»Fotomontaža u tisku 1927 - 1941«
Fotomontaža i umjetnost protesta u galeriji HDD
Izložba rekonstruira povijest vizualne borbe za istinu i otkriva kako su avangardni umjetnici iz Beograda, Ljubljane i Zagreba fotomontažom izazivali autoritet i mijenjali percepciju stvarnosti
Fotomontaža nas je naučila kako gledati kritički, kako prepoznati manipulaciju i kako ponovo prisvojiti vizualni jezik kao prostor osobnog i kolektivnog izraza (foto: privatna arhiva Darka Šimičića)
Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva otvorena je 11. travnja 2025. izložba »Fotomontaža u tisku 1927–1941«, koja donosi stotinjak reprezentativnih radova iz Zagreba, Beograda i Ljubljane, nastalih u razdoblju između dva svjetska rata.
U Beogradu se ističe opus Pavla Bihalya, urednika časopisa Nova Literatura i osnivača izdavačke kuće Nolit, čiji su radovi u bliskoj vezi s dizajnom Johna Heartfielda. Među autorima koji su djelovali u sklopu beogradskog nadrealističkog kruga ističu se Dušan Matić i Boško Tokin. U Ljubljani je važnu ulogu imao Mitja Švigelj iz Studija Mico, kao i pisac Bratko Kreft, dok su u Zagrebu fotomontažu koristili brojni dizajneri knjiga za izdavače poput Minerve, Epohe i Binoze. Posebno se izdvajaju radovi Franje Brucka na knjigama Miroslava Krleže te Ivana Sabolića, autora fotomontaža za Zbornik hrvatskih seljaka i knjigu »Selo Belovec«. Kustos izložbe i autor koncepta je istraživač i povjesničar umjetnosti Darko Šimičić, a izložba ostaje otvorena do 2. svibnja. Postav izložbe potpisuje Institut Tomislav Gotovac, grafički dizajn Sara Pavleković Preis, a izložbu producira HDD galerija.
Prag i Teige kao poticaj
U razgovoru za Pogled Darko Šimičić govori o svojoj višedesetljetnoj strasti prema sakupljanju knjiga i vizualnog materijala povezanog s fotomontažom u tisku. Poticaj za ovu izložbu mu je bila retrospektivna izložba Karela Teigea u Pragu 1994., gdje je otkrio kako se fotomontaža koristila kao umjetnička i komunikacijska forma. Ubrzo nakon toga, Šimičić počinje sakupljati knjige i publikacije s atraktivnim naslovnicama, najčešće nabavljene u antikvarijatima i putem internetskih aukcija.
Šimičić potom govori i o izazovima sakupljanja i čuvanja tiskanog materijala, posebno naslovnica i omota knjiga koji se rijetko arhiviraju. Iznimnu ulogu u njegovom radu imao je i antikvar Bereslav Vodopija, čije je znanje bilo presudno u otkrivanju lokalnih autora.
- On me upozorio na neke autore za koje nikad nisam bio čuo, a danas su jako važne figure u lokalnoj povijesti fotomontaža. S njim sam dijelio znanje i zajedničku strast i naši beskonačni razgovori o fotomontaži su utkani u ovu izložbu, tvrdi Šimičić.
Šimičić posebno ističe značaj ruskog konstruktivista Aleksandra Rodčenka, dadaista Johna Heartfielda i hrvatske autorice Ivane Tomljenović-Meller, koji su koristili fotomontažu za snažan politički komentar. Ivana Tomljenović-Meller (1906. - 1988.) je bila hrvatska grafička dizajnerica, fotografkinja i pedagoginja povezana s Bauhausom i europskom avangardom. Nakon studija u Zagrebu, Beču i na Bauhausu u Dessauu - gdje se bavila eksperimentalnom fotografijom pridružila se Komunističkoj partiji Njemačke i radila u Berlinu s umjetnicima poput Johna Heartfielda. Kasnije je studirala u Parizu, udala se za češkog izdavača Alfreda Mellera, a nakon njegove smrti vratila se u Jugoslaviju gdje je predavala grafički dizajn.
