Jesu li moji bubrezi O.K.? Prijateljice za cijeli život upoznale se na dijalizi

Danas se u Hrvatskoj obilježava Svjetski dan bubrega čiji je cilj podsjetiti da u našoj zemlji od nekog stadija kronične bubrežne bolesti boluje oko 300 tisuća ljudi, a u svijetu čak 850 milijuna ljudi. Ako se otkrije na vrijeme, ova se bolest može liječiti ili barem usporiti njezino napredovanje prema završnom stadiju u kojem na raspolaganju stoje neke od metoda nadomještanja bubrežne funkcije: hemodijaliza, peritonejska dijaliza i transplantacija bubrega.

- S obzirom na vrijeme nastanka i trajanja, kraće ili duže od tri mjeseca, bolesti bubrega mogu biti akutne ili kronične. S obzirom na uzrok, one mogu biti primarne, gdje je osnovni uzrok u samome bubregu, ili, što je znatno češće, sekundarne kod kojih bubreg nastrada zbog bolesti drugih organa i organskih sustava. Skoro polovica od ukupnog broja uzroka kronične bubrežne bolesti otpada na šećernu bolest i povišen krvni tlak.

Kvaliteta života

Bubrezi ne bole, a i simptomi bubrežnih bolesti su vrlo nespecifični te smo svjedoci poprilično kasnog dijagnosticiranja kronične bubrežne bolesti, ne samo kod nas, već i u svijetu. Bolesnici sa šećernom bolesti, visokim krvnim tlakom, pretili i oni s pozitivnom obiteljskom anamnezom za bubrežne bolesti, najugroženija su populacija. U takvih bolesnika redovite kontrole laboratorijskih pokazatelja bubrežne funkcije, ureje i kreatinina, te određivanje proteina tj. albumina u mokraći, mogu otkriti početno bubrežno oštećenje, upozorava prof. dr. Ivan Bubić, predsjednik Hrvatskog društva za nefrologiju i transplantaciju te pročelnik Zavoda za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega u Kliničkom bolničkom centru Rijeka.

Izv. prof. dr. Ivan Bubić (Foto Marko GRACIN)

Oboljeli od kronične bubrežne bolesti suočavaju se s brojnim izazovima koji utječu na njihovu kvalitetu života. Te poteškoće mogu biti medicinske, psihosocijalne, pa i ekonomske. Bubrezi, naime, imaju brojne funkcije kojima održavaju zdravlje ljudskog tijela. Dnevno filtriraju oko 200 litara krvi, važni su za odstranjivanje otpadnih tvari iz našeg tijela, regulaciju acidobazne ravnoteže, razine šećera u krvi, kontrolu tekućine u našem tijelu, za kontrolu krvnog tlaka, stvaraju aktivni oblik vitamina D i luče hormon koji potiče stvaranje crvenih krvnih stanica.

- Stoga se kod bolesnika s kroničnom bubrežnom bolesti kao prvi simptom često javljaju umor i slabost zbog smanjenog stvaranja crvenih krvnih stanica, odnosno anemije. Tu su još i porast krvnog tlaka, zadržavanje tekućine, oticanje, grčevi u mišićima, gubitak apetita i svrbež kože. Vrlo često kod svih kroničnih bolesnika, pa tako i kod kroničnih bubrežnih bolesnika, dolazi do pojave anksioznosti, depresije, seksualne disfunkcije i društvene izoliranosti. Iz tog je razloga važno postojanje i djelovanje Udruge dijaliziranih i transplantiranih bolesnika, kako bi oni koji tek kreću na put kronične bubrežne bolesti znali da postoje ljudi s istim ili sličnim problemima. Bubrežni bolesnici susreću se i s velikim brojem lijekova koje moraju uzimati, pa samim time i neminovnim njihovim nuspojavama, a postoje i značajna ograničenja u prehrani. Prehrana bubrežnih bolesnika trebala bi se bazirati na mediteranskoj prehrani s ograničenjem soli, jednostavnih šećera, zasićenih masnoća te opreznim korištenjem namirnica koje sadržavaju velike količine kalija i fosfora, kaže Bubić.

