, naravno da smo postali zemlja imigracije. No, kada maknemo sve koji su došli iz Azije, još smo u plusu.

Njemački statistički ured kaže da je 2023. i 2024. više Hrvata iz Njemačke otišlo, nego što ih je tamo došlo, valjda prvi put u ne znam koliko desetljeća. Ljudi su se počeli vraćati, a tu su ekonomski faktori bitni. Ova zemlja u dijaspori ima ogroman potencijal, to je priča koju slušamo još od 1991. godine. Kada bi Hrvatska uspjela napraviti još jedan iskorak kao u zadnjih deset godina, to bi značilo potpuno drukčiji razvojni scenarij, bitno različit od prognoza da će oko 2050. u Hrvatskoj živjeti samo 3,3 milijuna ljudi. I ako Vlada napravi neke od stvari o kojima smo pričali, to je možda neki temelj za još deset dobrih godina. Zasad ne mogu reći da sam optimist da će se to sigurno dogoditi, rekao je Šonje.

Još uvijek se 20 posto ljudi subjektivno osjeća siromašno, ali im se drastično smanjio broj - kaže kako je to ranije otprilike bilo pola-pola. Juričić dodaje kako to ne znači da nećemo imati ranjive skupine i da taj problem neće postojati, ali kada imaš priliku da rasteš i razvijaš se - onda imaš i priliku da to smanjuješ. »Sve dolazi iz snage gospodarstva, to moramo shvatiti«, potvrđuje Šonje, a Juričić kaže da je to poruka i za EU.

- U cijeloj Hrvatskoj je pola milijuna automobila više nego 2015. godine. Nije ih nitko poklonio nego su ih ljudi kupili, povrh onih milijun i pol od prije.

Mogao bih niz drugih takvih pokazatelja nabrajati, što znači da imamo rast. Taj rast ima dva aspekta. Jedan su europski fondovi - pristupanje europodručju i niske kamatne stope, a sve je to »plod niskih grana koje smo prilično dobro obrali sa stabla europskih integracija«. I sada sljedeće dvije godine dolazimo u prijelaz gdje će taj efekt europskih sredstava lagano ići u smanjenje učinka, ali neće nestati preko noći. Pitanje je što ćemo mi sada tu još napraviti. Nismo bez šansi, ali daleko od toga da bismo mogli biti sigurni. Tu dolazimo i do priče o našim reformama. Jedan tehnološki napredak povezan s privatnim investicijama, taj posao nas sada čeka, ističe Šonje.

- Politički je naravno problem kada gledaš da nemaš jedinstvenu vanjsku politiku. To je jasno, ali možemo reći - pa i to je neki odraz demokratizacije našeg društva - da možeš imati dvije politike u jednoj državi, kazao je Juričić. »Pantovčak jednim smjerom, a Markov trg drugim«, nadovezao se uz osmijeh Šonje.

- Pa zašto ne? No, u ovo vrijeme je to pomalo amaterski. Mislim da sada moramo definirati plan, gdje ne mislim na velike strategije nego neku ideju što želiš napraviti i vrlo brzo biti spreman. Da zaista privučemo investicije, hajdemo se malo odmaknuti isključivo od ‘pumpanja’ turizma jer je i on osjetljiv, smatra Juričić.