BESKRAJNA IZLOŽBA: Od istoka prema zapadu

Beskrajna izložba koja je upravo u tijeku u Berlinu, obuhvaća više od 20 instalacija, intervencija i skulptura iz zbirke Hamburger Bahnhofa, koje su trajno prisutne u muzeju kao dio njegovih unutarnjih i vanjskih prostora. Obilazak vodi kroz sve dijelove muzejskog kompleksa, njegove vrtove i okolna područja - prvi put na ovaj način povezujući zbirku, zgradu, povijest i okruženje muzeja.

Neka umjetnička djela izložena su još od otvaranja Hamburger Bahnhofa 1996., dok su druga instalirana kao dio samostalnih izložbi umjetnika. Druga su pak naručena od muzeja ili donirana. Njihove početne točke, kao i konteksti njihova nastanka, vrlo su raznoliki: neka se izravno referiraju na neobičnu arhitekturu bivšeg željezničkog kolodvora, neka su skrivena u vrtovima, a neka se bave posebnom lokacijom muzeja uz nekadašnju granicu između Istočnog i Zapadnog Berlina.

»Beskrajna izložba« je prilika da posjetitelji ta djela ponovo otkriju, kao i povijest zgrade te još uvijek vidljive arhitektonske tragove bivšeg Muzeja prometa i graditeljstva. »Beskrajna izložba« je tako i trajno putovanje kroz povijest muzeja. Otvaranjem ove izložbe, zbirka Hamburger Bahnhofa svake će se godine obogaćivati novom site-specific produkcijom. S obzirom na to da su dosadašnja djela izradili muškarci, umjetnice su posebno pozvane između 2023. i 2025. godine. Susan Philipsz osmislila je 2025. zvučnu instalaciju »Od Istoka prema zapadu« za muzejski vrt.

Izložbe se otvaraju, traju i zatvaraju, ali »Beskrajna izložba« ostaje.

Richard Artschwager: Nema izlaza

Gotovo je nemoguće da posjetitelji u Rieckhallenima ne pronađu izlaz: na kraju dvorana instalacija Richarda Artschwagera upućuje na put natrag prema glavnoj zgradi.

Trideset i šest sferičnih svjetiljki visi u pravilnim razmacima sa stropa dugog hodnika. Sve nose isti natpis crvenim velikim slovima: »EXIT«. Svjetiljke zamjenjuju muzealnu rasvjetu i podsjećaju na znakove za hitni izlaz, uobičajene u javnim zgradama u SAD-u. Njihov se natpis može pročitati samo iz ovog smjera. Posjetiteljima koji dolaze iz glavnog ulaza, bijele kugle izgledaju prazno i poput običnih svjetiljki.

(Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Artschwager otvara pitanje uporabe i interpretacije predmeta u različitim kontekstima. Što mi govori da je nešto svjetiljka? Kada postaje putokaz? A kada umjetnost? Iako njihova funkcija putokaza može u početku izgledati jasna, pretjerano velik broj svjetiljki više ometa nego što pomaže u snalaženju. Naslov djela također se poigrava tom apsurdnošću, sugerirajući - suprotno od natpisa - da izlaza nema.

John Knight: Pravo na lijenost

Kao mjesto za svoju instalaciju Pravo na lijenost, umjetnik John Knight odabrao je kružni vrt s oblikovanim šimširom, smješten odmah ispred glavne zgrade Hamburger Bahnhofa. Njegov umjetnički rad svodi se na zahtjev da muzej smije održavati samo živicu koja se proteže oko ruba. Sve ostale biljke unutar kruga treba prepustiti njihovom prirodnom rastu. Drugim riječima, namjerno se ne smije intervenirati škarama za rezidbu.

(Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Tako instalacija mijenja svoj izgled s godišnjim dobima i čini vrijeme i njegove učinke opipljivima. Činjenica da zapušteni rast na središnjoj lokaciji stoji uz formalne vrtove i popločani unutarnji dvorišni prostor djeluje zbunjujuće na prvi pogled. Posjetitelji se redovito žale na navodnu nemarnost muzeja u održavanju vrta.

Za Knighta se ovdje prirodni red suprotstavlja čovjekom stvorenom redu. Fokus nije na »ne činiti ništa« kao činu odbijanja - jer biljke rastu, pretvaraju svjetlo i proizvode kisik bez ljudske pomoći. Ovdje nema neprirodne hiperprodukcije niti profitnog procesa. Pravo na lijenost koje Knight zagovara razuman je izbor: dopustiti stvarima da imaju svoje vrijeme.

Robert Kusmirowski: Prijelaz

Čini se kao da Hamburger Bahnhof ima vlastitu U-Bahn stanicu: prolaz koji povezuje povijesnu muzejsku zgradu i Rieckhallen izgleda kao da je obložen pločicama boje mente. Reklame, sada prekrivene brojnim naljepnicama, vidljive su na panoima zajedno s djelomično oljuštenim naljepnicama i išaranim grafitima. Natpis gotičkim pismom glasi »Hamburger Bhf«. No ovdje nikada nije postojala podzemna stanica.

