Prešutni pakt pariških dvora: Taktika iza parlamentarnog igrokaza

Da su političari na vlasti potrošni kao baterije nitko ne zna bolje od Francuza, koji su početkom tjedna dobili svog četvrtog premijera u posljednjih 12 mjeseci. Potvrdu da se u Hotelu Matignon nalazi najprometniji premijerski ured u Europskoj uniji francuski je parlament u ponedjeljak dao rušenjem ničim istaknute vlade Francoisa Bayroua, još jednog u nizu nepopularnih egzekutora koje predsjednik Emmanuel Macron postavlja u nadi da će baš taj sljedeći na pokretnoj traci uspjeti umrtviti žovijalnu francusku demokraciju.

Vezavši svoju političku sudbinu uz nepopularni prijedlog proračuna koji će ponovno sirotinji uzeti kako bi dao bogatima, ovaj 74-godišnji povjesničar amater, koji slobodno vrijeme koristi za pisanje hagiografija francuskim kraljevima, naposljetku je izgubio povjerenje tamošnje najdesnije stranke Nacionalno okupljanje (RN) koja je devet mjeseci podržavala njegovu manjinsku vladu.

Štednja za puške

Iako je neizvjesnost oko političke budućnosti, koja je rasla kako se ljeto prije novog očekivanog pada francuske vlade približavalo kraju, ovog ponedjeljka dosegla svoj vrhunac, Macron je u svom rukavu imao spremnog džokera. Ekspresnim preslagivanjem i postavljanjem novog izvršitelja na premijersku traku predsjednik je zaustavio nepotrebne spekulacije o političkom smjeru zemlje te ovlasti dao svom najodanijem slugi koji s neoliberalnom opresijom mora nastaviti tamo gdje su prethodnici stali.

Politički menuet između Macrona i čelnice RN-a Marine Le Pen, koji nacionalnu politiku oblikuje već puno desetljeće, i dalje ostaje njezin središnji motiv, a posljednji ples na ovom balu pokazao je kako odlučnost za korištenjem svake dostupne poluge moći s obje strane neprestano raste. Ono što se među dvojcem u to vrijeme promijenilo svakako je politički odnos snaga koji iz godine u godinu povećava šanse da na vlast u Francuskoj konačno zasjedne autentična ekstremna desnica, ona koja već godinu dana kao najjača francuska parlamentarna opcija nadzire zbivanja u Narodnoj skupštini. Iako je 120 zastupnika Nacionalnog okupljanja Bayroua spasilo od prijevremene mirovine u koju ga je u srpnju htjela poslati ljevičarska koalicija Novi popularni front, žrtvovanje premijera, koji je već zakazano glasanje o nepovjerenju vladi preduhitrio samostalnim stavljanjem svog mandata pred parlament, izvršeno je samo dva mjeseca kasnije u dogovorenom igrokazu čije posljedice i tajming odgovaraju i Macronu i Le Pen.

Glavna točka kasnoljetnog neslaganja bio je proračunski plan o »stezanju remena« kojim je premijer Bayrou u 2026. godini želio uštediti 44 milijarde eura kako bi njima servisirao državni dug, uz još par pripremljenih šamara francuskom radništvu poput ukidanja dvaju nacionalnih praznika, uključujući Dan pobjede nad nacizmom 8. svibnja. Premda Le Pen protiv potonjeg ne bi imala ništa protiv, njezin politički instinkt prisilio ju je da još neko vrijeme nastavi grmjeti protiv mjera štednje koje predstavljaju »napad na francuske radnike, umirovljenike i državni socijalni model«, a kojim bi se potrošnja rezala uglavnom u mirovinskim davanjima, socijali i subvencijama za lijekove.

No iako je službeno Bayrouovo opravdanje smanjivanja potrošnje bilo klasično elitističko, kao potreba da se financijske institucije, državni kreditori i rejting-agencije »smire«, pažljiviji pregled najava francuskog političkog vrha istovremeno sugerira složenije namjere. Kako bi financirali kontinuirana povećanja ulaganja u naoružanje koja su prema Bayrouvim iskazima jedina izuzeta od štednji, Francuzi će od najavljenih ušteda otkinuti barem 17 milijardi eura kako bi u tekućoj i naredne dvije godine dostigli brojku od 64 milijarde eura izdvajanja za vojsku i time zadovoljili ultimatume koje pred njih stavlja SAD, i to tri godine ranije nego što je inicijalno planirano.

