Razbuktava se opasan ideološki rat, a u tom ratu ima ekstremizma i na jednoj i na drugoj strani

Zasto su zapadnjačke demokracije (zadržimo se ovom prigodom samo na njima) izložene političkom nasilju, ako se tako može reći, odnosno tako postaviti pitanje? Povijest je prepuna primjera, no danas se najviše govori (ponovo) o Sjedinjenim Američkim Državama...

Kako na sve to gleda, pitali smo, između ostalog, Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

- Dvadesete godine ovog stoljeća u Europi po mnogo čemu su nalik dvadesetima i tridesetima prošlog stoljeća. Živimo u vremenu u kojem se socijalne okolnosti dramatično mijenjaju, u kojem relevantni socijalni slojevi doživljavaju ozbiljnu deklasifikaciju, ozbiljan pad na socijalnoj ljestvici i gubitak standarda koji se do sada podrazumijevao.

Dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća bile su obilježene posljedicama Prvog svjetskog rata i teškim reparacijama koje su bile nametnute poraženim državama, prije svega Njemačkoj. Suvremena socijalna kriza izazvana je drugim razlozima, kumulativno posljedicama zatvaranja i prekida razmjene roba u vrijeme COVID krize, ratom u Ukrajini, ali i starenjem stanovništva u Europi, manjkom radne snage i golemim migracijama. Osim toga, i model globalizacije ekonomije, koji se razvijao naročito snažno od devedesetih godina prošlog stoljeća do prethodnog desetljeća, iscrpio se i došao do svog kraja, a rezultirao je ozbiljnom deindustrijalizacijom dotad vodećih svjetskih gospodarstva, i do eksponencijalnog rasta kineskog gospodarstva, koje postaje ključnom globalnom industrijskom silom.

Strah relevantnih dijelova zapadnih društava, izazvan deklasifikacijom, gubitkom radnih mjesta i padom na socijalnoj ljestvici, rezultira neurotskim strahom velikog dijela stanovništva, blokadom racionalnog razmišljanja i nesposobnošću nalaženja racionalnih odgovora na nove okolnosti.

U takvim uvjetima se, kao i dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, otvara golem prostor za pojavu populističkih opcija koje uplašenim ljudima nude svoju "hrabrost" i "spremnost" na navodno jednostavna rješenja kojima je moguće zaustaviti krizu. Ono što je tih dvadesetih i tridesetih godina bio radio, koji je bio prvi javni medij koji je doista mobilizirao gomile i omogućio populistima da njima manipuliraju, sada preuzimaju društvene mreže, a mehanizme upravljanja gomilom, njezinim gnjevom i strahovima, njezinim poimanjem pravednoga opisao je još krajem 19. stoljeća, dakle prije pojave masovnih medija, Gustave Le Bon u slavnoj i danas vrijednoj socijalno-psihološkoj studiji "Psihologija gomila".

Od jačanja populističkih političkih opcija, koje preplašenim gomilama nude prijeka i jednostavna rješenja, koje tvrde da se one usude napraviti ono čega se tradicionalne političke elite boje, od potiskivanja parlamentarne kulture i rješavanja društvenih problema unutar okvira ustavnog luka, dakle među strankama koje prihvaćaju demokratski ustavni predak i temeljne vrijednosti zajednice, pa do pojave nasilja, najprije prema onima na marginama, a onda i prema onima koje zagovornici prijekih jednostavnih rješenja vide kao smetnju za svoju dominaciju i uspostavljanje neograničene vlasti, može biti vrlo kratak put.

Američke veze

Još malo o Americi danas. Trump je ubojstvo Charlieja Kirka nazvao "političkim nasiljem radikalne ljevice", a na ljevičare se okomio i poznati konzervativni komentator i voditelj Fox Newsa Jesse Watters rekavši da su "oni u ratu s nama". Koliko je to sve pretjerivanje, ili je snaga tzv. američke ljevice (političari, mediji, Soros i dr.) doista takvog utjecaja i takve snage da postaje ozbiljna prijetnja američkoj demokraciji? Naravno, može se sve gledati i s druge strane, pa okriviti Trumpa i njegove pristaše za podjele, pa i nasilje... Gdje je istina?

- Sjedinjenim se Državama dogodila vrlo opasna stvar. Naime, u cijeloj njihovoj političkoj povijesti dvostranačje je davalo izrazito dobar politički rezultat. U homogenom društvu, podučili su nas američki politolozi, dvostranačje je dovodilo do jačanja političkog centra. Formula je jednostavna: najviše glasača je u političkom centru, pa, žele li pobjedu na izborima, i kandidati stranke koju smatramo desnom i one koju smatramo lijevom bore se za slično biračko tijelo i obje se stranke od desnice ili ljevice moraju primicati političkom centru. Tako dolazi do visoke "interferencije" programa stranaka, i stvara se kontinuitet vladavine, bez obzira na to je li na vlasti republikanska ili demokratska administracija.