Struktura koja povezuje dvije muzejske zgrade arhitektonsko je proširenje iz 2004. Pločice, reklame i natpis replike su izrađene od obojene kartonske mase i stiropora te su dio instalacije umjetnika Roberta Kusmirowskog. Uspon za invalidska kolica, rukohvati i neon rasvjeta skladno se uklapaju i dovršavaju iluziju.

Alexanderplatz - stvarni model za instalacije umjetnika Roberta Kusmirowskog (Foto Wikicommons/Anja Pietsch)

Postoji stvarni model: stanica Alexanderplatz na liniji 8 berlinskog U-Bahna nekoć je bila obložena sličnim svjetlozelenim pločicama. Tijekom podjele Berlina bila je jedna od »stanica duhova«. Nakon podizanja Zida, vlakovi sa Zapada i dalje su prolazili ispod Istočnog Berlina, ali više nisu smjeli stajati na starim stanicama. Instalacija, nastala 20 godina nakon pada Zida, poigrava se osobnim sjećanjima i percepcijama posjetitelja dok prolaze kroz ovu fiktivnu stanicu.

Bruce Nauman: Soba koju nije briga

U posljednjoj prostoriji Rieckhallena još su vidljivi tragovi izvorne arhitekture i nekadašnje funkcije prostora kao skladišta i pretovarne zone. U praznoj industrijskoj hali umjetnik Bruce Nauman postavio je četiri crna hodnika koja se spajaju u središtu tvoreći oblik križa. Samo jedno svjetlo osvjetljava njihov interijer. Oni koji se usude ući snažno doživljavaju kako prostori u kojima se krećemo nisu neutralni, već utječu na to kako se osjećamo i međusobno povezujemo.

(Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Stojeći na rešetki u središtu instalacije, pogled nam odlazi prema gore u okno i prema dolje u bezdan. Dva izlaza su zapečaćena i vode u slijepu ulicu. Hodnici su obloženi izolacijskim panelima koji upijaju svaki zvuk.

Naslov djela funkcionira kao osobni opis osjećaja koji prostor može izazvati: Soba u kojoj je moja duša ostavljena vani, soba koju nije briga. Posjetitelji ispunjavaju unutrašnjost ovog trodimenzionalnog križanja vlastitim idejama i iskustvima. Nekima ulazak u hodnike može biti neugodan, izazivajući osjećaj izolacije i straha. Drugima djelo zrači neobičnom smirenošću i poziva na zastajanje.

Susan Philipsz: Od istoka prema zapadu

Kada posjetitelji uđu u vrt Hamburger Bahnhofa, iz drveća s obje strane središnje aleje mogu se čuti dugi tonovi različitih visina. Šire se, preklapaju i nestaju. Ti zvukovi pripadaju instalaciji »Od istoka prema zapadu«, site-specific zvučnoj instalaciji Susan Philipsz. Umjetnica kao polazište uzima vjetar - prirodnu silu koja se ne može vidjeti, ali se može osjetiti i čuti. Zvukovi su proizvedeni puhanjem u školjke tritonke.

(Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Kao instrumenti, ove školjke imaju dugu povijest signalnih alata i ritualnih praksi, a u antici su simbolizirale sam vjetar. Philipsz je snimila četiri tritonke s atlantske i pacifičke obale, daleko zapadno i istočno od Berlina. Njihovi zvukovi ukazuju na kardinalne strane svojeg porijekla i prizivaju vjetar bez granica. Djelo odražava i geografsku i povijesnu istočno-zapadnu orijentaciju Hamburger Bahnhofa: do 1990. Berlinski zid prolazio je odmah uz muzejsku zgradu.

Od mjesta razdvajanja do mjesta susreta

Djela poput Prijelaza Roberta Kuśmirowskog ili zvučne instalacije Od istoka prema zapadu Susan Philipsz podsjećaju na vrijeme kada je upravo područje oko Hamburger Bahnhofa predstavljalo stvarnu političku i fizičku granicu između dva svijeta.

Rekonstrukcija »stanice duhova« i prostorna orijentacija zvuka evociraju atmosferu grada Berlina rastrganog zidom, ali i njegovo ponovno povezivanje nakon njegova pada. Time se uloga muzeja izdvaja kao posebno simbolična: od mjesta razdvajanja postaje mjesto susreta, dijaloga i zajedničkog kulturnog iskustva.

U tom kontekstu »Beskrajna izložba« potvrđuje da umjetnost ne samo da pamti povijest, nego je i aktivno preobražava, otvarajući prostor za nova čitanja nekadašnjih granica.