Podsjetimo, izdvajanja za vojsku koja NATO članice ciljaju doseći do 2035. godine iznose 5 posto nacionalnog BDP-a što bi u francuskom slučaju predstavljalo ogromnih 27 posto udjela u državnom proračunu. Također, prema pisanju istraživačkog tjednika Le Canard Enchaine, francusko ministarstvo zdravstva ovog je ljeta svim državnim bolnicama naredilo da izrade plan pripreme za »veliki sukob«, odnosno razrade kapacitete za primanje ukupno 50 tisuća vojnika koji bi medicinsku skrb primali i do pola godine. U brojnim medijima, uključujući Macronu naklonjeni Euronews, ovaj je pokazatelj protumačen kao jasan znak da Francuska u bliskoj budućnosti računa na proglašenje izvanrednog stanja, pa i mogući ratni sukob.

Strpljiva Le Pen

Međutim, do ostvarenja ovih namjera francuski će predsjednik morati izgurati još jedan prevratni period u kojem se mora pozabaviti ultraniskom popularnošću vlade od samo 19 posto (prema anketi Ipsosa s kraja kolovoza). Nakon što je u srednjoj godini svog drugog i posljednjeg petogodišnjeg mandata kao premijere ispucao Bayroua i prethodnika mu Michela Barniera, dva potrošna penzionera iz redova desnih strančica zalijepljenih za njegovu desno-centrističku »Renesansu«, Macron se ponovno odlučio okrenuti vlastitim snagama koje mogu realizirati militariziranu budućnost.

Novi premijer tako je postao 39-godišnji Sebastien Lecornu, političar za kojeg se smatra da bi mogao kapitalizirati na svojim vrlo dobrim odnosima s Marine Le Pen i predsjednikom RN-a Jordanom Bardellom te stabilizirati situaciju. Lecornu, koji se u sastavima kadrovski različitih francuskih vlada jedini nalazi već osam godina zaredom, do prije koji dan obavljao je dužnost ministra obrane, a francuski mediji, ne bez razloga, ističu kako je riječ o vjernom Macronovu lojalistu koji nema ni predsjedničke ambicije ni pretenzije za izazivanje moći predsjednika. Premda su i desna i lijeva opozicija predvođena čelnikom Nepokorene Francuske Jean-Lucom Melenchonom uoči pada vlade od Macrona tražile ostavku i raspuštanje parlamenta, navodeći kako su ti potezi »ne samo opcija, nego legalna, politička i moralna obveza« predsjednika Republike, Bardella je nakon Lecornuova imenovanja brzo promijenio ploču.

»Novom premijeru sudit ćemo bez iluzija, na temelju njegovih zasluga, radnji i proračunskih politika te na temelju toga odgovaraju li one našim zahtjevima«, napisao je mlađahni, 29-godišnji Bardella, implicirajući kako će RN srušiti još jednu vladu ukoliko dogovor s Lecornuom ne bude postignut. S obzirom na to da novi izvanredni izbori u ovom trenutku ne bi značajno izmijenili sastav parlamenta, svakako ne u obimu koji bi Nacionalnom okupljanju jamčio dovoljno veliku postizbornu koaliciju i preuzimanje vlasti, Le Pen i Bardella odlučili su se na nastavak dosadašnje taktike koja sporo, ali dostižno izbija političku kontrolu iz Macronovih ruku. No do izglednog trenutka u kom će RN ostvariti većinu i svoju konačnu pobjedu, aktualna će vlast nastaviti s identičnim politikama koje produbljuju gospodarsku i društvenu krizu u Francuskoj te ujedno reproduciraju uvjete u kojima donedavni politički ekstremizam postaje normalizirana, pa i poželjna pojava.

Izvjesno je kako Nacionalno okupljanje još neko vrijeme neće rušiti premijera Lecornua koji će, pod imperativom da donese državni proračun prije kraja godine, a u izostanku dovoljne parlamentarne podrške, morati posegnuti za dekretom, kao što je bio slučaj lani. Modifikacije Bayrouovih mjera štednje ponovno će se naći pred zastupnicima Narodne skupštine i malo je vjerojatno da pod vremenskim pritiskom neće proći proceduru kakvu je parlament ove godine ozakonio tek u veljači.