- Tomljenović-Meller je napravila političku fotomontažu od naslovnice knjige »Diktatura u Jugoslaviji« koja je remek-djelo te objavljena u Berlinu 1930. godine jer naravno to u Jugoslaviji nije moglo biti objavljeno, što ukazuje na najbolji način kako sa samo dva-tri elementa ilustrirati krvavu diktaturu kralja Aleksandra Karađorđevića, zaključuje Šimičić.
S druge strane, fotomontaže berlinskog dadaista John Heartfielda u časopisu Arbeiter-Illustrierte-Zeitung se smatraju vrhuncem političke umjetnosti 20. stoljeća.
Fotomontaža je omogućila Heartfieldu da stvara snažne i politički provokativne slike. Za komponiranje svojih radova birao je prepoznatljive novinske fotografije političara ili događaja iz glavnih ilustriranih medija. Zatim bi ih rastavio i ponovno složio kako bi im radikalno promijenio značenje. Njegovi najsnažniji radovi koristili su varijacije u mjerilu i oštre kontraste kako bi dodatno pojačali već jezive fotofragmente. Rezultat je mogao imati zastrašujući vizualni učinak, kao na ovoj slici koja upozorava da ponovno naoružavanje zemlje otkriva opasan poriv prema ratu i profitu koji iz njega proizlazi.
Heartfield je fotografiju koristio kao oružje i to za razotkrivanje fašizma, militarizma i kapitalizma - osobito tijekom uspona nacističke moći. Njegov pristup je nalikovao suvremenom Photoshopu - tako da su realistični elementi montirani u nove, šokantne kontekste, s ciljem provokacije društvene svijesti i političke reakcije.
Prekrajanje stvarnosti
Fotomontaža nije samo tehnika - ona je čin vizualnog prekrajanja stvarnosti. U njoj se fotografije režu, slažu i pretaču jedna u drugu, stvarajući slike koje nikada nisu postojale, a istovremeno razotkrivaju ono što stvarnost često skriva. Za razliku od kolaža koji se igra raznim teksturama i materijalima, fotomontaža ostaje vjerna jeziku fotografije - hladnom, uvjerljivom mediju čija dokumentarna narav postaje oružje protiv istine kada se preoblikuje u laž. U rukama umjetnika, ta laž postaje sredstvo razotkrivanja.
Montaža briše granicu između dokumenta i fikcije, ruši ideju jedne točne priče i nudi slojevito, često nadrealno viđenje svijeta. Svaka slika postaje polje sukoba značenja - rezultat spajanja fragmenata, ali i proces razbijanja dominacije jedne vizije stvarnosti.
Korijeni ove pobunjene slike sežu u prve desetljeće 20. stoljeća, u doba kada su rat i propaganda razorili povjerenje u vizualnu istinu. Dadaisti u Berlinu i konstruktivisti u Sovjetskom Savezu prigrlili su fotomontažu kao čin otpora - protiv rata, ideoloških laži i medijskog licemjerja. Hannah Höch, John Heartfield, Aleksandar Rodčenko, Raoul Hausmann, El Lissitzky - njihova djela nisu bila samo slike, već montaže stvarnosti, estetski udarci protiv sustava. Fotomontaža je tako postala više od umjetničkog izraza - postala je politički čin, vizualni prosvjed, raskid s jedinstvenom istinom u korist mnoštva mogućih pogleda.
Rane fotomontaže doslovno su rezane iz novina, časopisa i fotografija, što ih je čvrsto smjestilo u medijski pejzaž svog vremena. Zbog svoje mogućnosti umnažanja, procvale su u plakatima, naslovnicama knjiga, pamfletima i političkim časopisima, gdje je cirkulacija bila ključna za njihov učinak. U mnogim su slučajevima bile usklađene s estetikom tipografije i uredničkog dizajna, brišući granice između umjetnosti i vizualne komunikacije.