Sanjina i Anjina priča

Sanja i Anja upoznale su se na dijalizi u Zavodu za nefrologiju Kliničkog bolničkog centra Osijek. Liječnici, medicinske sestre i tehničari ondje su, slažu se obje, jako brižni i simpatični, pomažu pacijentima i izvan zadanih okvira. Budući da ondje ipak dominiraju stariji pacijenti, zaključili su da bi se Sanja i Anja mogle dobro slagati jer su vršnjakinje. Sanja je imala i više iskustva s dijalizom, pa je Anji mogla biti podrška.

Razmijenile su telefonske brojeve i počele se družiti. Iako nisu išle na dijalizu u istom terminu, redovito su se čule, što čine i danas. Vole se vidjeti, posjećivati jedna drugu. Polako planiraju zajedničko putovanje na neku lijepu destinaciju, odakle će sigurno poslati razglednicu i ekipi u KBC-u.

Mjesec dana prije punoljetnosti završila je u KBC-u Osijek, na Pedijatriji. Nikada, ni kao dijete, nije ležala u bolnici, bolovala je samo od uobičajenih viroza, jednom ili dvaput imala je anginu. Sebe bi uvrstila u kategoriju "zdrava k'o dren", a onda je, ni više ni manje, završila na dijalizi!

Tako počinje priča o bolesti i liječenju 25-godišnje Osječanke Sanje, s adresom u prigradskom naselju. Telefonskim ju pozivom zatječemo na radnom mjestu u EDukOS-u, u kojem je nešto duže od godinu dana administrativna asistentica. Zahvalna je što radi u tako dobrom i susretljivom kolektivu, što je napose dolazilo do izražaja dok je imala velikih zdravstvenih izazova.

- Kad sam prije sedam godina iznenada prvi put završila u bolnici, bila sam uistinu jako loše. Toliko da je bilo pitanje hoću li preživjeti! Ležala sam s tubusom, na respiratoru, a onda sam prebačena u KBC Zagreb, tzv. Rebro, na intenzivnu - počnje Sanja svoju priču o borbi s podmuklom bolesti. Prvo je bila primijetila da joj je otečena lijeva ruka, no mislila je da je to sportska ozljeda, doista je i dobila longetu. No onda su joj otekli i kapci. Od obiteljske je liječnice dobila tablete protiv alergije, ali u jednom su joj trenutku počele oticati i noge.

Sanja iz Osijeka

- Veće je promijene na meni uočila moja obitelj, potvrdili su mi da ne izgledam dobro. Još jedna tjelesna promjena bili su edemi nogu o kojima nikome nisam govorila - kaže Sanja.

Nakon brojnih pretraga, utvrđena je dijagnoza autoimune bolesti - lupusa. Dijalizirana je, a nakon što je puštena iz bolnice, od travnja 2018. do siječnja 2019. godine nije išla na dijalizu. Međutim, bubrezi nisu dobro obavljali svoju funkciju, odnosno nisu izlučivali toksine iz tijela i višak tekućine. Stoga je morala na dijalizu dva puta tjedno, a nakon pogoršanja nalaza čak i tri puta tjedno.

Dana 3. kolovoza 2024. godine u 4 ujutro primila je poziv iz Kliničke bolnice Merkur koji joj je, kaže, promijenio život.

- Imala sam spakiran kofer, sjela sam s bratom i šogoricom u automobil i odjurili smo u Zagreb. Obavili su mi sve pretrage i već sam u 14 sati bila u sali. U mojoj obitelji nije bilo odgovarajućeg donora, no svi su mi bili snažna podrška, naročito moj brat Slobodan. Transplantirana sam od neposrednog donora iz Mađarske o kojemu znam samo broj godina. Bez obzira na to što nemam podatke o donoru, neizmjerno sam zahvalna i njegovoj obitelji i Eurotransplantu što uopće postoji mogućnost darivanja organa - naglašava Sanja.

