Fokusirati se na EU i izbjeći razilaženje s američkom politikom

S obzirom na aktualna zbivanja, prije svega oko ukrajinskog rata, inicijative Trumpa i SAD-a za pregovore s Rusijom i postizanje mira, kako se Europska unija snalazi u novom geopolitičkom, geostrateškom i sigurnosnom rasporedu snaga - pitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

Vidimo da Macron kao odgovor Trumpu pokreće novu EU inicijativu vezanu uz Ukrajinu, koju je proteklog tjedna predstavio američkom predsjedniku u Washingtonu... Kako komentirate sve što se događa i oko Trumpa, i oko Europske unije, i oko Ukrajine i Rusije?

- Veliki je problem Europske unije to što se upravo u trenutku kad se prelama epoha globalne politike, u dvjema najvećim europskim državama, koje su do sada bile "lokomotive Unije", odvija ozbiljna politička kriza, pri čemu se čini da je ona u Francuskoj dublja od krize u Njemačkoj. Uspostavom administracije predsjednik Trump je jasno pokazao da napušta sustav Pax Americana, da ne želi da SAD bilo komu u svijetu daje sigurnosna jamstva. Isto tako, već je blokadom USAID-a, krovne agencije posredovanjem koje se od šezdesetih godina, od mandata predsjednika Kennedyja, distribuirala dugoročna međunarodna pomoć Amerike, jasno pokazao da ga ne zanima globalna "meka moć" SAD-a, koja se uvelike gradila upravo s pomoću toga što je USAID pružao razvojnu pomoć partnerskim državama u uspostavljanju demokratskih institucija i vladavine prava, što je uz ekonomske slobode jamčilo stvaranje međusobno kompatibilnih ekonomskih i političkih sustava, a Americi osiguravalo globalnu vodeću ulogu. Načinom na koji uspostavlja "mir" u Ukrajini, predsjednik Trump napušta načela mirovnog poretka uspostavljenog nakon II. svjetskog rata, a na globalnu scenu, umjesto pomoći Ukrajini u obrani od agresora, uvodi načela politike kakvu je Europa vodila tridesetih godina.

Poučak iz prošlosti

Kako se Europska unija sada treba postaviti, kako reagirati na izazove koji stižu iz Washingtona?

- U takvim okolnostima Europska unija ima samo jedan izlaz: konsolidaciju i čvrsto okupljanje oko vrijednosti na kojima se Unija zasniva i ubrzanu izgradnju vlastitog obrambenog i sigurnosnog identiteta. Jasno je da Unija ima i ozbiljan unutarnji problem - jačanje populističkih opcija koje odbacuju europske zajedničke vrijednosti i zagovaraju nekakav "suverenizam", a odreda su čvrsto povezane s totalitarnim režimom Vladimira Putina. Dio tih političkih opcija, poput njemačkog AfD-a, uživa i naklonost nove američke administracije i ona u njima vidi partnera. Problem Europe je i to što Amerika koja izlazi iz koncepta Pax Americana prestaje podupirati europsku integraciju i preuzima obrazac izgradnje bilateralnih odnosa sa zemljama članicama Unije, a Rusija i Kina, druga dva relevantna globalna igrača, već dugo vode takvu politiku. Politici predsjednika Trumpa odgovara distanca Europe prema Rusiji, ali joj je trenutno važniji cilj stvaranje distance između Rusije i Kine. Ustupcima Rusiji predsjednik Trump nastoji poništiti efekte približavanja ove dvije države, koje se odvilo u razdoblju administracije predsjednika Bidena.

Cijena tih ustupaka, međutim, nalik je na politiku koja se u Europi vodila tridesetih godina prošlog stoljeća, a koju politologija označava pojmom appeasement. Riječ je o plitici povlačenja pred slabijom, ali silno agresivnom silom, kojoj se daju ustupci, kako bi se spriječio rat. Povijest je pokazala da uspješna politika izgradnje mira nije bila Chemberlainov appeasement, koji je svoj vrhunac imao u Minhenskom sporazumu i žrtvovanju suvereniteta Čehoslovačke, što je tada dio Europe slovio kao trijumf mira, nego da je jedina efikasna izgradnja mira bila dosljedna politika obrane od agresora, koju je zagovarao Winston Churchill. Problem Europske unije je nedostatak obrambenih kapaciteta koji bi joj omogućavali davanje sigurnosnih jamstava svojim partnerima, i onda kad se ključni transatlantski saveznik Europe, Sjedinjene Države, odluči povući i otkazati takva jamstva.

Gledajući širu slika svega što se zbiva, kakva je zapravo međunarodna pozicija Hrvatske danas i kakva bi mogla biti sutra? Vidimo da s jedne strane imamo Ameriku, u sredinu je Europska unija, čiji smo član, a s druge je strane Balkan, regija i susjedstvo, kao potencijalno moguće novo/staro žarište sukoba... Kako u tom širem i dubljem kontekstu funkcionirati?