Ono što će od dosadnih proračunskih natezanja biti mnogo zanimljivije, pa i važnije za francusku političku budućnost, bit će skori početak suđenja Marine Le Pen kojoj je nepravomoćnom presudom zabranjena kandidatura na idućim predsjedničkim izborima. Njezina žalba na ovogodišnju odluku suda kojom je kažnjena zbog navodne pronevjere europskog novca i fiktivnih zapošljavanja u EU parlamentu počinje u siječnju, a skidanje zabrane za obnašanje javne funkcije u trajanju od pet godina gotovo bi osiguralo njezinu pobjedu na izborima u proljeće 2027. na kojima se Macron više neće moći kandidirati. Le Pen je u Elizejsku palaču pokušala ući triput, svaki put uz bolji izborni rezultat od prethodnog, no posljednja je dva puta u drugom krugu gubila upravo od Macrona. Kako stvari stoje, na francuskom političkom vidiku nema dovoljno jake figure koja bi narod ujedinila protiv ostvarenja njezine dugogodišnje i neskrivene ambicije.

Gospodarska stagnacija

Što se francuskog gospodarstva tiče, Parizu jedinu utjehu može predstavljati činjenica da mu ide bolje nego Njemačkoj. Državni deficit u 2024. godini iznosio je 5,8 posto, što je mnogo više od europskog limita od 3 posto kojim je Bruxelles svojedobno opravdavao svoje financijske nasrtaje na Grčku ili Italiju, dok je dug dosegao 114 posto BDP-a, što je razbjesnilo financijske institucije koje predvode zagovaranje mjera štednje.

Aktualna tema ove će jeseni biti i potencijalno snižavanje kreditnog rejtinga Francuske koje bi trebalo poskupjeti državno zaduživanje kod međunarodnih kreditora, no dok Macronovi neoliberali u ovom scenariju vide razlog za alarm, lijeva opozicija smatra kako ovakvo namjerno i preuveličano paničarenje služi u svrhu daljnjeg osiromašivanja milijuna Francuza nauštrb najbogatijih slojeva kojima predsjednik redovito potpisuje porezne olakšice.

Da dosadašnja Macronova politika servisiranja kapitala polučuje očajne gospodarske rezultate, osim pada životnog standarda pokazuju i brojke. Uz poskupljenje dobara i usluga, sav porast najrazličitijih troškova te inflaciju, rast francuskog BDP-a u posljednje je dvije godine bio identičan – oba puta po samo 1,1 posto, što je bilo manje od inflatornih stopa od četiri, odnosno dva posto. Kada se u obzir uzme da je francuski uvoz ruskih energenata kroz protekle četiri godine ostao stabilan, uz kontinuiranu kupovinu ruskog ukapljenog plina po čemu je Pariz lani postao vodeća europska zemlja, razlozi blagog pada francuske industrijske proizvodnje moraju se potražiti u lošim nacionalnim i europskim politikama. Veliki energetski udarac koji je francusko ministarstvo energetike i ekološke tranzicije ovog ljeta zadalo francuskim kućanstvima svoje će prave efekte ostvariti na zimu. Vlada je u kolovozu drastično povećala stopu PDV-a na potrošnju energije, točnije plina i električne energije, koja umjesto dosadašnjih 5,5 posto iznosi nemalih 20 posto, navodeći kako je mjera nužna zbog usklađivanja energetskog tržišta s ostatkom Europske unije.

Niz regresivnih mjera, u koje u posljednje tri godine ulaze i povisivanje minimalne dobi za ostvarivanje mirovine te neusklađivanje otkupnih cijena poljoprivrednih i stočarskih proizvoda koje je desetkovalo francuski prehrambeni sektor, ponovno je razljutio neposlušan francuski narod koji je i ovog tjedna pokazao zdrav impuls za suprotstavljanje serviranim politikama.

Prosvjed »Blokirajmo sve« u srijedu je na ulice francuskih gradova izvukao desetke tisuća demonstranata koji su vlasti prozvali za produbljivanje društvenih nejednakosti, rast cijena životnih potrepština, srozavanje javnih usluga poput prijevoza, obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi, kao i prešutnu podršku izraelskim ratnim zločinima nad Palestincima u Gazi. Podršku prosvjedu, čija je organizacija nastala na društvenim mrežama, mimo ustaljenih institucionalnih kanala, dale su tri stranke lijeve parlamentarne koalicije Novi popularni front, sindikati i studentske organizacije koji su na jedan dan obustavili svoj rad i obrazovanje, dok sindikati nove štrajkove najavljuju u četvrtak.