Redovito uzima terapiju, pazi na prehranu i pije puno tekućine. Nekada je plesala folklor, no zbog bolesti je morala prestati, pa sada svoju kondiciju vraća umjerenom redovitom tjelesnom aktivnošću. Voli knjige, glazbu, koncerte i druženja s prijateljima. Prema onoj narodnoj Svako zlo za neko dobro, Sanja je na dijalizi stekla prijateljicu za cijeli život. Prepoznavši u Anji sebe, osjetila je potrebu prići joj i pružiti joj utjehu. Planiraju zajedničko putovanje na kojemu će uživati bez ograničenja i obveze odlaska na hemodijalizu.

- Imala sam 23 godine. Studirala sam i radila usporedno, život je bio preda mnom. No odjednom sam stalno bila umorna, koliko god da sam spavala, nisam se mogla naspavati, dizala sam se slomljena. Onda sam dobila upalu uha koju liječnici nikako nisu uspjeli izliječiti. Temperatura mi je bila povišena, osjećala sam se kao u virozi, sva sam bila napuhana, zabrinuta, pod stresom. Upućuju me u Klinički bolnički centar Osijek. Nalazi pokazuju da funkcija bubrega nije u redu, obavljaju mi biopsiju bubrega i dobivam dijagnozu - Goodpastureov sindrom. Riječ je o autoimunoj bolesti koja napada bubrege, srce i pluća. U mojem su slučaju stradali bubrezi - izgubili su funkciju u mjesac dana. Nalazi su bili sve gori. Dijaliza je bila neizbježna.

U povodu Svjetskog dana bubrega o svojoj borbi za zdravlje otvoreno govori 25-godišnja Anja, arhitektonska tehničarka iz Vukovara. Na dijalizu je išla oko godinu i pol dana, nije se dobro osjećala nakon nje, jako ju je usporavala i umarala. Budući da je izvanredno studirala uz rad, morala je prekinuti studij, jer je sve to bilo prenaporno za nju. Jednostavno, bilo je neizbježno presložiti prioritete.

Anja iz Vukovara i njezin tata Dejan

Transplantacija bubrega obavljena joj je u listopadu 2024. u KBC-u Zagreb, znanom kao Rebro. Bubreg je dobila od tate Dejana, za kojeg se, kaže, bojala više nego za sebe.

- Kad sam završila na dijalizi, tata je odmah rekao kako će mi on dati bubreg. Kad se utvrdilo da odgovara kao donor, nije ni trenutka dvojio. Tata je operiran prije mene, a ja sam tada o jednom razmišljala: Samo da ga ne boli, da sve prođe bez komplikacija. Na sebe u tom trenutku uopće nisam mislila. Srećom, oboje smo dobro podnijeli operaciju i oporavili smo se od nje. Vratila sam se na posao u arhitektonski biro Stari grad Vukovar 1. ožujka ove godine. Ponašam se vrlo odgovorno kada je riječ o stilu života, odlazim u šetnju (koja ne smije biti preduga), pazim na prehranu i izbjegavam razloge za stres. Dosta sam toga promijenila u životu nakon iskustva bolesti i operacije, svoju okolinu, društvo prvenstveno. Puno više cijenim male stvari, lijepe geste i uzajamnost u odnosima. Uživam u svojim hobijima - slažem puzzle, čitam i šećem s dobrom glazbom u slušalicama. U svemu su mi podrška mama Gordana, tata Dejan i brat Ervin te moj dečko Luka, s kojim sam u vezi osam godina. Trenutno smo dečko i ja u procesu uređenja stana te planiramo zajednički život, otkriva Anja.

Njezina priča, kao i ona koju je na ovim stranicama podijelila njezina prijateljica i suborkinja Sanja, podsjeća sve druge kako bolest može doći iznenada te da ni mladi ljudi nekada nisu pošteđeni. Ne zanemarujte simptome i javite se liječnicima, Anja je to učinila i sada se svi mi koji čitamo ovo osmjehujemo zajedno s njom jer znamo da je priča završila sretno.

Nije kraj svijeta

Mlađe osobe mogu imati različite autoimune bolesti, a neke od njih mogu zahvatiti bubrege. Ako se liječenje ne počne pravodobno, nastupe oštećenja bubrega koja zahtijevaju nadomještanje bubrežne funkcije dijalizom ili, poslije, transplantacijom bubrega. Autoimune bolesti nastaju kombinacijom genetskih i okolišnih čimbenika. Navedeni čimbenici dovode do toga da imunosni sustav pogrešno prepoznaje vlastite stanice i tkiva kao nešto "strano" i pokreće odgovor u smislu njihova uklanjanja, što prouzročuje oštećenje različitih organa.

