Puno je pokazatelja da se Hrvatska mijenja nabolje

Prošle godine objavljena je knjiga "Sociologija hrvatskog društva", čiji je autor dr. sc. Ivan Burić, sociolog s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Zamolili smo dr. Burića da nam ukratko predstavi to izdanje, čega je knjiga rezultat, do kakvih je spoznaja došao, komu je knjiga namijenjena, a što bi, s obzirom na temu, moglo zanimati i šire čitateljstvo...

- Knjiga "Sociologija hrvatskog društva" pregled je spoznaja o suvremenom hrvatskom društvu temeljenih na empirijskim istraživanjima hrvatskih društvenih znanstvenika - sociologa, ekonomista, politologa i drugih. Ona opisuje njegova procesna i morfološka obilježja. Dakle, knjiga donosi rezultate empirijskih istraživanja o društvenim procesima koji su obilježili naše društvo u posljednjih tridesetak godina te njihovim učincima na život građana i društvenih grupa. Bavi se ključnim društvenim sferama suvremenog hrvatskog društva - stanovništvom i demografskim promjenama, socioekonomskim razvojem, društvenom strukturom i društvenim klasama, društvenim nejednakostima i društvenom mobilnošću, emocionalnom kulturom te društvenim vrijednostima. Na neki način nastanak knjige motiviran je konstatacijom akademika Josipa Županova da istraživanja vrijedi započeti kad se burni tijekovi donekle smire, prijelazna stanja raščiste, a dugoročnija usmjerenja potvrde.

Stoga predstavlja svojevrsni sociološki "završni račun" hrvatske postsocijalističke tranzicije - društvenog razvoja kojeg smo prošli od uspostave samostalne nacionalne države pa do njezine, sada već snažne usidrenosti u zapadnu institucionalnu matricu, ponajprije u EU.

Dr. sc. Ivan Burić, sociolog

Glavna je spoznaja, što nije neočekivano, da se društvo u kojem živimo po svojim morfološkim obilježjima kao i društvenim procesima koji ga oblikuju znatno razlikuje od društva iz kojeg je proizišlo, a to je socijalističko društvo s kraja osamdesetih godina. No istovremeno suvremeno hrvatsko društvo "nataloženo" je na društvo koje mu je prethodilo i koje predstavlja njegovu ishodišnu točku budući da pojave kojima svjedočimo ne nastaju odjednom. Nijedna etapa u razvoju nekog društva nije odvojena nepropusnom membranom od one koja joj prethodi. Tako ni hrvatsko društvo koje se razvija od 1990-ih naovamo, sve ono što se u njemu događa i sve ono što ga oblikuje, nije nastalo iznenada. U suvremenom hrvatskom društvu postoje uočljivi otisci prošlosti.

Što se tiče čitateljstva, knjiga je svakako namijenjena široj publici, a ne samo sociolozima ili akademskim društvenim znanstvenicima. Namijenjena je svima onima koje zanimaju činjenice o hrvatskom društvu.

Aleksandar Štulhofer zapisao je da je "Sociologija hrvatskog društva" - "jedinstvena i ambiciozna knjiga koja nastoji pružiti cjelovitu sliku suvremenog hrvatskog društva koristeći teorijske uvide i istraživačke nalaze znanosti o društvu". U tom i takvom smislu, što pokazuje teorija, a što praksa, da se pojednostavljeno izrazim, vezano uz temu koju ste u knjizi elaborirali?

- Knjiga "Sociologija hrvatskog društva" koncipirana je tako da se uz empirijske podatke koji su u njoj predstavljeni pokušava dati i njihovo teorijsko objašnjenje ili uputiti na teorijske koncepte koji ih mogu objasniti ili bar ponuditi perspektivu iz koje ih se može promišljati. Stoga je teško govoriti o razlikama između teorije i prakse, već je možda bolje govoriti o tome u kojoj se mjeri slika suvremenog hrvatskog društva, ako se gleda iz perspektive empirijskih pokazatelja koji su predstavljeni u knjizi, razlikuje primjerice od brojnih subjektivnih interpretacija koje se mogu pronaći i u medijima i na društvenim mrežama. Mislim da knjiga svjedoči o hrvatskom društvu na prilično drukčiji način nego što je to često slučaj u našem javnom medijskom i mrežnom prostoru. Primjerice, ne pruža baš nikakvo uporište za teze o Hrvatskoj kao "propalom projektu", društvu koje nazaduje ili stoji na mjestu, koje nema budućnost i sl.

Kad se sve uzme u obzir, i ono što pišete u svojoj knjizi, i ono što možda i niste obuhvatili, kakva bi zapravo bila dijagnoza društva u kojem i u kakvom živimo?

