Tango, migrirajuća baština između Argentine i Urugvaja

Svibanj je idealan za posjet Argentini i Urugvaju – nije vruće, a priroda je u punom cvatu. Na preporuku kolegice sa Sveučilišta Belgrano u Buenos Airesu, gdje sam predavala, uputila sam se u Montevideo, glavni grad Urugvaja, koji se nalazi odmah preko rijeke De la Plata. Trajektom put traje oko četiri sata, a tog sunčanog dana putovanje je bilo pravo otkriće.

Ušće rijeke De la Plata jedinstveni je pomorski krajolik oblikovan mješavinom slatke »bočate« riječne i slane oceanske vode. Rijeka je golema – od samo dva kilometra širine u unutrašnjosti do preko 220 kilometara na ušću, ekvivalentno udaljenosti između Dubrovnika i Barija. Nizak i neprekinut horizont daje rijeci gotovo oceanski izgled. Ovo prostrano ušće dom je bogatog ekosustava s raznim pticama, poput čaplji, kormorana i galebova, što ga čini rajem za promatrače ptica. Tog mirnog dana, voda je odražavala nebo, stvarajući spokojan, gotovo nestvaran efekt zrcala.

Umjetničko djelo

Veliki dio ovog riječno-pomorskog krajolika nije se mogao nazvati umjetničkim djelom u tradicionalnom smislu. No, paradoksalno, učinio je za mene nešto što nijedno umjetničko djelo nikada nije – oslobodio me uvriježenih predodžbi o samoj umjetnosti. Ono što mi se tog dana razotkrilo nije bila samo ljepota pejzaža, već spoznaja o ilustrativnoj, gotovo konvencionalnoj naravi umjetnosti – njezinoj ovisnosti o perspektivi, svjetlu i sjeni. U tom beskrajnom horizontu i mirnoj površini vode koja reflektira nebo, umjetnost se činila tek kao ljudski pokušaj da uhvati i uokviri ono što priroda oblikuje slobodno, bez pravila i ograničenja.

Kafeteria La Girlanda u Urugvaju gdje je prvi put izveden tango

Ušće služi kao prirodna granica i povijesna poveznica između Argentine i Urugvaja, utječući na trgovinu, kulturu i zajedničke tradicije poput tanga i mate (tradicionalnog napitka sličnog čaju).

Čistije i privlačnije vode oko Montevidea u usporedbi s Buenos Airesom rezultat su boljih geografskih uvjeta, manje gustoće naseljenosti, manje industrijske aktivnosti i učinkovitijih ekoloških politika u Urugvaju. Zajedno, ovi faktori stvaraju privlačnije i održivije okruženje za rekreativno korištenje Río de la Plate duž urugvajske obale.

Ogromno ušće Río de la Plata na jugoistočnoj obali Južne Amerike je odigralo ključnu ulogu u oblikovanju identiteta, povijesti i kulture dvaju glavnih gradova koji dijele njegove obale: Buenos Airesa u Argentini i Montevidea u Urugvaju. Iako oba grada duguju velik dio svog rasta i značaja rijeci, njihov odnos s Río de la Plata se razvio na različite načine, stvarajući jedinstvenu dinamiku koja odražava njihove nacionalne karaktere i povijesne putove.

Za Buenos Aires rijeka simbolizira ambiciju, trgovinu i kulturnu fuziju, potičući njegov uspon kao globalne metropole. Za Montevideo, Río de la Plata predstavlja intimnost, zajedništvo i tradiciju, čineći okosnicu mirnijeg urbanog identiteta. Zajedno, ovi gradovi predstavljaju raznolike načine na koje jedno prirodno obilježje može inspirirati različite putove rasta i razvoja, ističući trajnu moć geografije u oblikovanju ljudske povijesti i kulture.

Nostalgija gaučosa

Početkom 20. stoljeća Urugvaj je postao poznat kao »Švicarska Južne Amerike«, a Montevideo kao »Atena Río de la Plate.« Montevideo je bio kozmopolitski i progresivan grad; živo središte kulture i umjetnosti, s modernom infrastrukturom, šetnicom uz obalu, zelenim parkovima i arhitekturom koja je spajala kolonijalni stil s art deco i art nouveau dizajnom.