Međutim, već neko vrijeme je očito kako američko društvo više ne funkcionira kao homogeno, te kako se i politike počinju "radikalizirati". Pobjeda predsjednika Bidena na predsjedničkim izborima 2020. bila je za sada posljednji uspjeh modela dvostranačja. Demokrati se na tim izborima nisu odlučili za radikalnog, nego za umjerenjačkog kandidata, za osobu koju se smatralo dijelom desnog krila stranke. Umjerenost i koncilijantnost bile su glavne vrline Joea Bidena, koje su mu donijele pobjedu, a ključna mana mu je bila što ga se godinama smatralo dijelom "washingtonske elite", koja je postajala sve nepopularnija.

Prije izbora 2024., kad je postalo jasno da zbog općeg stanja Biden više ne može biti stvarni konkurent predsjedniku Trumpu, koji se nakon godina "postpredsjedništva" vraćao vrlo snažan i potpuno kontrolirajući Republikansku stranku. Tada je Demokratska stranka reagirala nervozno, i umjesto Bidena kandidirala Kamalu Harris, i tako umjesto poruke o smanjivanju radikalizacije u političkoj areni poslala suprotnu poruku. Otad je Demokratska stranka u ozbiljnim problemima, događa joj se ono što se britanskim laburistima, u usporedivom stranačkom sustavu, događalo nakon vodstva Tonyja Blaira i Gordona Browna, a naročito snažno s Geremyjem Corbynom. Pokazalo se, međutim, da je povratak na blairovsku platformu "trećeg puta" s Keirom Starmerom, u kombinaciji s potrošenim konzervativnim vodstvom, osigurao uvjerljivu parlamentarnu pobjedu i velik povratak laburista u Britaniji.

Amerika za sada ne nalazi izlaz iz radikalizacije političkog života, razbuktava se opasan ideološki rat, u tom ratu ima ekstremizma i na jednoj i na drugoj strani, počinje funkcionirati obrazac: ili mi ili oni. Političko ubojstvo koje se dogodilo posljedica je takva obrasca, a s one strane koju povezujemo s demokratima reakcija na ubojstvo bila je ozbiljno pogrešna. Toleriranje bilo kakvog nasilja u društvu, dolazilo li ono od strane "naših baraba" ili sa suprotne strane političke arene, jednostavno ne smije biti prihvatljivo, a sve tvrdnje o tome da netolerantni ne zaslužuju toleranciju mogle su imati građansko pravo prije ubojstva, ali ne i nakon njega.

Balkanske veze

Premda se Amerika, ne samo danas nego i prije, navodi kao glavni negativni primjer, ni dobra stara Europa nije bez političkog nasilje, posebno u prošlosti (Italija - crvene brigade, otmica i ubojstvo Alda Mora, Švedska - ubojstvo Olafa Palmea, Njemačka - RAF...). Kako je zapravo Europa preživjela ta "olovna vremena", postoji li opasnost da se ponove (uspon AfD-a u Njemačkoj, desnice u Francuskoj, Nizozemskoj...)?

- Priče o političkom terorizmu i atentatima u Europi teško je svesti na jedan obrazac. Zanimljivo je što se događalo u Švedskoj. Posljednji politički atentat u Švedskoj bilo je ubojstvo ministrice vanjskih poslova, Anne Lindh, koju je nožem u robnoj kući u rujnu 2003. ubio useljenik iz Srbije, a nije posve jasno radi li se o pukom zločinu mentalno neuravnotežene osobe ili atentat ima i političku pozadinu. Zanimljivo je što je samo šest mjeseci prije svog ubojstva Anna Lindh bila u Beogradu i trebala se sastati s tadašnjim reformističkim premijerom Zoranom Đinđićem, ali Đinđić je ubijen ispred zgrade vlade upravo u trenutku kad je dolazio na sastanak s ministricom Lindh.

Ni drugi atentat u Švedskoj, ubojstvo premijera Olafa Palmea 1986., nije bez "balkanske veze", jer jedna od verzija tog atentata govori da ga je izveo operativac tadašnjih jugoslavenskih tajnih službi. Kako god, i ubojstvo premijera Palmea i ministrice Lindh povezani su sa skandinavskom političkom kulturom, u kojoj nositelji izvršne vlasti izbjegavaju statusne simbole vlasti, a time i osiguranja i izdvajanje od ostalih građana. Teroristi, oni koji nastoje unijeti strah u društvo, uvijek računaju na to da će svojim postupcima podići razinu represije i kontrole u društvu.

