Što zapravo znači bioraznolikost i zašto nam je toliko važna?

Hrvatska je po prirodnom bogatstvu jedna od najraznolikijih zemalja u Europi. Na prostoru nešto manjem od 57 tisuća četvornih kilometara raste više od 5.000 biljnih vrsta, što čini gotovo polovinu cjelokupne europske flore. Takva gustoća biološke raznolikosti čini Hrvatsku trećom zemljom u Europi po bioraznolikosti, odmah iza Slovenije i Albanije.

Od planinskih livada Velebita i Dinare, preko riječnih rukavaca Save i Drave, do krških polja i jadranskih otoka – svaki dio zemlje skriva jedinstvene vrste koje ne postoje nigdje drugdje na svijetu. No, upravo ta raznolikost, kako upozoravaju stručnjaci, pod sve je većim pritiskom. Klimatske promjene, urbanizacija, širenje invazivnih vrsta i napuštanje tradicionalnih načina života polako mijenjaju krajolike koji su stoljećima oblikovali hrvatski identitet.

Nerazumijevanje pojma

Kako klimatske promjene, urbanizacije i poljoprivreda mijenjaju krajolike koje uzimamo zdravo za gotovo, što zapravo znači bioraznolikost i zašto nam je toliko važna, možemo li mi kao pojedinci učiniti nešto da sačuvamo prirodu koja nas okružuje te jesu li ljudi uopće upoznati s organizacijama za zaštitu okoliša koje djeluju u Hrvatskoj?

O svim ovim pitanjima razgovaralo se u ovotjednoj emisiji »Špica s Macanom«. Voditelj Krešimir Macan ugostio je dvije znanstvenice koje se bave proučavanjem i očuvanjem hrvatske flore: Dubravku Sandev, predsjednicu Hrvatskog botaničkog društva i stručnu savjetnicu Botaničkog vrta PMF-a u Zagrebu, te Tatjanu Masten Milek, ravnateljicu Javne ustanove Zeleni prsten Zagrebačke županije. Njihove poruke, isprepletene stručnim činjenicama i osobnim iskustvom, pokazuju koliko je priroda neodvojiva od našeg svakodnevnog života te koliko je lako sve to izgubiti.

Sandev ističe da najveći problem nije samo nebriga, nego i nerazumijevanje pojma bioraznolikosti. Ljudi često vrednuju prirodu prema tome mogu li od nje imati izravnu korist.

- Prije par dana na vrata botaničkog vrta došla je gospođa i pitala me – je li ta biljka alergen ili jestiva, može li se kupiti u ljekarni? Kad sam joj rekla da nije ništa od toga, ostala je razočarana. Objasnila sam joj da je riječ o našoj rijetkoj, endemičnoj vrsti. Ako nešto ne možemo pojesti, ako nije lijek, ako nema tržišnu vrijednost, mi mislimo da ne vrijedi. A to je potpuno krivo razmišljanje, kaže Sandev. Bioraznolikost, dodaje, nije skup korisnih proizvoda nego mreža života u kojoj je svaka vrsta važna.

- Možemo vidjeti danas koliko se brinemo ako neka vrsta nestane. Koliko se brinemo kako ćemo je sačuvati, kako da je vratimo u prirodu. To su sve koraci koje mi radimo da bi nekako zadržali to naše bogatstvo bioraznolikosti, objašnjava Sandev.

- Ispred Hrvatske su po bioraznolikosti u Europi, odnosno po broju vrsta u odnosu na površinu, jedino Slovenija i Albanija. Usporedbe radi, Velika Britanija koja je sigurno 3 do 4 puta veća od Hrvatske, ima samo 1.500 biljnih vrsta, mi ih imamo - 5.000, objašnjava Sandev.

Podizanje svijesti

To bogatstvo, međutim, nije jednako raspoređeno. Najveća raznolikost biljnog svijeta nalazi se na prijelaznim područjima, ondje gdje se susreću različiti klimatski i geološki uvjeti. Zato su hrvatske planine, otoci i krška polja toliko vrijedni.

- Kada šetate uz obalu ili kroz planinsku livadu, vrlo je vjerojatno da prolazite pored naših rijetkih i ugroženih vrsta biljaka. Samo ih ne prepoznajete, dodaje Sandev.

Tatjana Masten Milek, ravnateljica ustanove Zeleni prsten, upozorava da se danas istodobno odvijaju dvije globalne krize - kriza bioraznolikosti i klimatska kriza.

- Osim klimatskih promjena, veliku ulogu ima i antropogeni utjecaj čovjeka, od svjesnog do nesvjesnog uništavanja različitih staništa i vrsta. Sve to zajedno dovodi do značajnog smanjenja biološke raznolikosti. Zato je podizanje svijesti javnosti o važnosti bioraznolikosti jedan od ključnih koraka u ublažavanju tih negativnih promjena.

Špica s Macanom - Krešimir Macan, Dubravka Sandev i Tatjana Masten Milek

Bioraznolikost, naravno, ne obuhvaća samo biljni svijet, nego i sve druge žive organizme koji dijele isto stanište. Tek kad razumijemo tu povezanost, možemo početi učinkovito djelovati na njezino očuvanje, objašnjava Masten Milek.

