KAD SPOMENICI PRESTANU ŠUTJETI: Javni prostor kao pozornica za kritiku i refleksiju

Foglie di Pietra (Kameno lišće), predstavljena 2017. godine u blizini rimskog Largo Goldonija, jedna je od najemblematičnijih javnih skulptura Giuseppea Penonea. Ovo monumentalno djelo, sastavljeno od dvaju isprepletenih brončanih stabala koja nose golemi mramorni blok, spaja organski i mineralni svijet u razmišljanju o prirodi, vremenu i sjećanju. Ukorijenjena u pokretu Arte Povera, Penoneova praksa naglašava dijalog između čovjeka i prirodnog okruženja. Ova skulptura posebno poziva na promišljanja o krhkosti, trajnosti i urbanoj memoriji.

Penone prirodu ne vidi kao objekt, već kao proces. U Kamenom lišću brončana stabla simboliziraju sjećanje i preobrazbu, dok mramorni blok na njihovom vrhu priziva klasične rimske ruševine - povezujući prošlost i sadašnjost, organsko i umjetno.

Upotreba bronce i mramora tipična je za Penonea, naglašavajući kontrast između trajnosti kamena i živosti drveća. Napetost između gravitacije i lebdećeg mramornog bloka odražava njegove metafizičke istraživačke interese o fizičkoj ravnoteži i osjetljivoj krhkosti.

Site specific umjetnost

Kao ključna figura umjetničkog pokreta Arte Povera, Penone je koristio »siromašne« ili prirodne materijale kako bi istražio temeljne odnose između čovjeka i prirode. Kameno lišće nastavlja ovu tradiciju, ali u znatno monumentalnijem i javnom mjerilu od njegovih ranijih intimnih radova.

Lokacija instalacije - među povijesnim palačama u središtu Rima - ključna je. Djelo suprotstavlja prirodu renesansnoj arhitekturi i užurbanom komercijalnom prostoru, pozivajući promatrače da razmotre prodor prirode u grad. Kameno lišće ujedno priziva mitske simbolike, poput Atlasa koji nosi težinu svijeta, ali nosi i politički eho u gradu gdje urbani razvoj često briše memoriju.

Penone je surađivao s inženjerima i obrtnicima kako bi oblikovao skulpturu, spajajući tradicionalnu izradu brončanih odljeva s naprednom strukturnom analizom potrebnom za podupiranje 11-tonskog mramornog bloka - utjelovljujući ravnotežu između tradicije i tehnologije. Skulptura upućuje na prirodu kao arhiv vremena. Kvrgava stabla prizivaju dendrokronologiju (godove kao povijesni zapis), dok kamen označava geološko i civilizacijsko vrijeme.

Neke analize povezuju djelo s renesansnom ili baroknom ikonografijom, osobito s radovima renesansnog slikara Andree Mantegne, sugerirajući da Kameno lišće vodi dijalog s vizualnim tradicijama ruševina i preporoda. Umjetnici tih razdoblja često su prikazivali ruševine (razvaljene hramove, raspadnute građevine) kao simbol prolaznosti, povijesti i duhovne obnove. Mantegna je bio poznat po slikama koje prikazuju antičke ruševine, mitološke ili religiozne prizore unutar propalih arhitektura (npr. Trijumf Cezara, Krštenje Kristovo). On koristi ruševine kao pozadinu za novi poredak, često spajajući propadanje i ponovno rađanje. Kamen u Kamenom lišću evocira geološku memoriju i fragmente prošlih civilizacija, slično kao što su ruševine Rima.

Umjetnost ispred izloga

Penoneovi taktilni oblici i upotreba »kože« (npr. teksture kore ili brončanog lišća) izazivaju duboke psihološke poveznice s tijelom i sjećanjem. Prvi put sam naišla na Kameno lišće sasvim slučajno, u šetnji Rimom – bila sam uvjerena da gledam monumentalno drvo, sve dok mu nisam prišla bliže i dotaknula grane koje su, na moje iznenađenje, bile hladne, metalne. Bio je to gotovo nevidljiv spomenik, toliko stopljen s urbanim okolišem da sam ga u prvi mah gotovo previdjela – a upravo ta neprimjetnost učinila je moje otkriće još snažnijim i osobnijim.

Dodatno me šokiralo kad sam shvatila da skulpturu nije postavio grad Rim ili neka kulturna institucija, već ju je naručio – Fendi. Taj podatak razbio je moju predrasudu o visokoj modi kao isključivo konzumerističkoj mašineriji, naprotiv, pokazao je kako brendovi poput Fendija, baš poput Prade u Milanu, u javni prostor unose filantropske i estetski smione geste, promovirajući provokativnu suvremenu umjetnost tamo gdje je najmanje očekujete – ispred izloga!