Autoimune bolesti česte su u žena, što se povezuje s utjecajem estrogena. Međutim, svakako ulogu u nastanku imaju i različiti vanjski okidači kao što su infekcije, stres, zagađenje okoliša i pušenje cigareta. Autoimune bolesti koje mogu prouzročiti glomerulonefritis (GN), a u najtežim slučajevima i akutno oštećenje bubrega u mladih odraslih, uključuju, primjerice, sistemski lupus, ali i Goodpastureov sindrom.

- Nažalost, ne postoji način kako izbjeći nastanak tih bolesti, najvažnije je rano prepoznavanje i započinjanje liječenja lijekovima koji potiskuju autoimuni odgovor prije nego što dođe do trajnog i nepovratnog oštećenja bubrega. Sanja i Anja su kao mlade osobe doživjele dvije različite i teške autoimune bolesti koje su zahtijevale intenzivno liječenje. Međutim, njihova je priča odličan primjer kako tako teške bolesti nisu kraj svijeta, jer imamo razvijene metode liječenja autoimunih bolesti, a također možemo nadomjestiti bubrežnu funkciju dijalizom.

Dijaliza je za mlade osobe samo prijelaz prema transplantaciji bubrega, koja, zapravo, u cijelosti nadomješta funkcije bubrega. Anja i Sanja dobile su bubreg od različitih darivatelja (Sanja od umrle osobe, Anja od svog oca), te bih svakako ovdje htio istaknuti ulogu darivatelja organa i potaknuti na darivanje organa. Kod umrlih osoba treba zahvaliti obiteljima jer se u tom teškom trenutku nečije smrti odluče darovati organ i omogućiti novi život primateljima organa, što Anja i Sanja najbolje svjedoče. Transplantacija bubrega zahtijeva uzimanje lijekova koji blokiraju imunosni sustav kako bi se spriječilo da imunosni sustav odbaci transplantirani bubreg, a također se mora redovito pratiti funkcija transplantiranog bubrega kako bi se na vrijeme otkrilo njegovo oštećenje - pojašnjava slučajeve svojih pacijentica prof. dr. sc. Jerko Barbić, dr. med., voditelj Zavoda za nefrologiju Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Osijek.

Prof. dr. sc. Jerko Barbić (Foto Gojko MITIĆ)

Bubrezi su odgovorni za filtraciju krvi, izlučivanje toksina i regulaciju tjelesnih tekućina te proizvodnju različitih molekula odgovornih za funkcioniranje organizma. Suvremeni način života, koji obilježavaju nezdrava prehrana, fizička neaktivnost i stres, doveo je do toga da velik dio stanovništva ima prekomjernu tjelesnu težinu, šećernu bolest i povišeni krvni tlak, što su ujedno i najčešći uzroci bubrežne bolesti. Treba istaknuti kako svaki treći bolesnik koji ima šećernu bolest odnosno svaki peti koji ima povišeni krvni tlak ima i bubrežnu bolest.

- Nažalost, velika većina osoba koje imaju bubrežnu bolest nije svjesna njezina postojanja. Razlog tomu je što se simptomi bubrežne slabosti javljaju tek kada se izgubi velik dio bubrežne funkcije. Ipak, i taj je neprimjetni gubitak jednako važan, jer ubrzava nastanak težeg oblika bubrežne bolesti, a osim toga ostavlja posljedice na cijeli organizam. Koliko je važno zdravlje bubrega, najbolje pokazuju istraživanja koja su dokazala kako se sa smanjenjem bubrežne funkcije i oštećenjem bubrega (pokazatelj oštećenja je pojava proteina u urinu) znatno povećava rizik za smrt od bolesti srca i krvnih žila, odnosno od infarkta srca ili moždanog udara. Zbog svega navedenog kronična bubrežna bolest postaje sve češći zdravstveni problem, a broj oboljelih u svijetu, uključujući Hrvatsku, kontinuirano raste - ističe prof. Barbić.