Osim viših temperatura i promjene režima padalina, veliki problem predstavljaju invazivne strane vrste. One brzo zauzimaju prostor, guše domaće biljke i mijenjaju ekosustave. Kako navodi Masten Milek, u Zagrebačkoj županiji to su primjerice bagrem i budleja, koji se šire velikom brzinom i prijete rijetkim autohtonim vrstama.

Botanički luksuz

Hrvatska je dom više od stotinu stenoendema – biljnih vrsta koje rastu samo na jednom ili nekoliko vrlo ograničenih područja. To je, kako kaže Sandev, ‘botanički luksuz’, ali i golem izazov.

- Imamo dvije vrste zečine koje rastu samo na otoku Jabuci. Nigdje drugdje. Ili velebitsku degeniju, koju svi znaju s novčanice od 50 lipa, govori Sandev.

Endemi su posebno osjetljivi jer ovise o vrlo specifičnim uvjetima: sastavu tla, vlazi, insolaciji, pa čak i o ispaši. Kada s nekog područja nestane stoka i ljudi, livade zarastaju, a s njima nestaju i vrste koje su o njima ovisile.

- Najveća bioraznolikost nije u gustim šumama, nego na otvorenim sunčanim površinama. Livade su najbogatije, ali i najugroženije, napominje Sandev.

Jedna od rijetkih biljaka o kojoj se posljednjih godina najviše govori jest samoborska gromotulja. Raste u aktivnom kamenolomu u blizini Samobora i prava je zvijezda projekta »Hrvatska divlja«.

- To je mala, nježna biljka žutih cvjetova koja se prilagodila teškim uvjetima kamenoloma te joj upravo ti uvjeti najviše odgovaraju, objašnjava Masten Milek.

Javna ustanova Zeleni prsten redovito održava područje, uklanjajući invazivne vrste kako bi gromotulja opstala.

- Jednom ili dvaput godišnje čistimo stanište, jer ako pustimo bagrem i budleju da se šire, gromotulja bi jednostavno nestala. To su brze, agresivne vrste koje ne ostavljaju prostor drugima, kaže Masten Milek.

U Sloveniji, gdje raste srodna vrsta, već su organizirani edukativni posjeti i škole u prirodi kako bi se gromotulja mogla vidjeti uživo.

- Nije isključeno da će se to jednom dogoditi i kod nas, da će škole i ostali ljudi moći uživo vidjeti tu biljku, dodaje.

Botanički vrt PMF-a u Zagrebu provodi tzv. ex situ zaštitu – uzgoj rijetkih vrsta izvan njihova prirodnog staništa.

- To znači da posjetitelji mogu vidjeti biljke koje bi u prirodi teško pronašli. Primjerice, velebitsku degeniju, koju danas uzgajamo u kontroliranim uvjetima, objašnjava Sandev. Takvi projekti pomažu ne samo u edukaciji, nego i u očuvanju genetske raznolikosti. No, sve mora biti pod strogom kontrolom.

- Te biljke su zakonom zaštićene. Ne smije ih se brati, prenositi ni saditi bez dozvole. Ono što ljudi često ne znaju jest da su sjemenke nekih naših endema već odavno završile u inozemstvu. U Njemačkoj možete legalno kupiti velebitsku degeniju, a kod nas ne. To je suludo, kaže Sandev.

Natura 2000

Govornice su pojasnile i razliku između zaštićenih područja i mreže Natura 2000.

- Natura 2000 je također zaštićeno područje, ali u ovim zaštićenim područjima su ograničenja puno veća nego u Naturi. Cilj Nature 2000 je sačuvati ciljne vrste i stanišne tipove, ali u suživotu sa čovjekom, objašnjava Masten Milek, dodajući da Natura zapravo nastoji da se odvijaju održivi procesi na dobrobit jednih i drugih, i ljudi i svih živih bića.

- Nije loše da mi imamo Naturu na način na koji smo proglasili. Dozvoljavam da je možda za gospodarske investicije to otežavajuće, ali za zaštitu prirode je svakako dobro, kazala je Masten Milek.

Ustanove poput one Zagrebačke županije zadužene su za provedbu zakona i nadzor nad 23 zaštićena područja i 24 područja Nature 2000. »Naš je zadatak kontrolirati da se u tim područjima ne odvijaju aktivnosti suprotne interesima zaštite prirode, te provoditi istraživanja i monitoringe«, dodaje.

Poseban problem predstavljaju invazivne strane vrste poput crvenouhih i žutouhih kornjača.

- Kad narastu, više nisu zanimljive pa ih ljudi puste iz svojih akvarija u obližnje bare i jezera. One se brzo razmnožavaju i potiskuju naše autohtone vrste, upozorava Masten Milek.

Masten Milek kako je zato bitna edukacija koju njihova udruga i provodi. Pohvalila je jednu od djelatnica Zelenog prstena koja je samostalno napisala slikovnicu »U potrazi za Lukasom«, a istaknula je i program Mladi rendžeri za djecu od 12 godina, koji uče o invazivnim vrstama, bioraznolikosti i ponašanju u prirodi.