Mnoge slike ranih avangardista sadržavale su elemente kolaža poput Alexander Rodčenka za kojeg Darko Šimičić tvrdi da je »jedan od najznačajnijih autora koji je inovativno primijenio tu tehniku u izradi publikacija, kao i opremi knjiga, poput poezije Vladimira Majakovskog ili časopisa LEF«.
Ruska avangarda (1918. - 1941.) je bila razdoblje dubokih promjena u povijesti umjetnosti, tijekom kojeg su umjetnici u novoformiranom Sovjetskom Savezu prigrlili apstrakciju i kolaž kako bi revolucionirali i umjetnički izraz i društvene strukture. Pokret se odlikovao napuštanjem tradicionalnih formi, s ciljem da odrazi i utječe na svijet koji se ubrzano mijenjao.
Fotomontaža danas
U svojoj biti, fotomontaža nas je naučila kako gledati kritički, kako prepoznati manipulaciju i kako ponovno prisvojiti vizualni jezik kao prostor osobnog i kolektivnog izraza.
U današnjem digitalnom okruženju fotomontaža ostaje moćan alat - sada dostupnija i brža nego ikad, no njezin potencijal za manipulaciju je eksponencijalno porastao. Uz uspon Photoshopa, deepfake tehnologije i UI-generiranih slika, granice između istine i laži postaju sve mutnije. U političkoj propagandi manipulirane se slike često koriste kao oružje za širenje dezinformacija, potvrđivanje predrasuda ili diskreditaciju protivnika, što odražava taktike iz ranog 20. stoljeća, ali pojačane brzinom i dosegom društvenih mreža.
Tridesetih godina 20. stoljeća, ruski i njemački konstruktivisti koristili su fotomontažu kao oštar, eksperimentalan alat za kritiku militarizma i razotkrivanje apsurdnosti rata kroz fragmentirane, ponovno sastavljene slike. Danas, u kontekstu rata između Rusije i Ukrajine, u doba kada su rat i propaganda opet razorili povjerenje u vizualnu istinu, fotomontaža se u medijima ponovno pojavljuje kao profinjeni oblik propagande - doduše manje otvoren i stiliziraniji - a osmišljen da suptilno oblikuje percepciju, brišući granicu između činjenice i fikcije u službi političkih ciljeva i globalnih geostrategija bipolarnog svijeta.
»Fotomontaža«, prema Šimičiću, »ima dvostruku narav - umjetničku i angažiranu - i bitno je sredstvo demokratizacije vizualnog izraza.« Šimičić zaključuje da digitalno doba olakšava dostupnost, ali i nosi veliku opasnost od manipulacije.
Mali prostor, velika ideja
Galerija HDD nije velika po kvadraturi, ali jest po ideji. To je prostor koji ne dominira posjetiteljem, već ga poziva. Intiman je, nenametljiv, kao da vas pušta u radni dnevni prostor, a ne u salon za pokazivanje. Upravo ta blizina - zidova, radova, misli - stvara osjećaj prisnosti s onim što je izloženo. U toj mjeri je inspirativna: jer pokazuje koliko se daleko može ići unutar ograničenja, koliko se duboko može promisliti i precizno oblikovati sadržaj kada prostor ne viče, već sluša. Nakon što sam posjetila otvorenje izložbe koja me se jako dojmila, voditelj galerije Marko Golub mi je rekao:
- Ne mislim da postoji mnogo tema koje se obrađuju u velikim prostorima, a da se ne mogu jednako ili približno jednako dobro prikazati i u malim galerijama poput HDD-a, pod uvjetom da su dobro osmišljene i pametno iskomunicirane.
Dodao je i da tim u HDD-u svakoj izložbi pristupa s maksimalnom ambicijom - kao da rade u najvećem muzeju - i vjeruje da se to vidi. I doista, to je više nego očito.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