Kako spriječiti nastanak bubrežne bolesti, ili kako ju usporiti ako postoji?

- Potrebno je javnozdravstvenim akcijama pojačati svjesnost o važnosti zdravlja bubrega. Svjetski dan bubrega jedna je od akcija čiji je cilj povećati svjesnost o važnosti zdravlja bubrega. Na razini Hrvatske postoje slične akcije, kao što je Lov na tihog ubojicu - upoznavanje javnosti o važnosti arterijske hipertenzije koja je najučestalija bolest današnjice, a zbog svoje podlosti da dugo ne izaziva smetnje naziva se tihim ubojicom - kaže prof. Barbić i spominje, kako ih je svojedobno nazvao akademik Bojan Jelaković, nekoliko demona tihog ubojice. Riječ je o pet loših životnih navika: višku soli u hrani, povišenoj tjelesnoj masi, nedostatku tjelesne aktivnosti, pušenju, premalo voća i povrća) te o dvije pogreške u dijagnostici i liječenju - o nepravilnom mjerenju krvnog tlaka i nepridržavanju terapije. Tu su i klimatske promjene, stres, društvene mreže, COVID-19 i onečišćenje okoliša.

- Ti demoni vrijede i za bubrežne bolesti i moramo ih ukloniti kako bismo sačuvali zdravlje bubrega, ali i zdravlje u cjelini. Potrebno je odrediti funkciju bubrega i eventualna oštećenja bubrega prema jednostavnim laboratorijskim pokazateljima, pri čemu bih istaknuo određivanje glomerularne filtracije i prisutnosti proteina u urinu. Važno je pravilno uzimati lijekove za povišeni krvni tlak i šećernu bolest te se pridržavati ciljnih vrijednosti krvnog tlaka i šećera u krvi. Ako imamo bubrežnu bolest, potrebno je u suradnji s liječnikom uzimati redovito lijekove koji imaju dokazanu korist za zdravlje bubrega i kardiovaskularnog sustava (imamo nekoliko novih lijekova!), što posebno vrijedi za osobe koje imaju šećernu bolest, povišeni krvni tlak i bubrežnu bolest.

Na kraju bih istaknuo kako se uvijek moramo pitati: Jesu li moji bubrezi O.K.? To je naglasak i ovogodišnjeg Svjetskog dana bubrega - zaključuje prof. Barbić.

Stručna pomoć

Što se tiče kućne hemodijalize, prof. dr. Bubić ističe da je Hrvatsko društvo za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju zadnjih godina uložilo golem trud kako bi se u Hrvatskoj pokrenuo program kućne dijalize i omogućilo bolesnicima prije svega bolju kvalitetu života.

- Naime, kod tzv. klasične ili bolničke hemodijalize bolesnik mora obično triput tjedno po četiri sata provesti u centru za hemodijalizu, dok kod kućne dijalize bolesnik ima određenu slobodu kada i koliko će se dijalizirati. Podaci iz svijeta pokazuju da su preživljenje bolesnika, ali i kvaliteta njihova života, značajno povoljniji u korist bolesnika na kućnoj hemodijalizi. Osim toga, ne zaboravimo da smo mi zemlja s brojnim otocima i manje naseljenim mjestima te da naši bolesnici moraju i po nekoliko sati putovati do najbližeg centra za dijalizu. Uspostavom ove metode će i liječenje dijalizom postati dostupnije za naše bolesnike.

Veseli nas što je ministrica zdravstva potpisala dokument i sada je sve na strani osiguravatelja, tj. HZZO-a s kojim smo u intenzivnim pregovorima oko smjernica i provođenja ove metode i vjerujemo da ćemo već tijekom ove godine krenuti s njom. Bolesnici koji se odluče za ovu metodu liječenja morat će proći najprije edukaciju u centrima za dijalizu kako bi samostalno, u kućnim uvjetima, mogli obavljati hemodijalizu. Naravno, oni neće biti prepušteni sami sebi već će im biti organizirano i praćenje i stručna pomoć, na isti način kako to već činimo s bolesnicima na peritonejskoj dijalizi, zaključuje Bubić.