Nedostatak jasne sigurnosne strategije najveći problem Europe, pa i Hrvatske

Američki predsjednik Trump se hvali kako je zaustavio rat u Gazi, no ne može se baš pohvaliti s uspjehom oko ukrajinskog rata. U međuvremenu došao mu je u Bijelu kuću (ponovo) Zelenski, na dnevnom redu bili su i dalekometni projektili Tomahawk, koje Trump zasad ne želi prodati Ukrajini...

Hoće li se Trump (ponovo) fokusirati na Putina i iznova pokušati posredovati oko primirja/mira u Ukrajini, iako od sastanka u Budimpešti zasad niša - pitali smo doc. dr. sc. Roberta Barića, vojnopolitičkog analitičara s Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba?

- Odustajanje od sastanka sa Putinom u Budimpešti i pitanje održavanja primirja u Gazi pokazuju kako Donald Trump stalno podcjenjuje kompleksnost modernih sukoba. Trump želi postići brza i privremena rješenja koja bi mu omogućila proglašavanje pobjede i izvlačenje SAD-a iz tih sukoba. To nije moguće ostvariti.

Rješavanje ovih sukoba traži postojanje jasno definiranog cilja i strategije djelovanja, te spremnosti za dugotrajno (i skupo) angažiranje Washingtona u traženju trajnog rješenja. Ali sadašnja američka administracija nije spremna za takvo angažiranje. Umjesto toga Trump nastoji u oba slučaja dobiti taktičke ustupke koje odmah proglašava velikim postignućima. Ali kod prve ozbiljne prepreke se povlači i mijenja priču što Putin koristi kako bi produžio sukob, slomio Ukrajinu i Zapad stavio pred svršen čin. Istovremeno ruši se kredibilitet Washingtona, a ključni američki saveznici sve više gube povjerenje u SAD. Zato je po pitanju Ukrajine teško očekivati bilo kakav preokret. Rat će se nastaviti i u idućoj godini vjerojatno transformirati u zamrznuti sukob.

Stalni problemi

Kad se pogleda ukupna sigurnosna situacija u svijetu danas, koji su i dalje najveći izazovi? U širem kontekstu puno se priča i o hibridnom ratu/ratovanju... Što je zapravo hibridni rat, koji su mu i kakvi ciljevi? I zašto se može voditi bez oružja? Ili je i sam oružje ratovanja, premda ne u klasičnom smislu?

- Najveća prijetnja svjetskoj sigurnosti je završetak razdoblja liberalnog međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata. Bez obzira na njegove nedostatke on je omogućio postizanje globalne stabilnosti tijekom hladnog rata i nakon njega. Sva ta postignuća sada polako nestaju uslijed geopolitičkog sukobljavanja Zapada i Kine/Rusije, ali i problema unutar liberalnog poretka koji nikada nisu riješeni.

Ono što nas čeka je mogućnost vraćanja upotrebe rata kao načina rješavanja sukoba kroz osvajanje teritorija (ako Rusija pobjedi u Ukrajini), jačanje globalne utrke u nuklearnom i konvencionalnom naoružanju, novi val širenja nuklearnog oružja koji će sada obuhvatiti i male i srednje države (pogledajte raspravu nordijskih zemalja o konceptu skandinavskog nuklearnog odvraćanja), jačanje nestabilnosti u brojnim regijama svijeta. U takvom svijetu čiji nastanak upravo gledamo hibridno ratovanje je jedna od metoda djelovanja sukobljenih strana.

Otkako je ruska vojska izvršila invaziju na Ukrajinu, zapadne tajne službe najviše optužuju Moskvu za eskalaciju i hibridnog ratovanja. Kako zapravo funkcionira ruski hibridni rat? Njemački kancelar Friedrich Merz optužio je ruskog predsjednika Vladimira Putina da vodi "hibridni rat" u Njemačkoj.

- Ono što se popularno naziva hibridnim ratovanjem je fenomen koji postoji stoljećima. Najkraće rečeno, to je kombiniranje vojnih i nevojnih mjera sa ciljem ostvarivanja strateškog utjecaja na protivnika na način da promjeni svoje ponašanje u skladu sa očekivanjima napadača. Krajnji rezultat trebao bi biti slabljenje političke i ekonomske stabilnosti napadnute države, što može (ali i ne mora) dovesti do kinetičkog udara napadača (izvođenje oružane agresije). To se upravo događa u Europi.

Od početka invazije na Ukrajinu Moskva ima jasno određeni silj - destabilizaciju europskih država kako bi se smanjila ili potpuno prestala njihova vojna i ekonomska potpora Ukrajini. Drugi cilj je stvaranje takve situacije koja će dovesti do vojnog povlačenja SAD-a iz Europe. Time bi se stvorili uvjeti za buduću ograničenu rusku agresiju (na području Baltika, protiv Moldavije ili na Kavkazu), a dugoročno i mogući vojni sukob sa oslabljenim NATO-om.