Montevideo je igrao ključnu ulogu u razvoju tanga, a Palacio Salvo je pridonio popularizaciji ovog žanra kroz nastupe i kulturne razmjene.

Tango, popularni fenomen regije Río de la Plata koji obuhvaća glazbu, ples i tekstove, sinonim je za nostalgiju. Tango je, nastao uz nostalgične pjesnike i europske imigrante koji su, čeznući za domom, stigli u Argentinu, Urugvaj i južni Brazil kako bi pobjegli od rata i bijede tijekom procesa modernizacije Latinske Amerike na prijelazu u 20. stoljeće.

Koristeći poznatu frazu Waltera Benjamina, na početku 20. stoljeća rođenje tanga »zaiskrilo je« sliku ruralne prošlosti, upravo u trenutku kada je modernizacija tjerala mase ljudi sa sela prema periferijama Buenos Airesa i Montevidea.

Muzej tanga u palači Salvo u Montevideu (foto: Sandra Uskoković)

Prije nego što se tango pojavio u Buenos Airesu i Montevideu, gauči su svirali i plesali milongu, ruralni folklorni žanr koji je imao melankoličan i nostalgičan ton. Milonga je sadržavala jednostavne, ali emotivne melodije, izvođene na gitari, često svirane u tavernama, gdje su se gauči okupljali.

Gauči su bili vješti konjanici i stočari koji su živjeli na prostranim pampasima (travnjacima) Argentine, Urugvaja i regije Rio de la Plata od 18. do 19. stoljeća. Igrali su ključnu ulogu u povijesti, kulturi i identitetu regije.

Kada je milonga prenesena u urbana okruženja, evoluirala je u tango, ali je zadržala velik dio svoje melankolične prirode.

Tango se rodio u brzo rastućim gradovima punim europskih imigranata, koji su se osjećali otuđeno i bez korijena. Iako je bio urbani fenomen, njegova glazba, tekstovi i melankolični tonovi podsjećali su na gauče, milongu i život na pampasima, koji su do tada već bili u padu zbog modernizacije i urbanizacije.

U početku smatran opscenim, tango je postupno stekao prihvaćanje i preselio se iz bordela u uglednije prostore. Početkom 20. stoljeća proširio se na Europu, gdje ga je prihvatilo visoko društvo, dodatno transformirajući njegov imidž.

Muzej u Montevideu

Muzej tanga u Montevideu jedinstvena je kulturna institucija smještena u podrumu Palacio Salva, jedne od najikoničnijih zgrada Montevidea. Muzej igra ključnu ulogu u očuvanju i slavljenju bogate povijesti tanga u Urugvaju, posebice njegove duboke povezanosti sa svjetski poznatim tangom La Cumparsita.

La Cumparsitu je skladao 1916. godine Gerardo Matos Rodríguez, mladi urugvajski student arhitekture i glazbenik iz Montevidea. Godine 1924. Pascual Contursi i Enrique Pedro Maroni, dvojica istaknutih argentinskih tekstopisaca, dodali su stihove pjesmi »La Cumparsita«, pretvarajući je u vokalnu izvedbu. Tijekom 1930-ih i kasnije, postala je sinonim za tango, šireći se globalno putem snimaka, izvedbi i filmova.

Muzej naglašava urugvajske korijene tanga, koji su često zasjenjeni argentinskom tango scenom.

La Cumparsita se smatra remek-djelom tango tradicije regije Rio Plata, koju dijele Urugvaj i Argentina. Muzej tanga u Palacio Salvo odaje počast njezinoj ostavštini, slaveći njezino podrijetlo u Montevideu i utjecaj na svjetsku kulturu. Muzej se nalazi na mjestu gdje je nekad stajala kafeteria La Girlanda, a gdje je La Cumparsita, često nazivana neslužbenom himnom tanga, prvi put izvedena 1917. godine.