Kameno lišće je višedimenzionalno umjetničko djelo koje kombinira prirodu, sjećanje i arhitekturu kako bi otvorilo pitanja o trajnosti i prolaznosti u urbanom krajoliku. Polazeći od nasljeđa Arte Povere, Penone spaja mitološke, ekološke i tehnološke motive kako bi izazvao način na koji doživljavamo materijalni i povijesni kontinuitet. Njegova djela dovode u pitanje tradicionalno shvaćanje skulpture naglašavajući transformaciju i manipulaciju prirodnih elemenata, poput kamena, kako bi se otkrila međuigra između ljudske geste i prirodnih procesa.

Penoneov pristup nije usmjeren na dominaciju ili potpunu kontrolu materijala, već na isticanje koevolucije i međusobnog utjecaja između umjetnika i prirode, zbog čega je transformacija kamena i drugih materijala istodobno tema i proces u njegovu radu. U središtu Penoneove prakse stoji ideja da umjetnik nije gospodar materijala, nego njegov suputnik - da umjetnost nastaje u dijalogu, a ne u dominaciji. Upravo ta misao čini Penonea jedinstvenim glasom suvremene ekološke i procesualne umjetnosti.

Prkosni srednjak

Skulptura L.O.V.E. (2010.) Maurizija Cattelana, smještena je na Piazza degli Affari u Milanu, neposredno ispred Palazzo Mezzanotte, zgrade u kojoj se nalazi Talijanska burza (Borsa Italiana). Skulptura je golema mramorna ruka kojoj su svi prsti odrezani osim podignutog srednjeg.

Ovo je jedno od najprovokativnijih i najprepoznatljivijih Cattelanovih djela. Službeni naziv L.O.V.E. (koji, prema umjetniku, stoji za Libertà, Odio, Vendetta, Eternità – Sloboda, Mržnja, Osveta, Vječnost) često se tumači kao kritika financijske moći, kapitalizma i arogancije tržišta - osobito zbog svoje pozicije ispred milanske burze. Klasični oblik skulpture u mramoru evocira fašistički monumentalizam (zgrada iza nje datira iz Mussolinijevog doba, 1932.), dok sama gesta taj autoritet potkopava ironijom i prkosom.

Poput Hansa Haackea, koji je razotkrivao ekonomske i političke strukture moći skrivenih iza muzeja i korporacija, Cattelan koristi monumentalnu gestu kako bi demaskirao aroganciju financijskih institucija. Istodobno, njegov humor, direktnost i »subverzivna elegancija« podsjećaju na Banksyjev pristup - strategiju ironičnog udara na centre moći upravo ondje gdje su najvidljiviji.

L.O.V.E. koristi jezik provokacije i ironije, koji je obilježje Cattelanove šire umjetničke strategije, često temeljene na aproprijaciji i transformaciji poznatih simbola kako bi isprovocirala očekivanja gledatelja. Snaga suklpture ne proizlazi samo iz provokativne forme, već i iz namjerne postavke u kontekstu obilježenom ekonomskim i političkim simbolizmom. L.O.V.E. je izazvala značajne javne rasprave, s reakcijama koje variraju od divljenja njezinoj odvažnosti do kritika zbog navodne vulgarnosti. Prisutnost skulpture u istaknutom javnom prostoru učinila ju je pokretačem rasprava o ulozi suvremene umjetnosti u javnom životu i granicama umjetničkog izraza.

Recepcija skulpture potvrđuje sposobnost javne umjetnosti da potakne raspravu i izazove društvene norme, dok istovremeno otvara pitanja o granicama umjetničke slobode i odgovornosti umjetnika u javnom prostoru. Cattelanova L.O.V.E. predstavlja prekretnicu u suvremenoj javnoj umjetnosti, pokazujući snagu site-specifičnosti i potencijal umjetnosti za angažman u društvenim i političkim pitanjima. Prisutnost ove skulpture o ulozi suvremene umjetnosti i rasprave koje potiče ukazuju na promjenjivu ulogu javnih spomenika u urbanom životu.

Javni prostor kao aktivni medij

Iako naizgled potpuno različita, Penoneova Foglie di Pietra i Cattelanova L.O.V.E. dijele ključnu zajedničku karakteristiku: obje skulpture koriste javni prostor kao aktivni medij i oslanjaju se na precizno odabrani site-specific kontekst kako bi proizvele snažan simbolički učinak.

Kod Penonea, monumentalna brončana stabla i lebdeći mramor stvaraju poetsku napetost između prirode, povijesti i urbane stratigrafije Rima; kod Cattelana, odrezani prsti i podignuti srednjak postaju izravna, hladna gesta otpora sa ironimijskim odmakom prema fašističkom monumentalizmu, ali prije svega usmjerena prema financijskom i političkom autoritetu Milana . U oba slučaja, djelo ne može biti odvojeno od svoje lokacije: Penoneov rad propituje temporalnost i prirodne procese u srcu povijesne trgovačke četvrti, dok Cattelanov izravno konfrontira simbol državne moći – burzu. Obje skulpture tako pokazuju kako suvremena javna umjetnost, bilo kroz meditativnu ekologiju ili provokativnu ironiju, može preoblikovati način na koji doživljavamo grad, njegovo pamćenje i odnose moći.