- Glavni problem koji proizlazi iz suvremenog appeasementa, povlačenja pred silno agresivnim, iako objektivno slabim, režimom Vladimira Putina je činjenica da se odustajanjem od koncepta mirovnog poretka de facto legitimira koncept ruskog svijeta, pod kojim Putin podrazumijeva pravo Rusije da ona uređuje uvjete u prostoru što ga smatra povijesno i nacionalno svojim, iako je izvan njezinih međunarodno priznatih granica. Prema Putinovoj logici, Rusija polaže povijesno pravo na Ukrajinu i barem veći dio njezina teritorija, ali i na cijelu negdašnju sovjetsku imperiju. Tek ćemo vidjeti kakav će odnos administracije predsjednika Trumpa biti prema baltičkim republikama i Poljskoj te hoće li pristati na Putinov zahtjev o relativizaciji članstva novih demokracija, koje su pristupile NATO savezu nakon 1990. godine i hoće li doći do povlačenja NATO snaga iz istočnog krila sjevernoatlantskog savezništva. Međutim, ako se načela ruskog svijeta prihvate, makar i samo na područje koje je ostalo izvan NATO saveza i Europske unije, stvoren je presedan za pojavu malih i još slabijih regionalnih silnika, koji bi susjedstvu nametali svoju volju. Koncept srpskog svijeta nije ništa drugo doli derivat ruskog svijeta, agresivna konstrukcija širenja sirotinjskog imperijalizma Srbije.

Vrlo je jasno da je interes Hrvatske očuvanje europske integracije zasnovane na načelima vladavine prava i na matričnom, ravnopravnom odnosu svih zemalja članica, bez obzira na veličinu i bogatstvo i na očuvanju europskog mirovnog poretka. Hrvatskoj je više nego ikad važna konsolidacija Europske unije, ali i potiskivanje inicijativa, poput one predsjednika Macrona, koja je u pozadini imala svojevrsnu piramidalnu strukturu odnosa i negiranje načela matričnih odnosa zemalja članica.

Kako se Hrvatska treba pozicionirati u odnosu prema Sjedinjenim Državama? Dosadašnji bilateralni odnosi bili su dobri, no kako sad zadržati Trumpov interes, i u kojim područjima, kupnjom oružja, ulaskom novih investicija u RH, LNG terminalom?

- Iako predsjednik Milanović često i glasno govori kako za uspješnu obranu suvereniteta ne dugujemo nikome ništa, to i nije posve tako. Istina je da je proces osamostaljivanja Hrvatske počeo protivno željama tadašnje američke politike i da je Amerika dugo imala ozbiljnu sumnjičavost prema projektu hrvatske neovisnosti, čak i nakon što nas je međunarodno priznala, ali je isto tako činjenica da bez američke naklonosti i prešutne suglasnosti operacija Oluja, oslobađanje Hrvatske i dijela BiH ne bi bili izvedivi. Isto tako, proces mirne reintegracije Podunavlja, što je bio veliki trijumf tadašnje hrvatske politike i predsjednika Tuđmana, bez pomoći SAD-a, prije svega njihova generala i diplomata Jacquesa Paula Kleina, ne bi bio moguć. (Sjetimo se da je Hrvatska zahtijevala da operaciju u ime mirovnih snaga UN-a vodi američki general i da je to bio izrazito mudar potez.)

U prvom mandatu predsjednika Trumpa, u vrijeme dok je Kolinda Grabar Kitarović bila predsjednica Republike, i s Poljskom je osmislila koncept vertikalne integracije Europe, vlada premijera Plenkovića u svom je prvom mandatu konačno provela projekt izgradnje LNG terminala, koji je prije toga dugo bio na čekanju. Koncept Tri mora i hrvatski LNG terminal uklopili su se u tadašnju geopolitičku strategiju predsjednika Trumpa. Predsjednica Grabar Kitarović na približavanju administraciji predsjednika Trumpa počela je raditi odmah nakon što je on izabran, osobno provevši "fact finding" diplomatsku misiju u SAD, zbog čega je bila pod snažnim udarom dijela hrvatske javnosti. Hrvatska diplomacija sada mora koncentrirati svoje analitičke kapacitete, pažljivo pratiti odluke nove Trumpove administracije i svoje politike voditi tako da se izbjegne svako neugodno razilaženje s američkom politikom. To ne znači da treba napustiti fokusiranost na Europsku uniju, nego da je potrebna diplomatska spretnost, za što hrvatska izvršna vlast i profesionalna diplomatska mreža imaju kapaciteta.

Vrijeme je za dogovor

I da zaključimo s dvojicom sukreatora hrvatske vanjske politike, premijerom i predsjednikom RH, koji se ni protekle godine, poput svake prethodne otkako su na dužnosti, nisu usuglasili ni oko čega. Nakon reizbora Milanovića može li se situacija promijeniti i započeti detant u odnosima između Pantovčaka i Banskih dvora, i o čemu to sve ovisi?

- Naravno, kao što si Europska unija ne smije dopustiti unutarnje sukobe u razdoblju kad se uspostavljaju novi odnosi i pravila u geopolitičkoj areni, tako ni Hrvatska ne smije nastaviti s unutarnjim sukobima u takvom razdoblju. Pretpostavke za detant postoje, ali važan je početak dijaloga i usklađivanje temeljnih stavova i vrijednosti. U ovako služenim vremenima obje strane imaju odgovornost stišavanja sukoba i obavezne su naći minimalni zajednički nazivnik za svoje stavove. Svaka strana mora od nečega odustati, a silno je važno da se uspostavi konsenzus o obrambenim prioritetima, što se čini lakšim, i dogovor o rekonstrukciji diplomatske mreže.