- Hrvatsko se društvo tridesetak godina razvija u samostalnoj nacionalnoj državi te je već deset godina dio gospodarske i političke unije europskih država koje sedamdeset godina žive u miru. Danas smo konsolidirana nacija i sve intenzivnije počinjemo ubirati plodove, budimo objektivni, prilično velike društvene žrtve koju smo u svrhu ostvarenja toga trebali podnijeti, a koja se obično naziva postsocijalistička tranzicija. Uz sve probleme koje imamo, a kao što sam rekao - ne postoji "savršeno društvo", od ulaska u EU razvijamo se znatno brže nego u nedavnoj prošlosti. Puno je objektivnih pokazatelja da se Hrvatska mijenja nabolje u većini sfera društvenog života, ostvarili smo gotovo sve generalne nacionalne ciljeve; pobijedili smo u ratu i time osigurali egzistenciju uspostavljene nacionalne države te se snažno usidrili u institucionalnu i kulturološku zapadnocivilizacijsku matricu (EU, NATO). Stabilna smo višestranačka demokracija. Sigurna smo zemlja, jedna smo od najsigurnijih u EU-u glede sigurnosti od kriminala. Kao društvo tolerantniji smo nego prije trideset ili četrdeset godina, ali i bogatiji. Gospodarski rast posljednjih godina je osjetan i neosporan, hrvatsko gospodarstvo sve je konkurentnije, pa se približavamo razini ukupnog društvenog bogatstva na kojoj još nikada nismo bili - na 80 posto prosjeka EU-a!

No to sve ne znači da je društvo u kojem živimo oslobođeno svojih unutarnjih problema te da ne dijeli izazove šire zajednice kojoj institucionalno i kulturološki pripada. Kao i većina društava u trenutnom povijesnom trenutku suočeni smo s unutarnjim polarizacijskim procesima i konfliktima, prije svega vrijednosno-ideološkog karaktera glede nekih od krucijalnih političkih, kulturoloških i antropoloških pitanja. Globalne geopolitičke napetosti, posebice posljedice rata u Ukrajini, kao i sigurnosna neizvjesnost koju on donosi, itekako se zrcale u gotovo svim sferama našeg života. Također, tu je i dobro poznati demografski problem koji obuhvaća niz različitih aspekata - iseljavamo se, doduše taj trend se mijenja, no stari smo i nemamo dovoljno djece. Stoga ubrzano postajemo useljenička zemlja, što također rezultira nizom novih izazova, ponajprije glede kulturne i socijalne integracije novih useljenika. No, bez obzira na sve to, hrvatsko društvo trenutno je ipak u pozitivnom razvojnom momentu, posebice ekonomskom, sa solidnim osnovama za kontinuitet tog razvojnog trenda, a što onda može rezultirati i intenzivnijim povratkom hrvatskih iseljenika, za što postoje indicije da se već počinje događati. Dakle, mislim da glede budućnosti Hrvatske države i društva dugoročno treba biti optimističan. No, bez obzira na to, treba biti i svjestan toga da nikada nećemo biti idealno društvo; bez unutarnjih proturječnosti, sukoba, problema, nepravdi, bez siromašnih i bogatih. Takvo društvo nikada nigdje nije postojalo niti će postojati. Čini mi se da to dosta često zaboravljamo kada sudimo o Hrvatskoj.

Treba li demokraciji jedan poticajni reset, dodatni input, i kakav, za daljnje održivo i odgovorno postojanje i primjenjivanje u praksi?

- Hrvatska je za sada stabilna demokracija. Održavaju se izbori na kojima sudjeluje velik broj političkih stranaka i kandidata. Primopredaja vlasti odvija se mirnim putem i u posljednjih trideset godina nijednom legitimitet političke vlasti nije doveden u pitanje ili osporavan izvan uobičajenih formi političke borbe. Prema izvješću Freedom in the World za 2024. Hrvatska je svrstana u kategoriju "slobodnih zemalja", tj. u grupu zemalja s relativno visokim standardima političkih prava i građanskih sloboda. Također, prema podacima Europskog istraživanja vrijednosti, demokratski politički sustav u Hrvatskoj kontinuirano podržava velik ispitanika - više od 90 posto. No to ne znači da demokraciju kao politički sustav ne treba dalje unaprjeđivati. Naime, kao i sve druge društvene forme, ni ona nikad nije savršena ili podložna retrogradnim trendovima. Kao što posljednjih godina možemo svjedočiti diljem svijeta - suvremene tehnologije, kulturne polarizacije, "zatvaranje" društvenih elita koje će rezultirati stvaranjem različitih oligarhijskih procesa, a onda i reakcije u obliku političkog populizma - mogu utjecati na slabljenje demokratskih standarda, a stoga i na eroziju povjerenja građana u same demokratske institucije. To je trend koji je posljednjih godina svojstven za gotovo čitav zapadni svijet, pa tako i za Hrvatsku.

Upravo se u tom kontekstu i može govoriti o nužnom "resetu" demokracije. On bi prije svega trebao podrazumijevati povratak povjerenja u političare kao aktere čije je djelovanje ponajprije usmjereno kolektivnoj dobrobiti. Rezultat toga bio bi i povratak povjerenja u društvene institucije kao organizacije koje omogućuju pristup resursima, obrazovanju, tržištima i političkoj moći širokom krugu građana, a ne samo eliti.