I Aldo Moro bio je žrtva, između ostaloga, činjenice da se prije vala terorizma sigurnost nositelja vlasti uzimala zdravo za gotovo. Tek nakon njegove otmice talijanski su se premijeri počeli koristiti blindiranim vozilima. Moro je žrtva formalno lijevih radikala, iako je njegovo ubojstvo donijelo koristi i desno-radikalnoj sceni. Naime, on je pokušavao osigurati stabilnost izvršne vlasti uključivanjem eurokomunista u svoju administraciju, i tako i na njih proširiti prostor ustavnog luka. To je bio strašan udar na lijeve radikale, ali i na radikalnu desnicu, a Moro je svojim demokršćanima nastojao bitno ojačati poziciju u političkoj areni. Izgleda da je zbog toga morao "nestati", a njegova egzekucija odgovarala je mnogima koji su čuvali status quo, ali i onima kojima je odgovarala politička radikalizacija.

RAF (Frakcija Crvene armije), poznata i kao grupa Baader-Meinhof, razorno je djelovala u vremenu od nove istočne politike Willyja Brandta do ujedinjenja Njemačke, odnosno kolapsa komunističkog poretka, kad je lijevi ekstremizam izgubio smisao i potporu sovjetskog bloka, koji se raspao.

Terorizam Crvenih brigada i RAF-a odvijao se u razdoblju kad su u Italiji i Njemačkoj stranke koje ne pripadaju ustavnom luku bile marginalne, ali je postojala snažna infrastruktura na međunarodnoj razini, kojoj je u interesu bilo destabilizirati demokratske poretke.

Danas je situacija u Eruopi nepovoljnija, jer osim što je Putinov totalitarni režim ponovno preuzeo posao financiranja organizacija po Europi, koje ne pripadaju ustavnom luku i koje dovode u pitanje temeljne vrijednosti europske integracije i euroatlantizma, pod Putinovim su kišobranom ojačale i protudemokratske stranke, koje bi mogle imati interes poticati socijalnu dinamiku povezanu s terorom i zaoštravanjem straha u društvu, što sve one smatraju svojim važnim oruđem.

Mirna Hrvatska

Kakvo je stanje s političkim nasiljem u Hrvatskoj, ovoj sadašnjoj, neovisnoj i samostalnoj? Može li se zaključiti da ni kod nas političkog nasilja ne manjka, srećom, zasad i dalje samo u verbalnoj formi? No koliko je i ta verbalna forma, počevši od Milanovića do ekstremne retorike u Saboru, potencijalni okidač za neke drastičnije pojave političkog nasilja?

- Hrvatska je u bitno boljoj situaciji nego mnoge konsolidirane demokracije u Europi. Naime, jedini ozbiljan ekonomski problem sadašnje administracije je relativno visoka inflacija, koja izaziva nezadovoljstvo i brigu građana. Međutim, Hrvatska i dalje ostvaruje relativno visok gospodarski rast i nije moguće govoriti o snažnim procesima deklasifikacije. Radikalima prostor za djelovanje otvara, doduše, depopulacija, demografski pad, i činjenica da je u prethodnom razdoblju Hrvatska bila pogođena snažnim iseljavanjem, pogotovo mlađeg obrazovanog stanovništva u bogatije države EU-a.

Velika prednost Hrvatske jest i činjenica da su stranke koje ne pripadaju ustavnom luku u Hrvatskoj uglavnom marginalne i da nemaju velik utjecaj, ni u političkom tijelu ni u parlamentu. Naravno, neugodno je kad imate predsjednika Republike koji nastupa kao kvazisuverenistički političar, koji svoju retoriku prilagođava vrijednostima Putinova totalitarnog režima i usklađuje je s europskim akterima iz magarećih klupa. To se može preliti u opasnu socijalnu dinamiku.

Nažalost, vidjeli smo već incident izazvan od radikalnog pojedinca, koji se povezivao s nekim, doduše marginalnim, radikalskim mrežama, ali, svejedno, čini se da su rizici za ovakvu destabilizaciju u Hrvatskoj manji nego u nekima od europskih demokracija, koje su obilježene i dužom tradicijom, i višom političkom kulturom, pa i znatno boljim ekonomskim pretpostavkama od onih hrvatskih.