U ostvarivanju ovog cilja Moskva koristi postupke koje naziva aktivnim mjerama - obavještajno djelovanje, tajne akcije i sabotaže, vojni pritisak i političko ratovanje. Uspjeh takvog djelovanja nije zagarantiran (što pokazuje nedavni ruski neuspjeh u destabilizaciji Moldavije), ali to je konstantna opasnost protiv koje Europa još nije našla efikasan zajednički odgovor.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj, koliko smo i sami, kao država, ugroženi i izloženi aspektima hibridnog ratovanja kakvo je danas, i koliko smo spremi na takve ugroze efikasno reagirati?

- Hrvatska je izložena propagandnim aspektima hibridnog ratovanja koji protiv nje vode ne samo Rusija (koja tako djeluje prema brojnim članicama NATO-a i EU-a) već i neki susjedi (Mađarska sa recentnom kampanjom protiv JANAF-a, Srbija koja to stalno radi).

Glavni hrvatski problem je pitanje davanja efikasnog odgovora na ove prijetnje. On proizlazi iz činjenice da Republika Hrvatska nema jasno definiranje ciljeve vanjskopolitičkog i sigurnosnog djelovanja (u regiji, te u okviru NATO-a i EU-a), a nema ni opći koncept sigurnosnog organiziranja svih komponenti sustava nacionalne sigurnosti što negativno utječe na njihov razvoj (na primjer, modernizacija vojske bez jasnog cilja i prioriteta, ili nerazvijen sustav upravljanja u kriznim situacijama - toliko veličani sustav domovinske sigurnosti zapravo je tigar od papira). Stanje je pogoršano i činjenicom da i vlada i opozicija umjesto ozbiljne rasprave o temama iz područja nacionalne sigurnosti politiziraju ova pitanja (to je vidljivo iz tekuće rasprave o uvođenju temeljnog vojnog osposobljavanja). Dok se ova pitanja ne riješe, Hrvatska neće moći efikasno odgovoriti na sadašnje i buduće hibridne prijetnje.

Efikasni koncept

Kako se efikasno suprotstavili hibridnoj prijetnji, postoji li uopće neka sveobuhvatna zaštita?

- Primjer razvoja sposobnosti za odgovor ne samo na hibridne već i na druge prijetnje (prirodne i tehnološke katastrofe, odgovor na vojnu agresiju, borba protiv nevojnih prijetnji - npr. terorizam i organizirani kriminal) vidljiv je na području Skandinavije i baltičkih država.

To je razvoj sveobuhvatnog koncepta sigurnosti koji obuhvaća i vojnu i nevojnu komponentu, a krajnji cilj je postizanje opstanka i održivosti ne samo države već i cjele društvene zajednice čiji je dio i državna organizacija (na engleskom naziv tog koncepta koji je temelj strategija NATO-a i EU-a je resilience). To je koncept društvene/socijalne sigurnosti, moderna verzija sustava totalne obrane koji su neke skandinavske države počele razvijati još prije Drugog svjetskog rata. On postoji i u državama izvan Europe (na primjer u Singapuru), a i druge članice NATO-a i EU-a počinju primjenjivati skandinavska i baltička iskustva.

U ovom konceptu velika pažnja se posvećuje socijalizaciji stanovništva za obrambenu funkciju kako bi se razvijala svijest o tome da je obrana zemlje od različitih ugroza pravo i obaveza svakog građanina. To se ne postiže bacanje parola već sustavnom edukacijom i uključivanjem stanovništva u aktivnosti koje započinju već u osnovnoj školi (na primjer, u Poljskoj to je obavezni predmet u višoj osnovnoj školi, od 6. do 9. godine, a nakon toga u mnogim srednjim školama kao predmet je organizirana predvojnička obuka). Tu je i organiziranje ljetnih kampova za mlade starosti 10-18 godina (to se radi i u Njemačkoj i Francuskoj), dobrovoljno javljanje stanovništva u civilnu zaštitu, suradnje civilnog društva sa državnim institucijama i niz drugih.

Ovaj trend već se prelio na područje srednje i istočne Europe, a i ostatak Europe počinje razmatrati ovo pitanje. Na žalost, ovaj trend nije prisutan u Hrvatskoj, gdje se ističe samo vojna komponenta sustava nacionalne sigurnost, a zanemaruju ostale. Dok se ovakva situacija ne promjeni u Hrvatskoj neće biti moguće razviti efikasne odgovore ne samo protiv hibridnih prijetnji već i drugih sigurnosnih ugroza.