Međutim, scene sukoba tisuća Francuza s gotovo jednakim brojem policajaca, zahtjevi prosvjednika te demokratski oblik pritiska u proteklih osam godina nisu uspjeli iskamčiti ustupke od Emmanuela Macrona, pa to slučaj neće biti ni ovog puta. Predsjednik koji uživa najnižu razinu podrške otkad je sjeo na vlast – samo 15 posto (prema anketi tjednika Le Figaro) – i dalje ima luksuz pretvarati se kako se volja naroda njega ne tiče. Premda 61 posto Francuza zagovara Macronovu ostavku i raspuštanje parlamenta, razjedinjenost opozicije i duboka polariziranost francuskog društva i dalje će čuvati vladara koji zavađene nastavlja gledati s podsmjehom.

Porazna ostavština

Iako je centrizam u Francuskoj kao politički projekt odavno izgubio legitimnost, Macron se kao njegova personifikacija najbolje snalazi upravo u okolnostima u kojima do izražaja dolaze njegov politički talent, pa i hrabrost, koji interese njegovih ultrabogatih financijaških patrona njeguju bolje nego ijedan francuski političar u proteklih 50-ak godina. Srećom po Bruxelles, narav europske transnacionalne politike takva je da nacionalni trendovi iz matičnih država izlaze sporo zbog čega događaji u Francuskoj, a kamoli u nekim manjim zemljama, nemaju prevelik odjek u susjedstvu. Iako su uzroci francuske političke krize – ovisnost o SAD-u, gospodarska i financijska nemoć, energetska nesigurnost, tehnološka zastarjelost, nedemokratičnost, autoritarizam i politička represija, militarizacija, mjere štednje – itekako prisutni u velikoj većini Unijinog članstva, depolitizacija kontinenta, apatičnost šokiranih masa i rezigniranost bez vizije osiguravaju da će slavni ulični bunt ostati isključivo francuska polit-kulturalna specifičnost. Ostvarivao on rezultate ili ne.

Kada je u pitanju ostavština Emmanuela Macrona, o kojoj se sad već itekako mogu donositi utemeljeni zaključci, ona u političkoj budućnosti Francuske nikako neće sloviti kao čvrst oslonac kojeg bi se njegovi nasljednici trebali pridržavati. Nema dvojbe da bi ovaj bankar u nekom alternativnom svemiru gdje identičnim stilom vodi neku istočnjačku državu u nekim zapadnjačkim medijima bio prozivan diktatorom koji jaše po potlačenom, a slobodoljubivom narodu. Implementacija politika koje zagovara ekstremna desnica, zaoštravanje nacionalističke i huškačke retorike, instaliranje poslušnih premijera i ministara, ignoriranje svih političkih kritičara, autokratska vladavina, davanje povlastica lojalnim biznismenima, slanje batinaša na prosvjednike – samo su neki od elemenata koji se u licemjernoj Europi zamjeraju volu Aleksandru Vučiću, ali ne i Jupiteru Macronu koji, usprkos vrlo povoljnim predispozicijama, nije uspio polučiti pozitivan efekt u europskoj politici.

Ipak, zapečaćivanje jedne duge, fascinantne, no svejedno neuspješne političke karijere koja Francusku nije uspjela postaviti u središte obezglavljene Europe prijeti još jednim, posljednjim prevratom. Potpuna blokada ikakvih lijevih i redistributivnih politika, kao jedina prava dosljednost Macronovog rada, Francusku nepogrešivo vodi snagama protiv kojih se navodno borio i doma i na međunarodnoj sceni. Kada predsjednik Francusku bude predavao u naručje Jordana Bardelle, narod se neće imati pravo zapitati s čijeg je golobradog lica ovaj mladi rasist i ekonomski neoliberal pokupio taj drčni, elitistički prijezir prema Francuzima. Radnici, provincijalci, crnci, muslimani, politički neistomišljenici i drugi nepoželjnici moći će se samo nadati da će se pred silom države Francuzima još imati pravo zvati.