Muzej tanga i La Cumparsita - sinonim za tango (foto: Sandra Uskoković)

Izvorni tango, koji su isprva plesali samo muškarci, nazivao se »Tango de los Hombres«. Tango je nastao krajem 19. stoljeća u radničkim četvrtima Buenos Airesa, Argentine, i Montevidea, Urugvaja. Razvio se kao spoj različitih kulturnih utjecaja uključujući afričke ritmove, europske glazbene stilove i lokalne narodne tradicije.

U svojim ranim danima tango su izvodili muškarci u odsutnosti žena, bilo u bordelima ili na isključivo muškim okupljanjima poznatim kao prácticas. U tadašnjim muško-dominiranim okruženjima, poput bordela ili radničkih barova, često je bilo manje žena dostupnih za ples.

U muzeju su izloženi artefakti povezani s poviješću urugvajskog tanga, uključujući notne zapise, originalne rukopise, fotografije i memorabilije istaknutih tango glazbenika i skladatelja.

Muzej tanga slavi nacionalni identitet Urugvaja i njegov doprinos ovoj umjetničkoj formi.

Mario Palanti i palača Salvo

Godine 1922. milanski arhitekt Mario Palanti pobijedio je na međunarodnom natječaju i dobio priliku projektirati i izgraditi neboder: Palacio Salvo u Montevideu. Zgradu su naručila braća Salvo, obitelj imigrantskih industrijalaca, a projekt je spojio ulaganje u nekretnine s arhitektonskim eksperimentom. Njegova lokacija na Plaza Independencia, u samom srcu Montevidea, naglašava njegovu simboličku važnost kao kulturne i arhitektonske ikone Urugvaja. Ova kultna građevina jedan je od najprepoznatljivijih simbola grada, s fascinantnom arhitektonskom i povijesnom pozadinom.

Zgrada je privlačila intelektualce, umjetnike i pripadnike visokog društva, organizirajući događaje i okupljanja koja su obogatila kulturni život Montevidea.

Palača Salvo u Montevideu, nekad najveći neboder Latinske Amerike (foto: Sandra Uskoković)

Kada je dovršen 1928. godine, bio je najviša zgrada u Južnoj Americi s 95 metara (312 stopa) i 27 katova, Palacio Salvo je eklektično remek-djelo koje kombinira elemente art décoa, neogotike i talijanske renesanse, stvarajući jedinstvenu i pomalo fantastičnu estetiku. Zgradu su naručila braća Salvo, bogati trgovci tekstilom, kombinirajući poslovne prostore, urede i stambene apartmane. Tijekom desetljeća, Palacio Salvo je postao simbol identiteta, prosperiteta i modernosti Montevidea, ostavljajući neizbrisiv trag u urbanom krajoliku grada.

Vertikalnost strukture odražava napredak grada, što je Palanti primijenio i na tornju blizancu Barolo u Buenos Airesu inspirirajući se metaforom poetskog uspona prema prosvjetljenju iz Danteove »Božanstvene komedije«.

Río de la Plata nije samo mjesto na karti – to je živo biće, nemirna vodena površina koja nosi težinu povijesti, kretanja i čežnje. Stojeći na njenim obalama, osjetila sam kako briše granice između rijeke i mora, baš poput kultura koje je oblikovala – afričkih, europskih i autohtonih utjecaja isprepletenih u zajednički, ali uvijek osporavani identitet.

Tango, sa svojom bolnom nostalgijom, činilo se kao da izvire upravo iz tih voda, njegov ritam odjekujući od gaučovske milonge do užurbanih ulica Buenos Airesa i Montevidea. U Montevideu se Palacio Salvo uzdizao iznad mene, ne samo kao impozantno arhitektonsko čudo, već i kao nijemi svjedok dubokih veza grada s melankoličnom dušom tanga.

Više od obične granice između dviju nacija, Río de la Plata djeluje poput golemog, vodenog arhiva priča – njezini valovi i dalje odzvanjaju odjecima La Cumparsite, šapćući kroz vrijeme i prostor.